Baner

Zašto je potrebno slobodno testiranje droga na festivalima i u klubovima?

Petak, 17 Ožujak 2017

Politika nulte tolerancije zastarjela je metoda na makro društvenoj skali, ekvivalentna tome kada ti roditelj kaže: "Zato jer sam ja tako rekao!"

 
Ravno iz priručnika za koji smo sigurni da svi roditelji dobiju po ređenju prvoga djeteta i koji su, pod prijetnjom prodaje duše Sotoni, obvezni spaliti kada ga pročitaju. Taj odgovor je svakako način na koji se utječeš samoj svojoj praznoj poziciji autoriteta kada nemaš konkretnih argumenata već se oslanjaš samo na usađenu poslušnost. No baš kao i u slučaju djece, koja neće ništa naučiti niti se osjećati kao da ih netko razumije ovim odgovorom, politika nulte tolerancije na droge u potpunosti je neučinkovita, impotentno urlanje u eter. 
 
Logično bi bilo unutar svakoga sustava, poslovanja, strukture osobnosti ili ličnosti mijenjati ono što ne funkcionira kako bi se napredovalo prema obrascima koji funkcioniraju. SAD recimo i dalje ignorira apsolutnu neučinkovitost prakse i konzervativnim arogancijama institucija, sporih da reagiraju na realnu promjenu, i dalje perpetuira legislativne članke koji status Q šire na federalnu razinu. Ovaj čin ne samo da održava homeostazu već je i otvoreno poguban za one kojima bi trebalo služiti. Pa ako jedan pas laje na krivo drvo već desetljećima možda je vrijeme za pokušati s nekim drugim (drvetom ili psom, svejedno je) - slobodnim testiranjem droga na festivalima i klubovima. I sada stižemo do argumenata zašto, jer bi svaka odluka trebala biti argumentirana, a ne samo nijemi nastavak modela "Jer smo uvijek to tako radili!"

 
1. Učinkovito je i edukacija spašava živote!
 
Ako educiraš ljude i učiniš da se osjećaju sigurno i neosuđivano jer žele znati, nalaziš se u prilici da im objasniš da nisu sve droge istog ranga, da se dijele na sigurne kao što je marihuana i one opasnije kao kokain ili heroin. Direktniji pristup bez osuđivanja omogućava i klimu u kojoj korisnik želi znati. Potrebna je sloboda pristupa u kojoj ćeš u klubu ili festivalu direktno moći testirati ono što imaš. Ako si već naumio konzumirati nešto nema razloga da time riskiraš život. Moraliziranje ti neće promijeniti namjeru, ali razumijevanje i pristup informaciji bi moglo činiti razliku između života i smrti.
 
2. Potreba za pozitivnim pristupom
 
Prevladavajući pristup institucija je negativan, onaj koji sije strah i, čak i unatoč dokazima koji govore suprotno, misli da uspješno kontrolira prijetnjama i upozorenjima. Realni rezultat ove samoudovoljavajuće prakse je da prijetnje pravnih akcija neće spriječiti korisnike da koriste odabranu drogu, samo će ih natjerati da to čine u tajnosti, čime se problem samo produbljuje. Ako je svrha rata na drogu spašavanje samog korisnika, ne poražava li sadašnja pollitika samo tu svrhu odmah u startu?
 
Ako već diktatorska metoda upravljanja pomoću straha ne pali, možda je rješenje u pozitivnom ohrabrenju na promjenu navika, bez straha od tužbe ili uhićenja. Ovaj pristup slobodnog testiranja dobiva sve više pobornika kako stara metoda poraženo leluja na vjetru kao podsjetnik jednog drugačijeg doba i sve više visokih službenika istupa s izjavama u korist mogućnosti testiranja i edukacije, uključujući i šefa britanske policije.

 
3. Destigmatizacija testiranja
 
Činjenica je da su se droge koristile u prošlosti i da će jedan postotak populacije odabrati koristiti ih i dalje. Nulta tolerancija je utopijski san, koji poražava sam sebe već samim značenjem utopije kao nepostojećeg i nedostižnog mjesta. Dosadašnja politika rezultirala je zakrčenjem pravnog sustava i zatvorskih ćelija onima koji su bili nenasilni prijestupnici i konzumenti za svoje potrebe. Na većoj skali američki RAVE Act zakon kritiziran je za odvraćanje festivala od testiranja pod prijetnjom opasnosti od tužbe, jer dozvoli li festival testiranje, zakon na to gleda kao prešutnu dozvolu za korištenje i distribuciju droga na lokalitetu, a visina potencijalnih globa je tolika da je jednostavno za vlasnike klubova i organizatore festivala lakše pognuti glavu i pokoriti se politici nulte tolerancije kako bi izbjegli, tužbe, zatvaranje i kazne.
 
Poanta je da je konzumacija droga treba biti translatirana iz problema kriminalne sfere u onaj javnoga zdravstva. Mnogostruki harm-reduction programi i akcije već postoje diljem svijeta s uhodani praksama za spašavanje života i edukaciju, no stoje po strani većinom zakonom vezanih ruku i bez mogućnosti da implementiraju pozitivne prakse i pokrenu stvarni dijalog s korisnicima zbog kojih su stvorene. 
 
Zvona za uzbunu zvone već odavno, ali malo ih je teže čuti od udaraca rigidnih sudskih batića!
 
Zašto je potrebno slobodno testiranje droga na festivalima i u klubovima?