Marko Grbac spojio umjetnost, znanost i prirodu s biljkama koje sviraju

U polumraku Dnevnog boravka Rojca, tišinu je prekinuo zvuk klavira. No, iza tipki nije sjedio glazbenik, već su svirale biljke. Na stolu su stajali jaska i eukaliptus benjamin, spojeni tankim žicama na uređaj koji je bilježio njihove električne impulse i pretvarao ih u tonove. publika je promatrala, slušala i reagirala jer svaka promjena u prostoru, svaki pokret, postajali su dio kompozicije.

Tako je izgledao „SoundGarden Re-Geppetto“, eksperimentalni projekt Marka Grpca u sklopu programa Re-Geppetto Saveza udruga Rojca, koji istražuje spojeve umjetnosti, znanosti i tehnologije.

Polazeći od ideje da se granice između živog i neživog, prirodnog i tehničkog mogu misliti kao porozne i dinamične, projekt koristi EEG uređaj, inače namijenjen praćenju moždanih valova kod ljudi, kako bi registrirao električne impulse biljaka. Ti se impulsi, putem računala i sintesajzera, pretvaraju u zvuk. Rezultat je audioperformans koji nastaje u stvarnom vremenu, kao neposredna interakcija između biljke, umjetnika i publike.

“Ja sam zapravo samo tehničar od biljaka“, priča nam Marko Grbac te dodaje “One sviraju, a ja ih samo miksam uživo. Dodjeljujem im instrumente u Abletonu poput klavira, a zatim radim dinamiku.“

Ideja o sviranju biljaka do njega je stigla sasvim slučajno, iako je bio upoznat s tim konceptom odavno. „Bio sam kod prijatelja Hrvoja Cokarića u Splitu, ručali smo i u pozadini je svirala jako ugodna glazba. Pitao sam ga što to svira, a on me je odveo do terase i pokazao – biljke! Hrvoje mi je objasnio kako sve funkcionira i on me je uveo u to“, prisjeća se Grbac.

Na događaju u Rojcu koristio je dvije biljke iz samog prostora – jasku i eukaliptus benjamin. “Te biljke su navikle na umjetno svjetlo, suprotne su od biljaka u prirodi koje ‘prestanu funkcionirati’ tj. manje su aktivne kada nema fotosinteze. Tako da je bilo lako raditi s ovim biljkama jer su davale jako lijepe impulse“, otkriva Marko te objašnjava da se iz njihovih električnih impulsa, putem uređaja nazvanog Bamboo, u Abelton ulaze MIDI signali koji se zatim pretvaraju u zvukove različitih instrumenata.

Gljive, biljke i drveće sada stvaraju glazbu kroz prijenosni synth Pocket Scion

Na zanimljiv i edukativan način, objasnio je proces nastanka zvuka kao i rada uređaja publici, a potom odgovarao na pitanja sudionika. Kojih je bilo uistinu mnogo. Publiku je zanimalo kako reagiraju biljke, čime se registrira zvuk, kako se prenosi, što odlučuje o glasnoći i tonu nastalog zvuka, koliko se razlikuju zvuci u zatvorenom i otvorenom prostoru, koje tehnike je pri razvoju projekta koristio, u kojim okruženjim te postavljali brojna druga pitanja na koja je Grbac spremno odgovarao.

„Jedan je posjetitelj pitao koja biljka svira na 140 BPM-a“, kroz smijeh kaže Marko. „Objasnio sam da to ne ide tako jer svaka biljka može svirati brzo ili sporo, to se može manipulirati. Također, svaka biljka ima svoje varijacije, svoje ‘raspoloženje’. Kao i mi, ponekad su aktivnije, ponekad mirnije. Tako da nije da je blitva na 60 BPM-a, a kupus na 140 BPM-a.“

Na praktičnom primjeru pokazao je i prijenos zvuka u video sliku, kako se mijenja dinamika ovisno o interakciji s pojedinom biljkom, potom nekoliko njih istovremeno, a zatim i ugasivši svjetla u Dnevnom boravku Rojca, dočarao utjecaj zamračene prostorije na biljke i njihove performanse.

“Preko Ableton Livea mogu se dobivati grafike koje su responzivne na audio, što znači da reagiraju na zvuk na dinamiku, na dužinu tona, na visinu… Tako da je svaka biljka imala i svoju grafiku koja se stvarala dokle je svirala. Vizualni elementi su se pojačavali, smanjivali, trajali kraće, duže, međusobno su se igrali…“

Umjesto klasičnih glazbenih izraza poput kompozicije, partiture i ponavljanja, „SoundGarden Re-Geppetto“ je predstavio publici intermedijalni proces između organizma i okoline i zvuka koji reagira na svjetlo, toplinu, pokret i prisutnost. U tom dijalogu, biljke su prestale biti objekt promatranja i postale aktivne sudionice umjetničkog čina te prisutnima otvorili pitanje o granicama percepcije, empatije i komunikacije među vrstama.

“Neki ljudi, a i znanstvenici rade testove u kojima oštećuju biljke kako bi vidjeli reakciju, ali ja to ne radim. Nije mi cilj da biljka ‘pati’ zbog znatiželje. Meni je primarno sve skupa jedan umjetnički pristup – da dobijem ugodan zvuk i ugođaj, da biljka i ja zajedno stvaramo“, ističe nam Grbac.

Publika je tijekom izvedbe bila pozvana kao svjedok procesa koji se odvija u stvarnom vremenu te kao akter koji svojim prisustvom, vlastitim idejama i reagiranjem utječe na dobiveni rezultat. Svaka promjena u prostoru, svaki pokret postali su tako dio kompozicije koja ukida razliku između izvođača i gledatelja, što je publika nagrađivala snažnim pljeskom. Time se „SoundGarden Re-Geppetto“ smjestio u širi kontekst suvremenih umjetničkih praksi koje propituju mogućnosti bioakustike, interspecies komunikacije i ekološke estetike. Projekt Marka Grpca koristi alate kako bi nas ponovno povezao s prisutnošću prirode i to ne samo kao metaforom, nego kao stvarnim, živim entitetom koji komunicira.

Što se tiče budućnosti, Grbac već najavljuje nove korake: „Ovo nije bio ‘one time thing’. Želim projekt dalje razvijati, a sljedeći korak bi bio toplinska reprezentacija – vizualni prikaz topline biljaka kroz kameru.“

U kontekstu sve veće potrebe za razvojem ekološke svijesti u umjetnosti, „SoundGarden Re-Geppetto“ ponudio je suptilan i snažan podsjetnik dokazujući da svijet oko nas neprestano komunicira te da umjetnost može biti prostor u kojem ga napokon učimo slušati.