Novi Val 2.0: Stroj koji jede šljam i uho koje ga ne mora kupiti

Mladi producent danas više ne čeka da ga pronađu izdavačka kuća, klub ili urednik radijske emisije. Može sam producirati, objaviti, distribuirati i promovirati glazbu, a zatim u stvarnom vremenu pratiti kako publika na nju reagira. No, dostupnost alata nije isto što i sloboda. Nikad nije bilo više platformi i nikad nije bilo lakše proizvesti privid karijere – kao da se autorstvo može zamijeniti proizvodnjom tapeta za beskonačni feed.

Tema Novi Val 2.0 zato ne bi trebala biti još jedan popis aplikacija koje mladi autori navodno moraju koristiti. Zanimljivije je pitanje što se događa kada stroj preuzme onaj dio produkcijskog posla koji nikada nije bio umjetnost, nego servis.

Teza je neugodna, ali jednostavna: umjetna inteligencija može preuzeti velik dio niskokvalitetnih i rutinskih radnji u produkciji, čime s tržišta izbacuje upravo onaj tip autorstva kojem cilj nije ekspresija, nego podilaženje najmanjem zajedničkom nazivniku potrošačkog profila. Ako je to krađa posla, onda je riječ o poslu koji je prečesto bio predstavljen kao autorstvo.

Dva sugovornika tu tezu ne odbijaju, ali je postavljaju na različite stolove. Zvonimir Dusper Dus, producent, skladatelj i developer s više od dvije tisuće produkcija, kaže da se temeljni problem ne nalazi u glazbi, nego u glazbenom biznisu. Ivan Maleš aka Malesh, splitski tech-house DJ i producent, osnivač platforme Excitr i autor na londonskom labelu Wiggle, pokazuje gdje tehnologija može biti korisna – u aranžmanu, marketingu i razvoju softvera – ali ne tvrdi da AI već koristi u vlastitoj glazbenoj produkciji.

Nitko od njih generator ne prodaje kao identitet.

Saksofon i roba

Dus je na domaćoj sceni od 1989. godine, kada je kao sedamnaestogodišnjak počeo raditi kao programer i klavijaturist. Od Eddy & Dus i Kontrapunkta do Glastonburyja, Porina i glazbe za više od sedamdeset kazališnih predstava, njegov rad prelazi granicu između autorske glazbe, produkcije, tehnologije i servisa. Potpisuje i glazbu za špicu Dnevnika Nove TV, a u ZAMP-u je evidentirano 595 njegovih djela. Na Poslovnom veleučilištu Zagreb predaje glazbenu produkciju.

U ožujku 2026. objavio je projekt Dussanova, zbirku hrvatskih hitova prearanžiranih u bossa nova ključu i izvedenih akustično, u kontinuitetu, na 96 kHz. Taj projekt važan je upravo zato što se nalazi na suprotnoj strani od logike beskonačne generacije sadržaja: svirači, prostor, izvedba i odluke koje se ne mogu vratiti jednim klikom.

Na MAKK-u 2023., zajedno s Mahkeyjem i uz korištenje ustupljenog vokala Nene Belana, Dus je uživo složio pjesmu iz ključnih riječi i AI glasa. Danas se sličan rezultat može dobiti jednim promptom. No njegov se stav nije promijenio.

„Sve se odmotalo unaprijed u smjeru straha od nestanka potrebe za glazbenicima. I onda mi je palo na pamet: ako neki dečko od deset godina želi svirati saksofon, kakve veze ima AI s time? Shvatio sam u sekundi da je problem vezan isključivo uz glazbeni biznis, a ne glazbu kao takvu.“

To je rez koji se u raspravama o umjetnoj inteligenciji lako izgubi. Stroj ne gasi potrebu za sviranjem. On može ugroziti naplatu osrednjosti kao zanata.

„Tako je bilo u svakoj industrijskoj revoluciji, samo što je ova brža i potpunija.“

Odmah zatim Dus pomiče naglasak s odluke proizvođača na odluku slušatelja. Nije presudno samo hoće li producent odobriti pjesmu, nego hoće li je netko doista htjeti slušati.

„Postoji i ona puno važnija, a to je odluka slušatelja hoće li nešto slušati ili ne. A tu AI ne može ništa.“

Nova se roba može proizvesti brže. Uvjet je da slušatelj zna što kupuje.

Autorstvo kao proof-of-work

Malesh tu granicu drži s floora, a ne iz studija u kojem proizvodi glazbu za tuđe albume. Kao splitski tech-house DJ i producent nastupao je, među ostalim, s Umekom u Aurori 2010. godine. Autor je projekta Stay Low, a njegov je rad objavljen na londonskom labelu Wiggle, uključujući izdanje Mesmerized iz 2016.

AI u vlastitoj glazbenoj produkciji zasad ne koristi.

„Nemam ništa protiv, dapače. Jednostavno nisam još imao potrebu. Jednostavno mi je gušt složiti neki loop sam, uživo. Isto kao svirati s bandom ili na stageu puštati glazbu.“

Očito kod njega nije riječ o tehnološkom ludizmu, vec prije o raspoređivanju užitka. Ako je dio produkcije upravo čin slaganja loopa, onda alat koji ga odmah proizvede ne rješava nužno problem – možda uklanja razlog zbog kojeg je autor uopće ušao u studio.

Malesh ipak vidi jasnu funkciju AI alata kod aranžmana. Mladi producent često zna napraviti osam taktova, ali ne zna kako ih pretvoriti u pjesmu. Tu tehnologija može pomoći u razvijanju forme, pod uvjetom da autor ne prepusti stroju i odluku o tome što bi pjesma trebala biti.

„Mislim da kod korištenja AI-a za vibe composing artist mora imati dobar ukus, i to što ostaje jest produkcija ako se uloži trud.“

Vibe composing nije isto što i vibe coding. Vibe coding odnosi se na razvoj softvera uz pomoć umjetne inteligencije. Vibe composing ovdje označava glazbeni proces u kojem AI može pomoći u stvaranju skice, aranžmana ili početne ideje. U studio se, dakle, ne seli kod. U studio se seli skica.

„Teško da možeš nešto kvalitetno one-shotati, proizvesti gotovu pjesmu iz prvog prompta Sunou ili sličnom alatu. Dakle i tu ulažeš određeni trud i vrijeme. Nije važno koju tehnologiju koristiš ili na koji način stvaraš glazbu.“

Time se teza precizira. Stroj ne proizvodi automatski dobru glazbu. On ubrzava proces onome tko zna prepoznati što vrijedi zadržati, doraditi ili odbaciti. Bez tog kriterija, one-shot nije produkcija. To je samo objava.

Autorski mišić

Dusov katalog stoji na dvije strane. Na jednoj su autorski projekti, od Eddy & Dus do Dussanove. Na drugoj su aranžmani, televizija, reklame, hotelski repertoar i matrice za različite formate. Upravo zato njegov je pogled na AI manje romantičan, ali i konkretniji: glazbeni rad oduvijek je sadržavao i umjetnost i servis.

„Ono što je autorsko nužno se mijenjalo već puno puta prije. Biti autor glazbe krajem 19. stoljeća, sredinom 20. i danas podrazumijeva bitno drukčiji proces, estetiku i lifestyle. Isto će se dogoditi i sada, i to u oba smjera.“

Jedan od tih smjerova je praktičan. AI može pomoći u korespondenciji, administraciji i pripremi projekata te producentu osloboditi vrijeme za složeniji rad.

„Za isti budžet producent će moći napraviti bogatiju produkciju.“

Drugi je problematičniji. Ako alat previše jednostavno proizvodi kompleksne aranžmane, autor može prestati trenirati vlastito uho.

„Lakoća kreiranja kompleksnih aranžmana jednim promptom ulijenit će autore pa će, ako ne pripaze, izgubiti autorske mišiće i spustiti kriterije, što pouzdano vodi u mediokritetstvo. Produkcija se vježba produciranjem.“

Malesh bi toj tezi dodao da trud ostaje trud i kada se promijeni alat. Dus bi odgovorio da lakši put može usporiti napredak ako autor prestane donositi odluke. Nisu u sukobu. Jedan mjeri uloženo vrijeme. Drugi mjeri hoće li se kroz to vrijeme i dalje vježbati uho.

Dussanova je za takav odnos prema produkciji najčišći domaći test. Projekt nije zamišljen kao remix postojećih snimki. Dus je postojeće vokale koristio samo iznimno, kada su mu stilski odgovarali i kada su bili dostupni kao zasebni kanali. Ostalo su pjevači otpjevali na nove matrice.

„Ideja projekta je da bude snimljen akustično, na 96 kHz, stereo snimanjem svih kanala. Kanale nisam loopirao niti editirao, osim nužno, nego sam ih svirao u kontinuitetu od početka do kraja.“

Zatim dolazi rečenica koja projekt pretvara u argument:

„Cijela Dussanova je zapravo na jedan način manifest protiv AI-ja i putokaz gdje možemo ići kako bismo sačuvali glazbu od samih sebe.“

Ne od stroja. Od sebe.

„AI je super alat i treba ga koristiti uz uvjet da turbo pojačamo bullshit senzore.“

Tko drži alat?

Malesh softver gradi na drugom stolu. Excitr ne proizvodi glazbu, nego pokušava drukčije rasporediti prihod od slušanja: fan streama, a artist dobiva tantijem. U sustavu u kojem se Spotify često kritizira kao igralište velikih diskografskih kuća, takav je model usmjeren prema manjim izvođačima i njihovoj mogućnosti da izgrade izravniji odnos s publikom.

„Excitr omogućuje manjim artistima, kojih je ogromna većina, da dobiju svoj dio kolača.“

U njegovu slučaju vibe coding nije studijski trik. To je način na koji se platforma uopće razvija.

„Umjesto da kažeš senior programeru kako platforma treba izgledati, kažeš AI-u. Workflow, featuresi i sve ostalo su tvoje djelo, osim ako ne kažeš AI-u da ti i to smisli.“

I tu, kao u vibe composingu, ostaje presudan dobar ukus. Tko zna što platforma treba raditi, zadržava odluku i kontrolira workflow. Tko stroju prepusti i zadatak i razlog, dobiva predvidljivo brže rješenje.

Od streama do odnosa

Produkcija i dalje ostaje ono što Maleshu skreće pažnju na međunarodnoj razini. No mladi artist danas mora razumjeti i marketing, short-form sadržaj i načine na koje se publika pretvara iz slučajnog slušatelja u posjetitelja događaja.

„Upravo zbog glazbenog kataloga i produkcije fanovi dolaze na gigove i prate artiste.“

U tome vidi i demokratski potencijal tehnologije: mogućnost da se smanji ovisnost o gatekeeperima i izvođačima omogući izravniji pristup publici.

Splitski siječanj, međutim, ne potvrđuje tu demokratizaciju sam od sebe.

„Tehnologija mi je puno jasnija, razumljivija i jednostavnija od toga kako napuniti splitski klub u siječnju.“

Rečenica je duhovita, ali problem je ozbiljan. Scena počinje tek kada slušanje preraste u odnos: kada nekoga zanima što radiš, kada dođe na tvoju večer, dovede prijatelja i vrati se sljedeći put.

Malesh zato ne želi povući oštru granicu između tehnologije i scene. Excitr vidi kao alat prvog povezivanja, ali ne i kao zamjenu za ono što slijedi.

„Ali iza toga mora postojati nešto zbog čega ljudi žele ostati: glazba, ljudi, prostor i kontinuitet. Pogotovo u gradu poput Splita, gdje scenu gradiš i onim što se događa između dvije velike večeri. Tehnologija može pomoći da te netko otkrije. Na nama je da mu damo razlog da dođe i da se vrati.“

Ta rečenica vraća raspravu iz oblaka platformi u materijalnost grada. Online otkriće može otvoriti vrata, ali klub, publika i ponovni dolazak odlučuju hoće li iza tih vrata nastati scena.

Dus, s druge strane, naglasak stavlja na uho. Na veleučilištu generaciji koja u studio dolazi s generatorom predaje percepciju kao temeljni alat. Za prvu je generaciju razvio protokole slušanja. Odmah iza toga dolazi komunikacija – „formaliziranje nevidljivog“, kako kaže, jer je glazba nevidljiva.

Klasičnu, hibridnu i AI-generiranu produkciju predaje usporedno jer svaka od njih ima vlastito područje primjene. Generator ima svoju domenu. Nema je u uhu, niti u rečenici kojom autor mora objasniti zašto je nešto odlučio napraviti.

Što ostaje iza vrata

Novi Val 2.0 ne bi trebao biti priča o tehnologiji kao neutralnom napretku. Digitalna distribucija smanjila je ovisnost o izdavačima, ali je povećala ovisnost o platformama. AI je otvorio produkciju većem broju ljudi, ali je istodobno razotkrio koliko se glazbenog tržišta već dugo hrani količinom, a ne kriterijem. Vibe coding je pojednostavio razvoj softvera, ali nije ukinuo potrebu za onim tko zna što softver treba raditi. Vibe composing može pomoći aranžmanu, ali ne rješava problem ukusa.

Dus i Malesh ne nude ni paniku ni blagoslov. Nude raspodjelu.

Glazba ostaje. Biznis se preraspodjeljuje. Slušatelj odlučuje, ako zna što sluša. Loop se i dalje može složiti rukom, jer je u tome užitak. Aranžman se može razviti uz pomoć alata, ako ukus ostane aktivan. Softver se može složiti vibe codingom, ako zadatak ostane tvoj. Katalog može nekoga dovesti do vrata, ali Split između dvije velike večeri i dalje traži razlog da se publika vrati.

Tehnologija je promijenila vrata kroz koja se ulazi u glazbu. Scena će se i dalje graditi ondje gdje iza tih vrata postoje rad, rizik i stvarna potreba da se nešto čuje.

Stroj može napuniti katalog. Ne može napuniti podij. Ne može razviti uho umjesto autora. I ne može umjesto slušatelja odlučiti isplati li se ostati.

*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske