Od minimala do EDM-a: Transformacija elektroničke glazbe

Vizualno, sadržajno, konceptualno, ali ponajprije glazbeno, elektronička glazba od svojeg nastanka prolazila je kroz razne promjene. Današnji ubrzani, komercijalizirani hard techno možda je na prvu nespojiv sa prethodnim varijantama, koje su prezentirali nešto sasvim drukčije. Upravo ta (naizgled) nespojivost i suprotnost daju dobru priliku za pokušaj istrage razloga zbog kojih elektronička glazba od svojih početaka konstantno prolazi kroz drastične zaokrete u izričaju, dok sama srž ostaje ista.

O počecima techna i legendarnim 90-ima svi su nebrojno puta već čuli. Današnje stanje komercijalizacije također već iskače iz paštete u raznim temama, no ono što se rjeđe spominje je međufaza iz 2010-ih kada su se na sceni dogodile jednako zanimljive promjene: dominacija minimal zvuka i istovremena pojava do tada nezamislivog EDM formata. Iako se ti pokreti možda čine kao iznimke u evoluciji elektroničke glazbe, njihovo postojanje nije slučajnost i upravo utjecaj na suvremeno stanje ne može se zanemariti.

Minimal spada u podžanrove elektroničke glazbe koji su niknuli još u 1990-ima, primarno u Detroitu. Krase ga ogoljena estetika, jednostavna struktura i suptilne promjene s fokusom na ritam, repeticiju i teksturu kojima se pridaje znatno veća pozornost nego melodiji. Neki od pionira poput Roberta Hooda i Jeff Millsa utjecali su na sljedeću generaciju umjetnika koji su sveli svoju produkciju na osnove: bubnjevi, suptilne baslinije i minimalne melodije. Kasniji oblici minimala u sebi su sadržavali elemente microhousea, duba, ambijentalne i eksperimentalne glazbe, zadržavši hipnotički groove i atmosferični dizajn zvuka. (https://contributor.pond5.com/2025/06/23/music-briefs-minimal-techno/)

Prvotni oblik elektroničke glazbe, koji je po svojim postavkama bio snažniji i brži privukao je mase i ostavio neizbrisivi trag u 1990-ima, ali novi zvuk koji se istodobno razvijao ciljao je na drukčiju publiku koja je pridonijela njegovoj daljnjoj popularizaciji u 2000-tima. Glazbenici poput Richie Hawtina i Ricarda Villalobosa ostavili su podjednako upečatljiv trag u povijesti elektroničke glazbe, koristeći dijametralno suprotan stil od svojih prethodnika.

Postavlja se pitanje zašto se razvio stil toliko suprotan od slojevitog i maksimalističkog zvuka techna koji je u njegovim počecima dominirao. Minimalizam kao kontra pokret maksimalizmu može se povezati s s tehnološkim napredcima, ali i kulturološkim promjenama tog doba. DJ-i su se počeli koristiti novim alatima koji su im omogućili da produciraju glazbu potpuno drukčijeg zvuka. (https://www.samplesoundmusic.com/blogs/news/the-history-of-minimal-tech-from-microhouse-to-now?srsltid=AfmBOor_3v0fdDj7kqKxr6DDp1aHoqutCOYpqFww81YbJ5FrSIrK_hHI)

Zanimljiva je i poveznica između minimal zvuka i porasta upotrebe ketamina na partijima

Ketamin, kao disasocijativni anestetik pruža osjećaj koji se prema nekima opisuje kao plutanje s glazbom. S obzirom na to da konzumentima ne povećava razinu energije, nego radi upravo suprotno, nije nezamislivo da efekt ketamina paše upravo uz repetitivni i hipnotički groove minimala, ali i zvuk žanrova poput dubstepa ili deep housea.

U takvom ozračju, plesni podij je kroz minimal zvuk posjetiteljima omogućavao izlaske koji nisu toliko bili bazirani na kolektivnoj energiji i zajedništvu, nego introspektivnom, pojedinačnom iskustvu glazbe. Izvantjelesni osjećaji i manjak svijesti o prolaznosti vremena koje ketamin pruža pasali su uz trendove partija 2000-tih i ranih 2010-ih.

(https://madradio.co/ketamine-culture-the-party-drug-quietly-redefining-dance-music/)

(https://www.theguardian.com/music/musicblog/2009/mar/05/wonky-ketamine-dubstep-zomby)

Prema nekima, uzročno-posljedična veza ovog fenomena ide i dublje od spomenutoga, jer se upotreba ketamina pak povezuje s razdobljem ekonomske nesigurnosti u kojemu su ljudi tražili izlaz iz kriznih situacija. (https://www.theclubmap.com/2026/04/28/ketamine-clubbing-a-brief-history-of-european-culture/)

Bilo kako bilo, smatram da bi nedorečeno bilo zaključiti da je porast upotrebe ketamina uzrokovao popularizaciju minimala, ali određena razina utjecaja ne može se ignorirati. Pojedini autori ukazuju upravo na to da je dostupnost određenih supstanci kroz prošlost utjecala na vrstu glazbe koja se puštala u klubovima (https://www.vice.com/en/article/ketamine-is-killing-the-dancefloor/), što svakako ne bi bio jedinstveni slučaj u glazbenoj prošlosti; sjetimo se samo utjecaja psihodelika hippie ere 1960-ih na pojavu psihodeličnog rocka.

Od svojih početaka, epicentar minimal zvuka bio je Berlin, no veliku popularnost u kasnijoj fazi stekla je i rumunjska inačica minimala, poznata kao „rominimal“. Umjetnici poput Rhadooa i Raresha, kojima se često pridruživao Villalobos, prezentirali su još jednostavniju verziju minimal zvuka, odvevši ovaj stil do svojeg, po nekima, ekstrema. (https://www.beatportal.com/articles/16971-the-new-rise-of-minimal)

Možda je upravo to bio trenutak u kojemu je usporavanje i raslojavanje techna doseglo svoj vrhunac, nakon kojeg može uslijediti samo nešto potpuno suprotno. Fazu dubokog i introspektivnog zvuka 2000-tih i ranih 2010-ih uskoro je zamijenila neočekivana popularnost i komercijalizacija EDM-a, direktno utječući na daljnji razvoj techna koji je u zadnjih 15 godina poprimio dobitnu kombinaciju velikih dropova i zaraznih melodija.

Razni žanrovi poput minimala nisu u potpunosti umrli, oni su nastavili svoje prirodne putanje razvoja, ali 2010-e obilježio je uspon festivalskog EDM-a, kojeg su krasili veliki dropovi, ogromne pozornice, glamurozna produkcija i DJ-i koji su dosegli statuse mega zvijezda. Navedeno je uzrokovalo veliku promjenu u kulturi partijanja, pošto svrha nije više ritmično gibanje u mračnim prostorijama, nego kolektivno iskustvo velikog događaja prepunog značajnih trenutaka i sinkroniziranih audiovizualnih elemenata.

Iako razlozi takvoj promjeni mogu biti istraživanje samo po sebi, nekolicina ih se ponavlja neovisno o žanru glazbe i periodu popularnosti. Tako se na primjer već spomenuta ekonomska nesigurnost veže uz porast brži i veselijih glazbenih formi. EDM, upravo takvog prizvuka, zarazio je svjetske pozornice nakon globalne krize 2008. godine. Bila to slučajnost ili ne, takav obrazac može se vidjeti i na drugim primjerima kao što je glazba u razdoblju nakon velike depresije 1930-ih ili sama pojava house glazbe u 1980-ima, razdoblju velike inflacije. (https://www.cnbc.com/2024/07/21/recession-pop-explained-how-music-collides-with-economic-trends.html).

Forma koja je EDM dovela do uspjeha kakvog je doživio dosta se oslanjala na energične melodije, ali i zarazne stihove koji su često u sebi sadržavali riječi „mi“, čime se nastojala ostvariti homogenost publike. Upravo takve pjesme, poput Animals Martina Garrixa, We Found Love Calvina Harrisa ili Alessov „Heroes (We Could Be)“ preuzele su svjetske pozornice i ostale upamćene brojnim generacijama. (https://rhizome.org/editorial/2020/jan/16/paradise-on-edm-speculation-and-finance/)

Sukladno fenomenu EDM-a, ono što je bilo popularno u „underground“ vodama elektroničke glazbe nije više bio minimal, nego novi oblik techna koji je svojom formom počeo ličiti više EDM-u nego svojim glazbenim prethodnicima. Pod ovime mislim na tzv. „big room/business“ oblik techna koji je dominirao u 2010-ima. Karakteriziraju ga klasični 4×4 beatovi, tvrde bas linije, industrijski sintesajzeri i grandiozne melodije čime su eklektičnost i repetitivnost pretvoreni su u strukturnu smislenost. Kognitivni napor potreban za senzorni doživljaj minimala zamijenjen je  trenutačnom ekstazom uzrokovanom moćnim dropovima i sinkroniziranim recitiranjem poznatih stihova.

Način na koji su nove stvari bile aranžirane stvorio je logičnu premosnicu između klubova i festivalskih pozornica te omogućio privlačenje širih masa u ovaj svijet. Tako je najveći komercijalni uspjeh u ovoj fazi doživjela diskografska kuća Drumcode Adama Beyera, čije pojedine trake su postale generacijski hitovi:

Popularnost koju je ovaj oblik techna doživio promijenila je i definiciju DJ-a. DJ-evi su počeli poprimati status mega zvijezda kakav neki od njih danas nose, podosta zahvaljujući i digitalizaciji glazbe te pojavi društvenih mreža. Transformacija, popraćena ubrzavanjem techna, nastavila se u istom smjeru do današnjeg dana, te postaje opipljivo da je pokret ponovno došao do svojevrsnog ekstrema u izričaju hiper-komercijalizirane hard techno scene.

Ako se nešto može naučiti iz prošlosti glazbene evolucije, dosezanje vrhunca u formi trebalo bi dovesti do kontra pokreta. Naznake za takav smjer već postoje, uzevši u obzir pojavu trenda dnevnih partija i tzv. soft clubbinga. Izgleda da novije generacije preferiraju barove na otvorenom te manju upotrebu alkohola i ostalih opojnih sredstava naspram noćnih klubova, što bi moglo dovesti daljnjeg razvoja kompletno novih oblika zabave. (https://artfulliving.com/how-we-party-culture-trends-2026/#:~:text=Zero%2DProof%20Parties,to%20a%20recent%20Gallup%20poll)

(https://www.thepostathens.com/article/2025/10/project-x-party-culture-dead-ou-party-rank-lost)

Znači li to sigurni povratak blažih oblika elektroničke glazbe ili nešto drugo? Nitko ne zna sa sigurnošću, ali ovime se možda zaokružuje jedna putanja koja još jednom dokazuje cikličnost elektroničke glazbe. Svako desetljeće do sada je sa sobom nosilo nešto novo, stoga preostaje samo ostati optimističan da će sljedeća etapa donijeti nešto vrijedno nečijeg budućeg spomena.