Umjetnost transformacije prostora uz Ganu Elez koja mijenja doživljaj klupske scene

Svaki noćni klub, festival ili tajna rave lokacija nose svoju specifičnu energiju, no konačni doživljaj posjetitelja često ovisi o onome što ga u tom prostoru okružuje. Za Ganu Elez, scenografkinju i art producenticu koja stoji iza vizualnog identiteta nekih od najzapaženijih događaja na našoj sceni, transformacija prostora je prirodni poziv koji traje otkad zna za sebe.

Od dječje mašte na zidovima do akademske diplome scenografkinje

Njen kreativni put započeo je u najranijem djetinjstvu, iz unutrašnje potrebe da mijenja i oblikuje svoje okruženje:

„Imam rana sjećanja kako sam kao petogodišnjakinja djelomično poderala tapete u sobi, pa sam ocrtavala rubove, stvarala reljefe, oslikala beton i cijeli zid pretvorila u veliki mural. Često sam se s mamom selila i svaku svoju novu sobu iznova sam s guštom pretvarala u malu čarobnu špilju, uglavnom od hand-made dekoracija. Već sam tada osvijestila kakve osjećaje prostor može pobuditi u pojedincu, bez obzira na uvjete“, prepričava nam.

Iako likovnost u njenoj okolini u početku nije bila shvaćena, Gana navodi kako joj je oduvijek bilo jasno da je to dar koji joj nitko ne može oduzeti i uz koji joj je zabava zagarantirana cijeli život. Svoj prirodni talent nadogradila je formalnim obrazovanjem u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) na smjeru scenografije, a nedavno je položila i zadnji ispit na diplomskom studiju scenografije na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Osim toga, putujući van zemlje, uz kulturne znamenitosti rado je posjećivala underground klubove, što joj je pomoglo da uvidu i stekne utisak koliko sam prostor utječe na cjelokupno iskustvo posjetitelja.

Projekt s kojim se priča o art produkciji zakotrljala

Kao prijelomni trenutak i prvi projekt nakon kojeg je shvatila da bi se scenografijom mogla ozbiljnije baviti, Gana izdvaja Rave bal u dvorcu Lukavec. Bio je to projekt koji je pokrenula zajedno s kolege Mateom i Denisom u sklopu kolektiva Sindikat:

„Svu ušteđevinu uložili smo u kvalitetnu priču koja je do zadnjeg detalja bila na potpuno drugoj razini od onoga na što je naša publika dotad bila navikla. Mnogi prijatelji sudjelovali su s guštom u dekoriranju i gradnji vizualne priče koja je očarala sve posjetitelje. Iz godine u godinu rasli smo bez sponzora i bez marketinga, isključivo na temelju kvalitete. To se događalo isključivo iz ljubavi prema sceni“, prisjeća se.

Iako je potres oštetio dvorac i nakratko zaustavio održavanje evenata na toj lokaciji, restauracija se privodi kraju te najavljuje nastavak ondje gdje su stali, ovoga puta pod kolektivom Miniwal. Prema njenim riječima, dvorac Lukavec uvek će ostati mjesto na kojem se plesač osjeća privatno i slobodno.

Široka lepeza znanja i klupski staž od 25 godina

Kada danas uđe u neki prostor koji treba urediti, njen kreativni proces započinje istog trenutka. Već od prvog kontakta s klijentom i osnovnih informacija počinje vizualizirati, pa na samu lokaciju dolazi već baratajući zamišljenim objektima. Sistemom eliminacije i kombiniranjem bezbroj opcija dolazi do konačnog rješenja, pri čemu potrebe klijenta, publike i tehničke produkcije (zvuk i rasvjeta) uvijek stavlja na prvo mjesto.

Ono što Ganu izdvaja na sceni jest iznimno široka i neobična kombinacija životnih i obrazovnih iskustava. Godinama je radila u ugostiteljstvu, završila dvije godine kriminalistike, studirala ekonomiju i diplomirala na likovnoj akademiji. Kada sve to objedini sa svojim statusom iskonskog štovatelja elektroničke scene dugim 25 godina, uspijeva isporučiti cjelovitu i dobru priču.

Osim same art produkcije i dekoriranja, izrazito “gušta” u hospitalityju, koordinaciji i organizaciji događaja, radu s ljudima te kriznom menadžmentu. Svakom projektu pristupa kroz oči posjetitelja i detaljima stvara ugodno okruženje. Posebnu čar za nju predstavlja transformacija prostora koji se ponavljaju iz eventa u event:

„U tome posebno uživam i sama se iznenadim koliku transformaciju ponekad postignemo u istom prostoru i s istim dekorom. Najviše mi znači kada ljudi koji prate moj rad ostanu zapanjeni transformacijom istog prostora kroz više različitih evenata“, ističe.

Na pitanje što po njoj čini dobru art produkciju na elektroničkom događaju, odgovara kratko i jasno: “Osjećaj za publiku, dobra organizacija i umijeće povezivanja glazbe, prostora i dekora.“

Borba s društvenim mrežama i traženje balansa

Dotaknuvši se odnosa glazbe i vizualnog identiteta, Gana se sjeća vremena kada su dobar sound i dobar DJ bili više nego dovoljni da se čovjek naježi, no naglašava da je evolucija scene prirodna pojava. Ipak, upozorava na nepravedan utjecaj koji na taj proces imaju društvene mreže:

„Nepravedan utjecaj na tijek glazbene evolucije i na iskreno, intimno uživanje u glazbi imaju društvene mreže, koje su ljudima na podiju ukrale privatnost, a izvođaču nametnule ulogu animatora ispred umjetnika. Naravno, ne generaliziram, ali shvaćate na što mislim…”

U tom kontekstu pojavljuje se i novi trend vizualnog dojma koji može utjecati na doživljaj glazbe i pojačati ga, ali jednako tako loš ambijent ili agresivni elementi mogu taj doživljaj umanjiti. Ističe kako joj nema ničeg goreg od situacije u kojoj je agresivan light, loš sound, zagušljivost ili loš protok energije uskrute za potencijalno dobar rave.

Posebnu pažnju posvećuje balansiranju prostora za posjetitelje i potreba foto i video timova. Prije eventa dogovara zlatnu sredinu te ponekad koordinira VJ-a i fotografa kako bi jačom rasvjetom omogucila bolje fotografije u određenim trenucima, dok svjetlo oko DJ bootha prilagođava tako da ne smeta prvom redu ni izvođaču, a da fotograf ipak dobije dobre kadrove. Iz vlastitog iskustva navodi kako joj je prije znalo dogoditi da kompletna scenografija ostane u mraku zbog izostanka komunikacije s produkcijom, no danas se više ne dovodi u takve situacije te se do krajnjih granica zalaže da publika ne bude uskraćena zbog medijskog sadržaja.

Što se tiče estetskog dijela, naglašava da je ljepota stvar ukusa te da se u procesu stvaranja ne treba nametati zadovoljavanje svačijih očekivanja, već ostati vjeran svojoj viziji i barem mrvicu pomaknuti granice.

Zavidan portfolio, novi izazov u centru Zagreba i neostvarena želje

Kroz godine rada na sceni ostvarila je suradnju s brojnim priznatim brendovima i festivalima, kao što su Miniwal, BSH, Panic Room, We Love Sound, Sonus festival, Jurka Beograd, Lollipop, ali i na kazališnim predstavama, glazbenim spotovima te korporativnim eventima. Među najvažnijim i najdražim projektima izdvaja:

“Rave bal u dvorcu Lukavec uvijek će ostati mjesto na kojem se plesač osjeća privatno i slobodno. We Love Sound dao mi je priliku da se slobodno izrazim na velikom formatu, uz potpuno povjerenje i podršku u cjelokupnoj koordinaciji eventa, to su trenuci kada dajem i više od svojih mogućnosti kako bih iskazala zahvalnost. Sonus festival je mjesto na kojem se osjećam kao na velikom obiteljskom okupljanju. Tu je i Gates of Agharta, rijetka prilika na nasim prostorima za produkciju tog nivoa.“

Što se tiče novih projekata, trenutno radi na vrlo izazovnom projektu, kompletnom vizualnom rješenju za novi noćni klub koji se otvara u centru Zagreba.

Govoreći o lokacijama koje još nije imala priliku urediti, a voljela bi, bez zadrške ističe neizgrađenu Sveučilišnu bolnicu u Blatu, opisujući je kao mjesto stvoreno za audiovizualni događaj i nadajući se da će se jednog dana sanirati u siguran prostor za društvena događanja. Dodaje kako Zagreb iznimno vapi za open air lokacijom na kojoj se noću može puštati glazba, napominjući da su umjetnost i kultura „zadnja rupa na svirali u Lijepoj našoj“ te zahvaljuje svim kreativcima koji nesebično dijele to nematerijalno blago bez materijalne koristi.

Ženska energija u surovoj muškoj industriji

Gana otvoreno progovara i o teškim fizičkim i organizacijskim uvjetima u kojima nastaje art produkcija. Rad na terenu često zahtijeva po 12 do 15 sati neprekidnog rada nekoliko dana zaredom, u zahtjevnim i nepredvidivim uvjetima, što ona doživljava kao osobne testove izdržljivosti i pomicanje vlastitih granica. Pritom naglašava potrebu za većim prisustvom žena na sceni:

„Voljela bih surađivati s više cura i umjetnica u industriji. Svaki događaj koji ima malo ženske energije lakše dopire do srca posjetitelja. Ovo je surova muška industrija i to razumijem. Teško je podnijeti brutalnost produkcije! Umjetnik se radije povuče u mir ateljea i stvara, a od produkcije ne mogu očekivati smisao za umjetnost. To je taj rijetki spoj i zato nas je malo koje opstajemo“, otkriva.

Svojim radom želi potaknuti više kreativaca da se izraze kroz event scenografiju kao trenutačno neprepoznatu granu umjetnosti za kojom interes strelovito raste. Njena su vrata otvorena svima koji žele marljivo raditi i učiti, s ciljem utjecanja na kolektivnu svijest o novoj grani umjetničkog izražavanja i stvaranja trendova neovisno o nametnutim idealima. Uspjeh, kako kaže, osjeća kada ljudima vidi iskricu u očima, a prostor smatra dobro napravljenim kada na eventu ne pronalazi detalje koji su mogli biti bolje odrađeni.

Balansiranje obiteljskog života i dinamičnog posla

Balansiranje dinamike klupske scene s obiteljskim životom i odgojem dvoje djece nije lako kako se možda čini na prvi pogled. Nakon što je rano ostala bez obitelji uz koju je odrastala, naglo se našla sama u životu s partnerom i dvije kćeri. Podrška partnera i razumijevanje djece daju joj snagu i čine sve mogućim, a njene kćeri od rođenja su aktivne sudionice takvog stila života:

„Evo, danas volontiraju s guštom, izrađuju dekoracije, sudjeluju u montaži i tako stvaramo jedinstvene uspomene. Ne može se mnogo klinaca pohvaliti da puštaju ploče s tatom i izrađuju scenografiju s mamom. Doma nemamo TV i ne dajemo djeci mobitel na korištenje. Samo kreativa i raspašoj. Ključ je u tome da ne izgubiš sebe kroz izazove koje ti život postavlja, nego da ih prigrliš kao avanturu i zabaviš se najbolje što možeš. Onog trena kada izgubiš svoj smisao i strast, gubiš i sve oko sebe“, priča nam.

Kako Gana vidi budućnost art produkcije, ali i scene

Na samom kraju, dajući uvid u budućnost elektroničke scene i art produkcije na našim prostorima, Gana poziva na korjenite promjene i povratak bitnim stvarima:

„Napredak scene vidim kroz vraćanje na tvorničke postavke. Voljela bih doživjeti trend u kojem će mobitel na plesnom podiju postati predmet zgražanja. Svi eventi danas imaju fotografe i nema potrebe za mobitelima. Nadam se da će se veći budžeti izdvajati za art produkciju, tim više što ona danas donosi atraktivniji sadržaj i privlači ljude“, zaključuje.

Njena vizija uključuje jače regionalno ujedinjenje, suradnju na zajedničkim projektima, više festivala i organizatora događaja kako se DJ-evi ne bi morali baviti organizacijom, te više dobrih klubova. Priželjkuje novu mladu generaciju koja “razumije glazbu i fura svoj film“, veću otvorenost prema eksperimentalnom zvuku, međusobno poštovanje i brigu na podiju, manje pričanja u prvim redovima te, naposljetku, ukidanje guest liste i smanjenje backstagea iza DJ-a na minimum. Jer, kako zaključuje Gana, backstage ponekad podsjeća na “commediu dell’arte” s previše likova, dok se prava predstava ipak događa tamo gdje i pripada – na plesnom podiju.