Lovefest 2026: Love unfolding – i onaj osjećaj da si baš tamo gdje trebaš biti
Lovefest je za mene ove godine počeo malo drugačije nego prethodna tri puta
Umjesto da iz Zagreba krenem ravno prema Vrnjačkoj Banji i odradim onu već dobro poznatu kombinaciju busa, BlaBlaCara i beskrajnog putovanja u komadu, odlučila sam sve prepoloviti.
S dva frenda krenula sam busom iz Zagreba u četvrtak ujutro, a prva stanica bio je Beograd. Smjestili smo se u odličan hostel na Skadarliji, odradili turu po gradu, pogledali zalazak sunca na Kalemegdanu, popili cugu u Cetinjskoj i završili odličnom večerom u kultnoj kafani 3 Šešira. Nakon dovoljno beogradskog zagrijavanja, nenaspavani, ali dobro raspoloženi, u petak ujutro krenuli smo prema našoj finalnoj destinaciji BlaBlaCarom i odmah upoznali prve nove rave buddies.
Prije podneva stigli smo u Banju, srknuli kavu i smjestili se u apartman u koji nas je ultra ljubazna domaćica, kao i svi lokalci s kojima smo imali ikakav kontakt, pustila puno prije službenog check-ina. Nakon kratkog odmora i brzinske klope, oko 16 sati uputili smo se prema gradskim bazenima – H2O stageu – i iskreno, teško je zamisliti bolji početak Lovefesta.
Za pultom je kad smo stigli bio Amedeo Picone, talijanski DJ i producent iz Napulja, poznat po svom tech house i minimal zvuku. Sunce, bazen, vruća atmosfera i hladna pivica. Srela sam hrpu poznatih lica, upoznala neke nove ljude, a stage je izgledao super – opremljen svim mogućim rekvizitima, od luftića i ležaljki do lazy bagova. Ono, pool party at its finest.
Posebna pohvala ide za inicijativu da se for free dijele ice coffee i paketi voća koji su nam nakon plesanja na 35+ sjeli kao budali šamar. Osim toga, dijelili su i sponzorske pakete pa smo oko 19 sati s bazena krenuli punih ruku.
Lovefest je ove godine napravio i jednu veću promjenu – festival je prvi put razvukao na dva vikenda umjesto dosadašnjeg jednog, pod sloganom „love unfolding“. Pet stageva ostalo je isto: veliki Fire Stage kao centralna festivalska pozornica, predivni Energy Stage u šumi, „kavez“ RAW Stage za sirovi, hard techno, mali 99 Stage koji prima samo 99 ljudi i H2O na gradskom bazenu.
Mi smo, nakon bazena, otišli na kratki odmor u apartman, pokupili narukvice, odradili još jedan pit stop kod ekipe iz Beograda i oko ponoći konačno ušli na festival. Energy Stage bio je naš prvi odabir. Uhvatili smo zadnji dio seta Filipa Xavija, jedne od ključnih figura beogradske scene, koji je odradio odlično otvaranje „šumice“ drugog festivalskog vikenda i dobro zagrijao ekipu.
Onda je u jedan sat krenula naša Insolate, kojoj je ovo bio prvi nastup na Lovefestu. U isto vrijeme na Fire Stageu vrtio je fenomenalan i poseban Traumer, a na RAW-u Yasmin Gardezi, irska DJ-ica koja me već ranije kupila svojim energičnim setovima na Terminalu u Tisnom. Oboje sam već slušala, pa sam ovaj put bez puno razmišljanja odabrala Insolate jer mi je godinama jedan od fav artista.
Slušala sam je masu puta i uvijek je wow, ali ovo iskustvo mi je ostalo u pamćenju kao njen najbolji set ikad. Teška dominacija naše Sunčice od prve sekunde. Predivan stage, odlična ekipa, a euforija je dosegla vrhunac kad je pustila traku Marka Nastića. Samo jedna misao: “svjetski, a naše“.
Nakon nje, Energy je preuzeo Mark Broom koji je odradio pravi techno masterclass i bio, očekivano, fenomenalan. Na glavnom Fire Stageu u tri je krenuo Loco Dice, u RAW „kavezu“ tešku artiljeriju vadili su berlinska atrakcija Metaraph, MICYVIDxIVD iRazzor b2b CBR, dok su se na 99 Stageu cijelu noć izmjenjivale jake snage domaće elektroničke tech house i house scene.
Mi smo, međutim, bili baš strgani. Kombinacija puta, bazena, sunca, plesa i, naravno, pivica napravila je svoje. Otišli smo spavati, iako sam svim srcem htjela poslušati Borisa koji je zatvarao Energy u petak, a na kraju nisam uspjela dočekati ni Grace Dahl :D. Znala sam da moram sačuvati nešto energije ako želim subotu odraditi od početka do kraja, onako kako treba. Kad su Pan-Pot startali na Fire Stageu, već sam bila u dubokom snu.
Zato smo drugi dan startali prilično rano. Već u 13 sati bili smo na H2O stageu. Budući da je bila subota i free upad do 14 sati, na bazenu je bilo svega: stranaca, lokalaca, starijih ljudi, klinaca, obitelji i onih koji su došli isključivo na dnevni party. Ovako napisano djeluje kaotično, ali sve je nekako odlično funkcioniralo zajedno.
Prvih sat vremena zapravo smo se više sastavljali od prethodne noći nego što smo ozbiljno partijali, ali oko tri krenuo je pravi plesni maraton. Uhvatila sam zadnjih pola sata Gerunovog seta, a nakon njega je Tomae, beogradski DJ koji danas živi u Londonu, odradio odličnu selekciju za popodnevni pool party. A onda su za pult stali Talijani Marco Tropeano i Francesco Squillante, prvo kao b2b, kasnije Francesco solo.
I moram priznati da me potpuno osvojio – jednostavno je pogodio ono što mi je taj dan trebalo. Plan je bio završiti oko šest, ali ni njemu ni nama nije bilo dosta. Vrtio je sve bolje i bolje, H2O je bio dupkom pun, a atmosfera nikad bolja. Mi smo se jedva, jedvice natjerali krenuti iako je već bilo skoro 19 sati. To dovoljno govori.
Umorni i gladni sjeli smo u obližnji restoran koji izvana ne izgleda kao nešto posebno, ali unutra smo za manje od tisuću dinara po osobi pojeli večeru koja nas je doslovno vratila među žive – glavno jelo, prilog, salata i piva. Brutalno dobar gastro moment za malo para i zapravo odličan balans s festivalskim cijenama koje jesu poprilične, pogotovo ako ih uspoređujete s Lovefestom od prije nekoliko godina, ali realno – nisu ništa posebno neuobičajeno za današnje festivale u regiji.
Voda oko četiri eura, piva oko pet-šest, plus čaša koju plaćaš prvi put, i svaki idući ako je izgubiš ili baciš. Nakon konverzije eura u dinare pa dinara u tokene više nisam bila sigurna ni koliko što košta, ali da – skuplje je nego prije. Kao, uostalom, gotovo sve. Svugdje.
S druge strane, za razliku od nekih partija u regiji koji imaju paprene cijene za jednodnevne evente, na Lovefestu je barem bilo dovoljno sankova, voda je bila hladna kao i piva, a free ice coffee i voće na H2O stageu su just wow potez. Tako da mi cijene definitivno nisu nešto zbog čega bih baš ovom festivalu zamjerila. Tokeni su na Lovefestu već godinama standard pa sam ih jednostavno prihvatila kao dio festivalskog sistema, iako je ove godine zbrku napravila činjenica da su prvi i drugi vikend imali različite tokene, kao i H2O u odnosu na festivalski prostor.
Oko devet smo već bili u apartmanu i spremali se za novu rundu, završnu večer drugog vikenda Lovefesta. Negdje oko ponoći stigli smo na festival i išli drito na RAW Stage. RAW je baš poseban – svojevrsni kavez, sirov, mračan i potpuno pogođen za ono što se tamo događalo. Tamo je u 00 startao Commissar Lag i odradio upravo onakav set kakav sam očekivala.
Tvrđi nego inače, mračniji, prljaviji i s dovoljno energije da te odmah ponovno digne nakon cijelog dana. Nakon dobrog preznojavanja s Lagom, za pult je stigao David Löhlein. Od prve sekunde atmosfera je bila top. Löhlein je jedan od onih artista čiji zvuk ne možeš strpati u jednu ladicu: house, techno, trance, latin utjecaji, sve je nekako izmiješano u nešto potpuno svoje.
Ja sam ipak produžila dalje jer sam ga u posljednjih godinu dana slušala već tri puta, a na Energy Stageu se događala prava čarolija – Octave One, Lenny i Lawrence Burden, live. Kad je krenula „Black Water“, ekipa je odletjela u kolektivnu ekstazu. Za mene, bez sumnje, jedan od top tri trenutka cijelog festivala. Taj magični šumski stage i Octave One bili su jednostavno savršena kombinacija.
Nakon njih su od 2:30 do 4:30 Gostoja i Dakman, domaći dečki koji su prošle godine osvojili 99 Stage, ove godine zasluženo dobili mjesto na velikom Energyju. I potpuno opravdali povjerenje. Na RAW Stageu je nakon Löhleina dominirao Partiboi69, a njegov potpuno drugačiji zvuk, energija i kaos kojim zrači atmosferu su u kavezu doveli do usijanja.
Ja sam se malo šaltala po stageovima. Na 99 sam ponovno naletjela na Francesca kojeg sam slušala na bazenu jer su na tom malom stageu zadnje večeri Talijani imali svoj showtime. Produžila sam na Fire Stage uživati u četverosatnom spektaklu – Jamie Jones b2b Joseph Capriati za zatvaranje glavne festivalske pozornice. Yes, please. Zvuk savršen. Atmosfera savršena. Stage izgleda brutalno. Ekipa raspoložena. Glazba točno ono što treba biti. Joseph Capriati i Jamie Jones zajedno su napravili upravo ono što očekuješ od takvog b2b-a – četiri sata tijekom kojih prestaneš razmišljati o bilo čemu. Samo postojiš i plešeš.
U sedam ujutro preselili smo se na, već tradicionalno, zadnju postaju Lovefesta – Energy Stage u šumi. Taj, mnogima najdraži, stage ove je godine doživio „malu promjenu“ – okrenuli su ga na drugu stranu. Dijelu posjetitelja to se nije svidjelo jer su ljudi navikli na dosadašnji setup i iskreno – čudno je kad prvi put dođeš, navika je gadna stvar, ali kada je sunce počelo pržiti, pokazalo se da promjena zapravo ima smisla. Od 4:30 do 7 svirao je Leon Vynehall, a onda je za closing Energy Stagea, a ujedno i cijelog festivala, stigao Young Marco.
Prvi put sam ga slušala uživo i čovjek me potpuno oborio s nogu. On je, po svemu sudeći, rođen da svira aftere. Jutro, šuma, umor koji već prelazi u neko drugo stanje svijesti, ljudi – svatko u svom ritmu, široki osmijesi, kolektivna sreća i nestvarno dobra glazba koja te samo nosi u neku drugu dimenziju. Trebao je završiti u devet, ali je vrtio gotovo do deset i nitko nije htio da stane.
Bio je to maestralni closing, skoro pa spiritualno iskustvo. Ne mogu zamisliti boljeg DJ-a za to jutro, eto. 11/10 odabir. Sve pohvale onome tko ga je bukirao i složio timetable. To zadnje jutro na magičnom Energy Stageu mi je nešto najljepše što sam doživjela na festivalima uopće.
Šumica, jutarnje sunce, prašina, zagrljaji kamo god pogledaš i nasmiješena lica imaju neku posebnu čar. Umoran si do iznemoglosti, ali istovremeno imaš osjećaj da si baš tamo gdje trebaš biti. Oko deset ujutro glazba je konačno stala. Krenuli smo prema apartmanu pješice, umornih nogu, s nosnicama i plućima punima prašine koju, evo, još danima kasnije iskašljavam. U jednom trenutku sam skinula tenisice i ostatak seta otplesala bosa – Young Marco me izuo od plesanja, doslovno.
Bosa, prašnjava i umorna k’o pas, ali s osmijehom od uha do uha.Putem smo, kao i hrpa drugih gladnih partijanera, stali na „parče pizze“, a onda konačno otišli odmoriti nekoliko sati jer smo imali check-out tek oko četiri popodne, što nam je nakon cijele noći i jutra stvarno puno značilo.
Kupili smo kartu za bus od Banje do BG i nismo ni slutili da naše avanture još nisu ni blizu kraja. Umjesto autobusa dočekao nas je neki veći kombi, ili manji minibus ako ćemo vjerovati vozaču, koji nas je prebacio do Kraljeva. Tamo su ljude prebacili u prekrcan autobus u kojem je sigurno desetak ljudi stajalo jer su prodali više karata nego što ima sjedala. I upravo se tamo dogodila jedna od onih potpuno slučajnih festivalskih priča.
Pored mene je stajao dečko koji je s nama vajbao na Energy Stageu do zatvaranja festivala. Tamo smo samo plesali i nismo se upoznali, ali ova trosatna avantura stvorila je priliku da se to napokon dogodi. Obzirom da je Talijan, da vozač nije znao engleski, a on nije razumio glasni srpski, komunikacija je bila svojevrsna avantura sama po sebi.
Nakon kave, vode i elektrolita koje smo mu dali da ne klone jer je tako izgledao, progovorio je :D i ispostavilo se da je lik DJ. Pričali smo o glazbi, festivalima i svemu ostalom. Iz najgoreg mogućeg autobusa nastalo je novo poznanstvo. U Beogradu smo se prebacili na BlaBlaCar i tek oko tri ujutro stigli u Zagreb. Bila sam iscrpljena do iznemoglosti, ali presretna.
Nije sve savršeno, ali Lovefest ima ono nešto. Cijene jesu više nego prije i festivalski budžet danas definitivno nije mala stvar, ali realno, pogledamo li festivale po Hrvatskoj i regiji, Lovefest nije nikakav izuzetak. Voda od četiri-pet eura i piva od pet-šest danas su, nažalost, prilično standardne festivalske cijene. Nije mi to nešto zbog čega bih organizatoru zamjerila – živimo u takvom vremenu i svi otprilike znamo što nas čeka kada kupimo festivalsku kartu.
Dosta se pričalo i o velikoj prisutnosti policije i civila. Ja osobno ove godine nisam imala niti jedan neugodan susret, iako jesam prošle godine, ali iskreno – nakon svega što sam u posljednje vrijeme vidjela na festivalima, policija na festivalima više mi nije nikakva novost. Samo ove godine na Terminalu u Edinburghu pretresali su nas na ulazu uz policijske pse.
Na Terminalu u Tisnom, uz jadransko more, bilo je more civila. Na Time Warpu u Mannheimu čovjek me praktički iščupao iz reda za cugu, a ljude su izvlačili iz taksija ispred ulaza i pretresali. Prošle godine nakon Exita, na izlasku s aftera, mene i kolegu s Entera pretresli su gotovo do gola. Razumijem da se ljudi zbog toga žale. Nije nimalo ugodno biti na meti kao neki krimos, ali obzirom na dugi festivalski staž, teško mi je Lovefest gledati kao nekakav izolirani slučaj.
Meni je ipak puno važnije ono što ostane kada sve to makneš sa strane. Srela sam ljude s kojima se znam još s Exita i prethodnih Lovefesta, upoznala novu ekipu iz Slovenije s kojom već dogovaram party za sljedeći mjesec, upoznala hrpu novih ljudi i ponovno dobila onaj osjećaj pripadnosti koji me za ovaj festival veže već godinama. Jer nisu samo headlineri, stageovi i lineup ono zbog čega se vraćam.
Lovefest su ljudi. Zajednička euforija kad cujes poznatu traku. Zagrljaj s potpunim strancem. Sunce koje izlazi a ti još satima plešeš u nekom svom malom happy bublleu. Prašina koja ti je doslovno svugdje, ali ti je u tom trenutku potpuno svejedno. I ono najvažnije – osjećaj da si nekoliko dana potpuno izvan svakodnevnog života.
Sljedeće godine Lovefest slavi 20. obljetnicu i iskreno jedva čekam vidjeti što će napraviti za taj veliki jubilej. Koliko god put do Vrnjačke Banje bio naporan, koliko god puta moraš presjedati, koliko god ti se prašina uvukla baš svugdje gdje nije trebala i koliko god dana poslije pokušavao vratiti noge u normalu – za mene “it is worth it“.
Samo ljubav <3
