Ricardo Villalobos zatvorio Amnesiu!

 

Vukovima na čelu ostavljaju natezanje oko strvina realnog i jeftine banalnosti svjetovnog i monetarnog, dok oni sami love svoje priče ispod bine. Priče kao priče, svoje sredine imaju samo da bi naglasile siline početaka i krajeva, otvaranja i zatvaranja, intro i outro rečenice priće. Pa je tako outro sezone u Amnesiji ispraćen na jednom od najupečatljivijih zatvaranja sezone ikada. 

 

Amnesija je u noći 8. listopada bila mjesto za biti, s apsolutnim failom pamćenja na svo ono što te melje u žrvnju života. Samo ples i sloboda gdje su se gospodinu Ricardu kroz noć za pultom na terasi pridružili i Cuartero, Mar-T, Paco Osuna, Renato Ratier, Luca Donzelli i Music On rezidenti Apollonia, a u Main Roomu se plesalo uz Hannah Wants, Gorgon City i Claptone koji su baklje predali Hectoru Coutou, Gaetanu Parisiou, Luigiju Madonni i Markantoniu.

 

Party nije spriječen ni oduzimanjem kasnonoćne dozvole koju su na Music On eventu prethodnoga vikenda prekršili, produljujući party puna tri sata od dopuštenih 6 ujutro. Svi su oderali svoje setove dostojanstveno jako, kako velikom finalu i priliči, no Vilalobos, svojom sonornom estetikom koja ga je učinila i tradicionalnim finalnim pečatom Sonusa, ostavlja posebno sjajan okus posljednje noći ljeta s Amnesijom. 

 

Ricardo je jedan od onih ljudi čiji dani i noći su u potpunosti posvećeni glazbi, ne posjeduje email, nisu mu dragi intervjui i suzdržan je prema digitalnim mrežama i generalno www – u, kojeg je nazvao pošasti.
{youtube}oc3vUMtuuas{/youtube}

 

Posebno poštovanje ovaj Čileanac odgojen u Njemačkoj gaji prema vinilkama skidajući kapu filozofiji, trudu i radu koji stoji iza toga da se ploča eventualno nađe na polici, kako bi je ti zatim mogao spremiti u svoju kolekciju. Odrastao je uz utjecaje afro-američke glazbe, salse, opere i rocka u koji kasnije upadaju elektroničke njuške poput Tangerine Dreams i Kraftwerka, bira obrazovanje za perkusionista. Prvi puta je stupio za pult 1988, a prva produkcija ispada 4 godine kasnije s labela Overdrive, no njemačkoj publici istodobno postaje poznat iz sasvim drugih razloga – organizacije ilegalnih raveova u praznim zgradama i ispod mostova, dok je 1995. označila prvi put na Ibizu i sve ostalo je povijest. 

 

No kako je povijest tu da bi poslužila kao potporanj sadašnjosti i budućnosti, tako 21 godinu kasnije zatvaraš golemu klupsku bombu na otoku gdje si davno oduševljeno bio u ulozi plesača, a brbljave kuloarske ptice zacijuknule su ispod glasa, još službeno nepotvrđenu, najavu da bi Villalobos kroz nekoliko tjedana mogao rasplesati i Zagreb, no o tome više kada kljunovi neće biti vezani zavjetom medijske šutnje.