GusGus: “Bili smo nekoliko puta u Hrvatskoj i uvijek nam je bilo jako zabavno”

Islandski GusGus ovog rujna vraća se u Zagreb, a njihov nastup stiže u trenutku kada bend priprema novo poglavlje svoje dugogodišnje priče. Nakon tri desetljeća neprestane žanrovske evolucije, grupa predvođena Biggijem Veirom i dalje odbija stati u unaprijed određene okvire, a zagrebačkoj publici ovog rujna donosi i prve pjesme s nadolazećeg albuma.

U razgovoru za Klubsku Scenu Biggi Veira prisjetio se glazbenog odrastanja na izoliranom Islandu, objasnio zašto GusGus zapravo smatra pop bendom te otkrio što publika može očekivati od novog materijala koji opisuje kao retrofuturistički susret 80-ih, 90-ih i rave kulture.

Dolaziš s Islanda, koji nama ovdje djeluje kao prilično egzotično i izolirano mjesto. Kako je bilo započeti glazbenu karijeru tako daleko od ostatka Europe i svijeta? Koliko je to oblikovalo vaš identitet, posebno prije 30 godina, kada internet i društvene mreže nisu postojali na način na koji ih poznajemo danas?

Kada sam počeo stvarati glazbu krajem 80-ih, barem u mojoj glavi, nije postojala ideja da će glazba s Islanda jednog dana postati svjetski poznata. Bilo je nekih pokušaja islandskih izvođača da uspiju u Velikoj Britaniji, a imali smo i Mezzoforte, jazz bend koji je s pjesmom „Garden Party” ostvario međunarodni uspjeh. Ali to je bilo nešto sasvim drugo.

Kada smo mi počinjali, nije postojao osjećaj da ćeš napraviti glazbu i onda s njom osvojiti svijet. Zato o tome zapravo nisi ni razmišljao. To je, na neki način, oblikovalo i mene. Glazbu sam u početku stvarao uglavnom za sebe, a kada sam 90-ih počeo ozbiljnije raditi i kada se pojavila rave scena, radio si glazbu za scenu koja je postojala na Islandu.

Bili smo u svom malom svijetu. To je možda danas teško zamisliti, ali tada si zaista bio u svom selu. Do glazbe je bilo teško doći, posebno 80-ih. Morao si kupovati albume, što je značilo da si u njih ulagao novac. Ako si potrošio novac na album, bolje ti je bilo da ti se svidi. Zato je album kao cjelina bio toliko važan. Pjesme koje nisu singlovi bile su važan dio identiteta benda koji pratiš. Danas, uz streaming servise, sve je puno više vezano uz playliste. Postoji toliko glazbe da nešto poslušaš dva ili tri puta i već prijeđeš na sljedeće. Tada bi jedan album slušao desetke puta.

A onda su The Sugarcubes i Björk promijenili percepciju islandske glazbe?

Da. The Sugarcubes su početkom 90-ih postali jako popularni, a onda je Björk eksplodirala 1993. godine. Mislim da je to otvorilo oči britanskim medijima. The Sugarcubes su bili neobičan bend, Björk je bila ikonična i potpuno drugačija. To je dodatno hranilo ideju Islanda kao nekakvog fantastičnog svijeta čudnih i neobičnih bića. Britanski mediji počeli su gledati prema Islandu i pitati se postoji li tamo još nešto. Pronašli su GusGus, a kasnije su otkrili i druge izvođače poput Sigur Rósa. Tako se, na neki način, otvorio prostor za islandske glazbenike.

Kada bi danas, 30 godina kasnije, započinjao novi projekt, bi li imao drukčiju perspektivu? Bi li od početka razmišljao globalno?

Iskreno, ne znam. Ne mogu se staviti u tu poziciju. Ne znam kakav bih bio glazbeni konzument da danas imam 20 godina. Kada sam počinjao 80-ih, bio si emocionalno puno više povezan s glazbom. Glazba je bila ogroman dio komunikacije među prijateljima. Razgovarali smo o bendovima, dijelili glazbu, slušali Depeche Mode i sve ostalo.

Danas možda tu ulogu imaju neke druge stvari, poput videoigara. Ne znam. Možda ovisi o kulturi i sredini. Kada sam počeo stvarati glazbu, zanimao me cijeli proces. U početku, naravno, pokušavaš raditi nešto slično bendovima koje voliš. To je prirodno, na neki način vježbaš.

A onda su 90-e donijele ogromnu promjenu. Pojavili su se novi žanrovi, novi zvukovi i potpuno nove mogućnosti unutar elektroničke glazbe. Za nekoga poput mene, tko je odrastao uz elektroničku glazbu 80-ih, to je bilo pravo otkriće. Dogodila se eksplozija mogućnosti.

Danas stvarno ne znam što bih radio da ponovno počinjem. Vjerojatno bih završio kao jedan od klinaca koji u Reykjavíku rade jednostavne, zabavne pjesme za prosvjede. Smijeh.

Spomenuo si žanrove, a upravo je to jedna od stvari koja me najviše zanima kada razgovaram s glazbenicima. GusGus je gotovo nemoguće smjestiti u jednu ladicu. Kroz 30 godina prošli ste techno, house, pop, ambient, remikse i sve između. Koliko je bilo važno ostati slobodan i ne završiti u jednoj žanrovskoj niši?

Kada sam počeo pristupati glazbi, nije postojalo toliko strogo žanrovsko razmišljanje. Početkom 90-ih ljudi su istraživali sve moguće nove stvari. Nešto je danas bilo house, nešto drugo sutra, a sve se toliko brzo mijenjalo da ljudi zapravo nisu razmišljali o tome rade li nešto unutar određenog žanra.

Jednostavno su istraživali, a tek kasnije bi netko rekao: „Ovo je novi zvuk. Kako ćemo ga nazvati?”

Bio je to period u kojem su žanrovi nastajali. Ako poslušaš intelligent dance music s početka 90-ih, pronaći ćeš ambient, čudne eksperimente, utjecaje folka i razne druge elemente.

Ako želiš jako pojednostaviti stvari, možeš reći da je house proizašao iz disco i soul glazbe, dok je techno imao više poveznica s novim valom i bendovima poput Depeche Modea. Ali mi smo oduvijek radili pop glazbu.

Zanimljivo je čuti GusGus opisati kao pop bend.

Da, ali to je oduvijek bio naš cilj. Radimo pop glazbu, samo uzimamo stvari koje volimo iz različitih smjerova.

Nikada nisam bio potpuno vezan uz jedan žanr. Ako radiš techno, onda bi, prema toj logici, stalno morao pratiti sve novo što se događa u technu, nove zvukove koje ljudi koriste i trendove unutar scene. Ali meni je važnija jedna druga stvar, a to je stvaranje zvukova.

Za mene biti elektronički glazbenik znači istraživati zvuk. Ne radi se samo o tome da uzmeš postojeće zvukove i složiš ih zajedno kako bi napravio pjesmu. Radi se i o stvaranju novih zvukova. Pokušavaš pronaći nešto zanimljivo. Kada pronađeš nešto što ti se sviđa, počneš to dalje razvijati i koristiti, a s vremenom to postane dio tvog identiteta.

Znači, žanr dolazi tek kasnije?

Upravo tako. Moja prva velika ljubav bio je hi-NRG disco, glazba koja je bila povezana s gay klubovima i scenom ranih 80-ih, s puno dramatike, soul utjecaja i, naravno, Giorgiom Moroderom. Volio sam i Italo disco, koji je bio više orijentiran na pop melodije i progresije. A onda sam obožavao Depeche Mode i taj njihov industrijski, mračniji pristup zvuku.

Ako poslušaš početak „Photographic” iz 1981. i nekome kažeš da je to techno, možda će ti povjerovati.. Glazba mi nikada nije dolazila kao unaprijed definirani žanr. Doživljavao sam je kao evoluciju kojoj svjedočim. Sve etikete dolaze kasnije.

Čak i danas, kada odem na Beatport tražiti glazbu, često se pitam: „Zašto je ovo progressive house?” Ili: „Zašto je ovo techno?” Mnoge etikete više mi jednostavno nemaju smisla.

Imaju li onda žanrovski puristi ipak svoju ulogu?

Mogu ih razumjeti. Nisam purist, ali razumijem tu potrebu. To je pomalo poput skupljanja maraka. Želiš se identificirati s nečim i onda precizno određuješ što pripada toj kategoriji, a što ne. Biti purist je dio tvog identiteta. Nitko te ne tjera da budeš purist, ti to želiš biti i onda tražiš ljude koji dijele isti pogled. Ali biti purist nije baš najplodnija pozicija ako želiš biti kreativan.

Prije nego krenemo dalje, spomenuo si nešto zanimljivo vezano za žanrove, a mislim da je to vrijedna poruka mladim producentima.

Postoji toliko zanimljive, čudne, opskurne i uzbudljive glazbe iz prošlosti koja pokazuje da još uvijek postoje područja koja nisu dovoljno istražena. Mislim da danas postoji puno mogućnosti za stvaranje zanimljive glazbe, ali nekako se to ne koristi dovoljno.

GusGus je poznat i po snažnom vizualnom identitetu. Danas su vizuali važan dio gotovo svakog većeg nastupa, DJ-i rade audio-vizualne showove, a bendovi ulažu puno u produkciju. Koliko je vizualni aspekt važan za vaše live nastupe?

Mi ipak radimo drukčije od DJ-a. Želimo da ljudi dožive cijeli nastup i da se fokus tijekom koncerta mijenja. Kada je važno pjevanje i vokal, želimo da se publika fokusira na izvođača. U nekom drugom trenutku možda će pogledati vizuale. To je vrlo važna ravnoteža.

Jednom sam gledao nastup jednog njemačkog pop izvođača i tijekom jedne od njegovih najvećih pjesama cijelo sam vrijeme gledao vizuale. Kada je pjesma završila, shvatio sam da uopće nisam gledao bend. Vizuali su zapravo bili sadržaj koji je publika mogla vidjeti i na YouTubeu. I onda sam se zapitao zašto nisam gledao ljude na pozornici. Upravo je to ono što je posebno kod live nastupa.

Kod nas je zadatak vizualnog umjetnika i light engineera stvoriti snažan show, ali taj show mora biti promišljen. Ponekad vizuali uokviruju bend i usmjeravaju pažnju na njega, ponekad stvaraju određenu atmosferu, a ponekad sami preuzimaju fokus.

Ali ako cijelo vrijeme imaš nešto potpuno ludo na ekranu, publika će samo gledati ekran. A trebala bi gledati ljude koji plešu, pjevaju i zabavljaju se. Trebala bi biti dio publike i tog iskustva, a ne samo promatrati ekran.

GusGus postoji već 30 godina, a vjerojatno je to pitanje koje vam često postavljaju. Imate li neku tajnu za mlade bendove, kolektive ili producentske dvojce? Kako ostati zajedno toliko dugo i ići jedni drugima na živce samo u prihvatljivoj mjeri?

Ne znam postoji li univerzalni recept. Mislim da svatko mora pronaći način da unutar benda ostvari ono što želi. Ljudi moraju razumjeti za što su odgovorni, što je njihov projekt i što žele raditi. Mora postojati nekakav dogovor i ravnoteža.

Možda nije baš najjednostavniji savjet, ali mislim da ljudi trebaju ostati vjerni onome što žele raditi u glazbi. Istovremeno, moraš shvatiti da radiš s drugim ljudima koji imaju vlastite ideje i vlastiti kreativni put.

Ako ćemo ovo raditi zajedno, moramo pronaći način da njegujemo ono što svi želimo. Kako ja mogu pomoći tebi da zasjaš? Kako mogu pomoći drugoj osobi da ostvari nešto više, umjesto da uvijek samo pokušavam progurati svoje? Naravno, postoje situacije u kojima ja moram popustiti. Ponekad shvatiš da si prešao određenu granicu i da nešto duguješ drugoj osobi. Moraš razumjeti dinamiku rada s drugim kreativnim ljudima koji također imaju vlastite ideje i ciljeve.

Za kraj, GusGus u rujnu stiže u Hrvatsku u sklopu europske turneje. Što donosite u Zagreb i što publika može očekivati? I kako pamtiš prijašnje nastupe u Hrvatskoj?

Bili smo nekoliko puta u Hrvatskoj i uvijek nam je bilo jako zabavno. Ponekad je bilo i jako vruće, ali bilo je super.

Ono što sada donosimo jest novi album koji je već gotov. Rekao bih da je to nekakva retrofuturistička rave priča inspirirana 80-ima i 90-ima, ali napravljena prema GusGus standardima.

U Zagrebu ćemo svirati nekoliko novih pjesama s tog albuma. Materijal je vrlo klupski i plesno orijentiran, a neke smo pjesme već isprobavali na nastupima posljednjih godinu ili dvije. Bit će to pomalo rave iskustvo, ali naravno uz sve klasike.

Jedna od novih pjesama zvuči kao trance iz 1995. godine, a imamo i novu stvar koja bi trebala postati singl u listopadu. To je zapravo potpuno razvijena rave pjesma.

Dakle, možemo očekivati svježe 90-e?

Da, definitivno. Svježe 90-e, malo retrofuturizma, malo rave energije i puno plesa.

GusGus će tako u zagrebačku Tvornicu kulture stići 8. rujna s novim materijalom, ali i iskustvom koje je kroz tri desetljeća učvrstilo njihov status jednog od najoriginalnijih bendova islandske elektroničke scene. A ako je suditi prema riječima Biggija Veire, publiku čeka putovanje kroz njihove klasike i novi zvuk koji se, baš poput GusGusa kroz cijelu karijeru, ne zamara previše granicama između žanrova.

Ulaznice osigurajte kroz sustav Eventim.