Marino Jurcan: “Scena bez infrastrukture i kontinuiteta ostaje niz događaja — a ne sustav”
Marino Jurcan jedno je od onih lica domaće nezavisne scene čiji rad ne stane u samo jednu “ladicu”
S više od tri desetljeća iskustva, on je DJ, producent, multimedijski umjetnik, ali i kulturni menadžer koji kroz pulsku udrugu Metamedij godinama neumorno gura novomedijsku umjetnost i nezavisnu kulturu naprijed.
Njegov glazbeni put impresivan je luk koji spaja naizgled nespojivo. Stariji clubberi pamte ga kao DJ Marina, jednog od pionira rane open-air goa i psy-trance scene 90-ih godina. Danas, pod producentskim pseudonimom Morski, majstorski spaja klupsku kulturu sa sound artom i kulturnom baštinom. Njegov kapitalni projekt “Remiks identiteta” upravo je doživio svoje 10. izdanje, a fokusira se na prevođenje specifične istarske tradicijske glazbe u suvremeni, klupski elektronički kontekst.
Povodom novog albuma, inovativnog AI spota za traku “Srdo moja” i posebnog slavljeničkog hibridnog seta, uhvatili smo Marina za veliki razgovor o njegovoj evoluciji, pulskoj sceni, nostalgiji za 90-ima i spajanju istarskog miha s elektronikom.
Marino, na sceni si prisutan više od tri desetljeća. Počeo si u 90-ima kao DJ Marino svirajući na ranim, slobodnim open-air partyjima, a danas kao Morski spajaš klupsku kulturu, sound art i kulturnu baštinu, dok istovremeno vodiš udrugu Metamedij. Kada pogledaš unatrag, kako gledaš na tu svoju evoluciju od ‘rejvera’ do kulturnog menadžera i multimedijalnog umjetnika, te što je bila glavna prekretnica za tvoj producentski rad?
MJ:
Kad gledam unatrag, ne doživljavam to kao prijelaz, nego kao isti impuls u različitim fazama — mijenjaju se alati, konteksti i razine kompleksnosti, ali motiv ostaje isti: kombinirati, povezivati i stvarati nove odnose među različitim stvarima.
Zapravo, moj glazbeni angažman počinje još u osnovnoj školi kroz zbor i folklor. U tom smislu Remiks identiteta je i svojevrsni povratak tim korijenima, ali kroz suvremeni jezik. Mi koji smo time okruženi često zaboravljamo koliko je istarska tradicijska glazba specifična — gotovo egzotična u globalnom kontekstu, s tom kombinacijom arhaičnosti i istovremene suvremenosti. Već od petog razreda pojavljuje se želja za organizacijom i DJ-ing. Čajanke u osnovnoj školi, kazete, kolaž plakati — to je već bio oblik remiksa prije nego što sam znao da se tako zove. Zapravo, i organizacija je oblik miksanja: stalno žongliranje elementima kako bi se proizveo određeni rezultat.
Kasnije, kroz bendove i psy trance scenu, taj impuls se širi u interdisciplinarni prostor — glazba, vizual, prostor, zajednica. Početkom 2000-ih, kroz Metamedij i Metamedia Lab, to prelazi u strukturiran rad: produkcija, edukacija i kontekstualizacija. Ako postoji prekretnica, onda je to trenutak kad sam počeo gledati na glazbu ne kao na izolirani objekt, nego kao na kontekstualnu praksu — nešto što povezuje ljude, prostore i identitete.
Projekt Remiks identiteta upravo slavi svoje veliko 10. izdanje. Kroz njega već godinama razvijaš pristup ‘remiksu’ kao pravoj metodologiji rada. Koliko je produkcijski izazovno spojiti tako specifične, stare istarske elemente poput tijesnih intervala, roženica, miha i pjevanja ‘na tanko i debelo’ sa suvremenim elektroničkim zvukom, a da se ne izgubi ona iskonska autentičnost same baštine?
MJ:
To je uvijek hod po rubu — ako previše “ispeglaš” zvuk, izgubi se njegova posebnost, a ako ga ostaviš netaknutim, nema transformacije. Zato pokušavam zadržati tu napetost, da se čuje kako stvari ne sjedaju do kraja.
Za mene je remiks prije svega metoda — ne uljepšavanje, nego prevođenje uz zadržavanje otpora. U tom smislu blizak mi je teorijski okvir remiksa (Lessig, Manovich, Navas), gdje remiks nije samo tehnika nego kulturni postupak stvaranja novog značenja iz postojećeg materijala. Naravno, taj rad nikad nije individualan. U produkcijskom smislu važan mi je dugogodišnji suradnik Milan Đurić, s kojim razvijam zvuk kroz različite faze projekta. S druge strane, temelj cijelog rada su kvalitetne tradicijske podloge — tu su ključni materijali koje su godinama prikupljali i obrađivali suradnici iz Etnografskog muzeja Istre, ali i sami izvođači.
Posebno mi je važno što u projektu sudjeluju i tradicijski glazbenici srednje i mlađe generacije, poput Noela Šurana, Gorana Farkaša i Zorana Karlića — jer upravo kroz njih taj materijal ostaje živ i relevantan. S druge strane, postoji i etnomuzikološki pristup koji upozorava na gubitak konteksta i funkcije. I to je legitimno. Mi zapravo radimo između ta dva pola — između kreativne reinterpretacije i odgovornosti prema izvoru.
Nedavno si predstavio i sjajan vizualni uradak za traku ‘Srdo moja (Morski Rework)’, koji je razvijen iz arhivskih materijala kroz AI generativne procese. Zanimljiv je taj sudar svjetova: najstariji vokalni zapisi s jedne strane, i najnovija tehnologija s druge. Kako kao umjetnik vidiš ulogu AI-ja u današnjoj glazbenoj i vizualnoj produkciji – kao prijetnju autorstvu ili kao novi, potentni alat za eksperimentiranje?
MJ:
AI me zanima upravo tamo gdje počinje griješiti. Kad sve radi “kako treba”, to mi je zapravo manje zanimljivo. Kod videa za Srdo moja pokušavao sam doći do točke gdje slika počinje halucinirati i raspadati se. To mi je bliže logici remiksa nego neka savršena generirana slika.
AI u glazbi zasad ne koristim — želim taj dio stvaranja zadržati intimnijim. Ali u videu mi je otvorio novi sloj razmišljanja — više kao alat za strukturiranje i povezivanje nego kao generator gotovih rješenja. Istovremeno, važno je razumjeti da AI nije neutralan alat. On je socio-tehnički sustav s konkretnim implikacijama — od autorstva do energetskog otiska.
Zato mi je važno da se o njemu ne govori samo kao o inovaciji, nego i kao o problemu. U Metamediju kroz radionice spekulativnog dizajna upravo pokušavamo otvoriti taj prostor kritičkog promišljanja.
Povodom deset godina projekta pripremio si i specijalni miks, odnosno private preview ‘VERO DELO 10y Anniversary’. Nastupaš u ‘hybrid live’ formatu. Možeš li nam približiti kako konceptualno i tehnički danas izgleda tvoj hibridni nastup u odnosu na klasičan DJ set, te kakvu energiju i narativ taj slavljenički set donosi publici na flooru?
MJ:
Hybrid live mi je zanimljiv jer briše granicu između DJ-a i producenta. Nije više riječ samo o selekciji, nego o intervenciji u realnom vremenu.
Koristim postojeće materijale, ali ih rastavljam kroz loopove, sampleove i efekte, tako da set svaki put ide u malo drugačijem smjeru. U tom smislu je bliže live svirci nego klasičnom DJ setu — zadržavaš strukturu, ali imaš prostor za reakciju i promjenu.
VERO DELO 10y Anniversary set nastao je kao priprema za jedan showcase na festivalu Pixxelpoint. U takvim situacijama moraš stvari dovesti na određenu razinu jasnoće i narativa, ali sam svjesno pokušao minimalno intervenirati u samim pjesmama — da ne narušim njihovu strukturu, nego ih blago prilagodim klupskom prostoru i izvedbi uživo.
Radi se o miksu materijala iz našeg kataloga, prikupljanog kroz prethodnih devet izdanja projekta. Set prolazi kroz različite žanrove — od duba i trapa, preko tech housea do drum and bassa, pa se vraća prema nu disku. Kako su ti stilovi dosta različiti, pokušao sam ih povezati dodatnim slojevima — loopovima, efektima i sampleovima — koristeći Traktor S3 kao osnovu i F1 za live manipulaciju.
Naravno, cijeli rezultat u velikoj mjeri počiva na kvaliteti autora i remikseva koje smo godinama okupljali. Meni je ovdje bilo zanimljivo vidjeti kako taj materijal može dobiti novi život u drugačijem kontekstu — kao neka vrsta reinterpretacije unutar samog DJ seta.
Što se tiče energije, taj set pokušava spojiti arhivu i sadašnjost — donijeti kontinuitet projekta na floor, ali kroz formu koja je živa, promjenjiva i otvorena.
Osim što guraš avangardne i baštinske priče, nedavno si na Soundcloudu izbacio i jedan fantastičan old-school goa-psy tech trance set, strogo miksan s vinila, koji je mnoge vratio ravno u rane 2000-te. Postoji li u tebi i dalje nostalgija za tom sirovom, analognom erom partyja? Što misliš, nedostaje li današnjoj isproduciranoj sceni malo te stare ‘goa/trance’ mistike i slobode?
MJ:
Da, taj set je zapravo nastao dosta spontano. Spremao sam se uskočiti na jedan event s mlađom generacijom DJ-eva i nisam imao pojma kako će ljudi reagirati, pa sam si složio set i usput, kad sam već obrisao prašinu s gramofona, odlučio ga i snimiti.
U tom procesu sam shvatio par stvari. Prvo — sound s vinila je i dalje top. Drugo — nema fejkanja, moraš imati osjećaj i tehniku. I treće, moraš biti u formi. Kao i u bilo čemu drugom, treba rutina — svakodnevno slušanje, rad, nastupi. Kad si “unutra”, flow je drugačiji, brži, gotovo kao niz asocijacija u realnom vremenu — kombiniraš vlastito mišljenje, osjećaj za glazbu i energiju na danceflooru. Zanimljivo mi je bilo i koliko su omoti ploča važni — puno lakše te asociraju na zvuk i kontekst nego digitalni folderi na računalu.
Naravno, kad sam preslušavao stvari, shvatio sam da je dio tog materijala danas pomalo smiješan, ali ima i stvarno jakih klasika — i još više onih koje se sjećaš da si ih negdje čuo, a nemaš ih više.
Što se nostalgije tiče — postoji, ali više kao osjećaj nego kao nešto u što se želiš vratiti. Ne pratim dovoljno današnju scenu da bih tvrdio da toga nema, siguran sam da mlađe generacije imaju svoje verzije te energije i da su pronašle svoje puteve.
Razlika je možda u tome što smo mi dosta toga morali sami organizirati — i prostore, i evente, i cijeli kontekst. Danas je puno toga već postavljeno, pa se fokus i motivacija pomiču negdje drugdje.
Ali taj moment slobode, kad stvari mogu otići u nepredvidivom smjeru — to je nešto što uvijek vrijedi tražiti, bez obzira na generaciju.
Kroz udrugu Metamedij i festival Media Mediterranea u Puli već desetljećima zagovaraš nezavisnu kulturu i participativne modele upravljanja, o čemu si često i javno progovarao. Kakvo je, po tvom mišljenju, danas stanje klupske i alternativne scene u Istri? Imaju li mladi kreativci i producenti dovoljno prostora i podrške institucija za izražavanje u usporedbi s vremenom tvojih početaka?
MJ:
Scena postoji i ima dobrih ljudi, ali ključni problem je kontinuitet. Ima puno inicijativa i povremenih evenata, ali manje dugoročnih struktura koje bi to držale na okupu. Scena koja se bazira samo na događanjima zapravo nije scena u punom smislu, nedostaje joj svakodnevni život i prostor za razvoj.
Važan faktor je i infrastruktura. Mi smo u Rojcu, koji je najveći društveno-kulturni centar tog tipa u Hrvatskoj, a postoje i prostori poput Monteparadisa ili Kotača koji nude različite modele djelovanja, od punk scene do otvorenijih, hibridnih formata.
Scena bez infrastrukture i kontinuiteta ostaje niz događaja — a ne sustav
Što se tiče mladih, danas imaju više alata nego ikad — produkcija je dostupnija, oprema je jeftinija, informacije su svuda. U tom smislu im je lakše nego nama na početku, jer smo mi morali praktički od nule graditi sustav, organizirati prostore, pokretati programe, baviti se zagovaranjem i jačanjem vlastitih kapaciteta. Ali ono što im danas često nedostaje su kontakti, međunarodne suradnje, mobilnost i kontinuitet rada. I tu vidim ulogu organizacija poput Metamedije. Ne samo u produkciji sadržaja, nego u stvaranju uvjeta i mreža koje omogućuju dugoročan razvoj scene.
Za kraj, nakon izdavanja ‘Remiksa identiteta 10’ i svih ovih projekata, kakvi su planovi za Morskog i Metamediju u ovoj 2026. godini? Planirate li neka nova hibridna gostovanja, slušaonice ili projekte koje bi ekskluzivno htio najaviti čitateljima Klubske Scene?
MJ:
Nastavljamo dalje trenutno smo u razradi višegodišnjih planova i pokušavamo stvari postaviti na dugoročnijoj razini, ne samo kroz pojedinačna izdanja. Što se tiče mog autorskog rada, nedavno sam pokrenuo i Morski kao zaseban kanal kroz koji razvijam hibridni DJ/live format. Tu zapravo reinterpretiram vlastiti katalog, odnosno materijal nastao kroz devet izdanja Remiksa identiteta kroz miks i real-time intervencije, koristeći loopove, efekte i layering. To je neka vrsta nastavka projekta u izvedbenom kontekstu. Naravno još jedno moram spomenuti prijatelja i suradnika Milana Đurića na ovogodišnjem projektu koji je odsvirao bas i sint. A znate kako je, ja radim ritmove i bas mi je najvažniji kako bi stvari gruvale.
Za 2026. želimo napraviti korak dalje i razviti projekt koji ide u smjeru rada s različitim zajednicama u Istri. Radimo na konceptu koji interno zovemo “Multikulti Istra” — fokus je na mapiranju i reinterpretaciji glazbenih praksi manjinskih zajednica, kroz istraživanje, produkciju i participativne formate. Uskoro izlazi i mixtape “Vero delo”, koji ide u tom smjeru — kao reinterpretacija kataloga, ali kroz DJ formu.
Cilj je da 2026. ne bude samo novo izdanje, nego širi proces koji povezuje produkciju, zajednicu i suvremene alate — i otvara prostor za nove formate i suradnje.
