Public Records, New York: Hi-Fi oaza u betonskoj džungli
Public Records je prostor koji slovi kao obavezna točka na karti svjetskih listening barova
Dolazak u Butler Street nosi onaj prepoznatljivi brooklynski osjećaj: industrijski, sirov i nenametljiv. U zraku je mir, ali i obećanje noći koja se tek sprema dogoditi. 
Diskretni svjetleći logo, stilizirano slovo R s okom označava ulaz u Public Records bez potrebe za velikim gestama. Ovo je mjesto koje ne traži pažnju; ono je zaslužuje.
Autora priče Josepa Antona sa portala Xceed.me zanimalo je može li New York poput Barcelone, (grada u kojem su klubovi i listening barovi poput Les Enfants gotovo produžetak svakodnevice) ponuditi istu onu rijetku kombinaciju: vrhunski zvuk, topao plesni podij i selekciju koja potiče kretanje, a ne poziranje.
Odgovor je stigao brzo i bio je nedvosmislen.
Atrium: prostor koji diše
Prva postaja bio je The Atrium, hibrid bara i restorana koji se s dolaskom noći transformira u klupski prostor. Arhitektonski čist, obogaćen zelenilom i toplim svjetlom, Atrium ublažava warehouse estetiku i stvara osjećaj dnevne sobe u kojoj se ostaje dulje nego što je planirano. Uz piće, lokalni znalci dijele priče o prošlim večerima, setovima i razglasu. “Napravili ste dobar izbor”, zaključuju, i teško im je proturječiti.

Sound Room: vinil, toplina i groove
U Sound Roomu, središnjem prostoru Public Recordsa, jasno je zašto se ovo mjesto često spominje u kontekstu listening barova. Riječ je o prostoru projektiranom s gotovo opsesivnom pažnjom prema akustici, sobi koja jednako služi ušima i tijelu. Te večeri za pultom je bio Ge-ology, puštajući vinil s lakoćom i instinktom koji dolaze samo s iskustvom. Disco, soul i groove-teški editi slagali su se u prirodan tok, bez naglih prijelaza i bez potrebe za dokazivanjem.
Publika je pratila istu filozofiju: bez mobitela, bez performativnosti, samo ples. Kako je večer odmicala, toplina zvučnog sustava i energije na podiju postajala je jedno te isto.
Povratak u Atrium
Potom se autor članka vratio u Atrium, no prostor je sada imao sasvim drugo lice. Magla je prekrivala pod, strobovi su rezali zrak, a plesni podij bio je zgusnut tijelima u pokretu. Liquid Earth i Mari.te preuzeli su pult, vodeći selekciju kroz minimal house, trippy trenutke i neočekivane house zvukove. Glazba je budila nostalgiju, ali bez patetike – poznato, ali svježe.
U tom trenutku, na pomalo nepravilnom plesnom podiju, granica između Europe i New Yorka potpuno je nestala. Osjećaj je bio poznat. Intiman. Ispravan.
