Ultra Europe: Monopol, “bubble” i kriza (splitske) scene

Split, grad Dioklecijanove palače i mediteranske idile, svakog srpnja postaje globalni epicentar EDM-a – preko 160.000 posjetitelja iz više od 120 zemalja, 76,5 milijuna eura potrošnje samo u 2023. godini i line-upovi koji se svode na repetitivne „pakete“ poput Afrojacka, koji je na festivalu nastupio čak 11 puta od 2013.

Estetski doživljaj ili demonstracija sile?

Ultra Europe, europska ekstenzija Miami Ultra Music Festivala, donosi gradu duboku ekonomsku injekciju, ali po cijenu koju mnogi smatraju neprihvatljivom: monopol lokalnih politika, korporativni „bubble“ izvođača i sustavno gušenje autentične urbane klupske scene.

Ovaj festival nije samo glazbeni događaj – to je simbol „krive kulture“, gdje tri velike diskografske kuće (Universal, Sony, Warner) i globalne agencije (CAA, WME) kontroliraju tko nastupa, dok lokalne indie zajednice i promotori ostaju u sjeni. Kroz pravne bitke, ekskluzivne ugovore i javnu politiku koja favorizira masovni turizam, Ultra Europe postao je zrcalo malignog kontinuiteta: od 2017., kad spor između domaće tvrtke Adria MM Productions i američkog WEG-a (Worldwide Entertainment Group) – oba nekadašnja nositelja licence – završava tako da sud potvrđuje stečena prava WEG-a, što omogućuje MPG Live-u i Joeu Bašiću nastavak ekskluzivnog partnerstva sa Splitom.

Ultra Europe ne funkcionira kao klasični glazbeni festival koji promovira raznolikost i nove talente, već kao sofisticirani korporativni aparat u kojem tri najveće diskografske kuće i njihove agentske mreže dominiraju izvođačima, što rezultira gotovo potpunom replikacijom – da ne kažemo “reptilacijom” – istih headlinera, blokadom kreativnog tržišta i ograničenjem autentičnih glazbenih iskustava.

Ultra Europe je stoga manje festival glazbe, a više “paket” korporativnih ugovora. Roster za 2025. sadrži preko 150 izvođača, među kojima su ključni akteri glazbene industrije:

– Martin Garrix, koji ima ekskluzivni distribucijski ugovor sa Sonyjem od 2016. i često je headliner festivala (6 puta do sada).

– Afrojack, koji je pod Universalovim globalnim ugovorom još od 2010. i drži rekord od 11 nastupa na Ultra Europe.

– Hardwell koji je 2010-ih potpisao višestruke diskografske ugovore s Warnerom/Revealed Records.

– Carl Cox, koji ima rezidenciju „Carl Cox & Friends“ na festivalu od 2013., pod okriljem Universal/Sony kuća.

Značajno je da oko 70% headlinera čine „returnees“ – izvođači koji iz godine u godinu dolaze i nastupaju ponovo, što označava kontrolu tržišta putem ekskluzivnih „paketa“ koje guraju agencije poput CAA i WME zajedno s velikim diskografskim kućama poznatima kao Big Three (Universal, Sony, Warner). Takav model naziva se „scam paketima“, jer se svodi na recikliranje istih imena, ograničavajući ulazak novih, nezavisnih izvođača i raznovrsnost scene.

Ovaj segment savršeno ilustrira kako Ultra Europe nije samo glazbeni događaj, već i izraz industrijske koncentracije moći, gdje korporacije dominiraju sadržajem i kontrolom izvođača, a ne samo produkcijom festivala.

Lokalni monopol: Ugovori koji blokiraju scenu

Ultra Europe u Splitu nije slučajnost – on je rezultat višegodišnjih ekskluzivnih ugovora između organizatora i Grada Splita. Prvi ugovor potpisan je 2012., a trenutni traje do 2029. godine, dajući festivalu ekskluzivan pristup Parku Mladeži (od 2019., nakon preseljenja s Poljuda) te otocima Braču, Hvaru i Visu.

Ova ekskluzivnost, u praksi, onemogućuje drugim promotorima – posebno onima koji organiziraju manje rave i indie događaje – izdavanje dozvola za srpanj, najtraženiji mjesec sezone. Kolektivi poput Underground Controla nailaze na administrativne i infrastrukturne prepreke, dok gradske vlasti energiju usmjeravaju gotovo isključivo na logistiku Ultra Europe, ostavljajući lokalnu scenu bez prostora i podrške.

Politika je (bez obzira na smjenu vlasti) ustrajna u favoriziranju masovnog formata na uštrb urbane raznolikosti

Financijska podrška Grada organizatorima znatna je: samo 2025. godine Split izdvaja 250.000 eura za marketinšku kampanju festivala, dok ukupni režijski troškovi (najam, policija, sigurnost, čišćenje) godišnje prelaze dva milijuna kuna. MPG Live jamči dolazak minimalno 150.000 posjetitelja, a Grad preuzima ključne troškove infrastrukture.

Na javnim partnerima Splitsko-dalmatinskoj županiji, HTZ-u i Ministarstvu turizma je zadatak promocije. No, u sjeni tog procvata autentična scena nestaje: politika je (bez obzira na smjenu vlasti) ustrajna u favoriziranju masovnog formata na uštrb urbane raznolikosti.

Corporate DJ produkcija i pravna pozadina

Ultra Europe nije više festival glazbe, već tržišni „paket“ interesa multinacionalnih kompanija. Na rosteru 2025. nastupa 150 izvođača, od kojih su više od dvije trećine stari znanci potpisani za Universal, Sony, Warner ili njihove agencije CAA i WME.

Martin Garrix (Sony), Afrojack (Universal), Hardwell (Warner/Revealed Recordings) i Carl Cox (Sony/Universal) čine, dakle, okosnicu — često ih, uz manje izmjene, gledamo iz godine u godinu, vezane uz ekskluzivne ugovore. Jourdan Bordes, kritičar korporativne EDM scene, kaže:

„Ne mogu podnijeti korporativnu dance glazbu i DJ-e iz Disneylanda! Agencijska mafija gura jedne te iste pakete izvođača(…) Taj balon samo što nije puknuo.“

Povijesni temelj ovakvom modelu leži u sporu iz 2017.: tada je Adria MM, nositelj europske licence Ultra Europe za Hrvatsku, tužila američki WEG radi povrede ugovora i zloupotrebe prava na ime festivala na prostoru EU, tražeći naknadu za izgubljene prihode i povećane troškove. WEG je uzvratio optužbom za neplaćanje i nedozvoljeno upravljanje prihodima od karata, a sud je — uz djelomične financijske kompenzacije oboma — presudio u korist WEG-a, potvrđujući njihovo vlasništvo nad globalnim brendom. Rezultat: Adria MM izlazi iz igre, WEG daje privremenu licencu MPG Live-u, koji postaje ekskluzivni organizator u Splitu na nacionalnoj sceni.

Bubble, kriza i nada u underground

Clubbing bubble nije fikcija, već tržišna realnost. Mega-festivali i klubovi prelaze u vlasništvo investicijskih fondova, dok se neovisni klubovi bore za preživljavanje. ARNI ATA, analitičar scene u svom izlaganju na temu “Clubbing Bubble” (2025.), upozorava: „Ulične korporacije posjeduju većinu glazbe(…) Privatne investicijske tvrtke kupuju sve(…) Mega klubovi se otvaraju u najbogatijim gradovima, dok se neovisni bore s rastućim najamninama”.

I nadodaje: “Nitko ne govori o globalnom klupskom balonu(…) Velike korporacije posjeduju većinu glazbe koja se objavljuje globalno. Četiri agencije za talente potpisuju ugovore s umjetnicima koji pišu i izvode tu glazbu. Iste agencije zatim guraju pakete umjetnika na festivale i mjesta održavanja koja su često u vlasništvu tih privatnih investicijskih tvrtki. Nema pravog otkrića putem algoritama. Sudjelujete u zatvorenom sustavu izbjegavanja rizika putem kurirane distribucije – takozvanog undergrounda, unaprijed pakiranog za masovnu potrošnju.”

Međutim, smrt masovne industrije može biti početak novog života za underground

Tu dolazimo do srži problema: “Ova industrija živi od srednje i više srednje klase. Kad ti financijski i tehnološki radnici izgube posao u sljedećoj recesiji, tko će platiti 300 do 1000 dolara za kartu? Investitori oklijevaju smanjiti gubitke. Vidjet ćete cijeli portfelj festivala i mjesta održavanja kako se preko noći likvidiraju. I svi oni kreativci koji su ostali lojalni svojim korporativnim vlasnicima, i oni gube posao.”

Hrvatski odjek krize vidljiv je kroz značajan rast troškova smještaja, ulaznica i općenito potrošnje na festivalima, što dodatno opterećuje domaću i lokalnu scenu.

Međutim, smrt masovne industrije može biti početak novog života za underground. Bordes ocjenjuje da kraj industrije elitnih festivala nije kraj kulture: “Smrt industrije postaje ponovno rođenje undergrounda. Kad balon zabave pukne, kad se mega klubovi zatvore i festivali ugase, tko ostaje na nogama? Indie promotori koji se organiziraju na ruševinama, koje vode umjetnici s malih kapacitetima (…) Underground nije mrtav, samo je vrijeme da ga prestanemo tražiti na festivalima i Spotify playlistama.”

Reset ili kolaps?

Ultra Europe donosi velik novac, reklamu i vidljivost, ali iza brojki stoji sustav koji guši višeslojnu urbanu kulturu Splita. Moglo bi se dogoditi da, kada globalni trend povuče ručnu, najvrijednije što ostane budu upravo ljudi i prostori koji su i prije prve Ultre znali kako izgleda istinska scena. Vrijeme je za preispitivanje odnosa profita, politike i kulture – i za kulturni reset koji ne zaboravlja svoje korijene.

No, sukladno procjenama “struke” i insajdera, ova situacija nudi i priliku. Otpor lokalne scene, povratak underground događajima i manji, autentični festivali pokazuju da kultura nije samo proizvod velikih događaja, nego kreativnosti i zajedništva koje opstaje i u izazovnim vremenima. Phygital modeli, digitalna povezanost i grassroots inicijative mogu postati temelj nove renesanse koja će objediniti tradiciju i suvremenost.

Splitska scena, bogata nasljeđem i energijom mladih kreativaca, nalazi se na raskrižju: može ostati taoc velikih korporativnih klišeja i ugovora ili iznova otkriti svoju autentičnost. Budućnost klupske i festivalske kulture u gradu Dioklecijana ovisit će o hrabrosti donositelja odluka, sposobnosti zajednica za inovaciju i spremnosti publike da podrži ono što je stvarno.

U svijetu koji se brzo mijenja, gdje tehnologija oblikuje nove navike i potrebe, važno je da Split ne izgubi vlastiti glas i identitet. Jer, kako pokazuje povijest glazbe i kulture, baš u trenucima preokreta rađaju se najvrijednija umjetnička i društvena otkrića. Tek tada će se jasno pokazati hoće li Ultra Europe i festivalska povijest koju ispisuje ostati samo veliki šou ili prilika za dugoročnu održivu transformaciju čitave scene.

Dodatak Usporedba Ultra Miami i Ultra Europe: Laboratorij inovacija vs. marketinška “krava muzara” (2023.–2025.)

Iako Ultra Miami i Ultra Europe dijele isti brand, oni se izrazito razlikuju u pristupu sastavu izvođača i svojim utjecajima na glazbenu scenu. Ultra Miami se nametnuo kao dinamičan laboratorij otkrića i inovacija, zahvaljujući blizini velikih diskografskih kuća i moćnih agencija smještenih u SAD-u, dok Ultra Europe odgovara na komercijalnu potrebu održavanja turističkog fenomena s fokusom na sigurnost i ponavljanje provjerenih headlinera.

Ultra Miami 2023. imao je oko 55% novih ili rijetko vraćajućih izvođača, što uključuje velike povratke poput Swedish House Mafia, Hardwella i debitanta Vintage Culture. Ulazak novih imena svakako osvježava festivalsku atmosferu i širi glazbenu ponudu.

Nasuprot tome, Ultra Europe 2023. bazira se na oko 75% “returnees” izvođača — onih koji se iz godine u godinu ponovo pojavljuju na ovom festivalu. Primjeri uključuju Hardwella, Zedda i Axwella, koji su već niz puta bili headlineri. Publika tamo često plaća visoke cijene ulaznica za iskustvo koje je u velikoj mjeri reciklirano: nova imena zaista čine manji dio cijele ponude.

Tablica sažima ove trendove za razdoblje od 2023. do 2025.

Trend kontinuiranog rasta novih talenata u Miamiju nasuprot stagnaciji i dominaciji returnees u Europi ilustrira duboku podjelu scena i njihovu ulogu u glazbenoj industriji: Miamiju se može pripisati uloga inovativnog laboratorija za otkriće i prezentaciju budućih zvijezda, a Ultra Europe je izraz komercijalnog „cash cow“ modela, dominantno fokusiran na održavanje etablirane turističke atrakcije s minimalnim rizikom.

Ova dinamika, koliko god učinkovita iz financijskog aspekta, ostavlja prostor za kritiku: likovi nove glazbene scene stagniraju u nekoj vrsti kulturnog zanemarivanja, dok lokalna hrvatska scenska scena pati zbog manjka prilika i pažnje. Fragmentacija pozitivno orijentiranog glazbenog polja dovodi do usporenog rasta autentičnih glazbenih zajednica i događaja lokalnog karaktera.

*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske