Boom festival – „paralelni svemir portugalske pustinje“

Iako je on s glazbene strane primarno psytrance festival, Boom svojim posjetiteljima, svake dvije godine, pruža puno više od dobre glazbe. Ovaj događaj konceptualno i sadržajno pruža potpuno drukčije iskustvo od odlaska na neki “klasični” festival.

Umjesto uobičajenog noćnog programa kroz nekoliko dana, na Boomu posjetitelji mogu nešto vidjeti ili čuti u bilo kojem trenutku, punih tjedan dana. Samim time, obični odlazak iz šatora na kavu, jutro nakon cjelonoćnog provoda može slučajno završiti novim maratonom plesanja jer baš u to vrijeme na nekom od stage-ova može biti headliner koji stvara atmosferu kao da je dva ujutro. Tako nekako je bilo i naše iskustvo, svaki dan smo vidjeli i čuli nešto što nas je zadržalo na flooru i probudilo energiju u nama, usprkos umoru.

Što se tiče glazbenog programa, glavna događanja odvijaju se na Dance Templeu, posvećenom psytranceu te Alchemy Stageu na kojem dominira techno zvuk. Oba stagea, ali i popratni, na kojima je ipak nešto drukčiji zvuk, najčešće meditativne funkcije (The Gardens i Sacred Fire), izazivaju osjećaj divljenja samim svojim dizajnom.

Vizualni identitet dominira, ponekad i više nego ono što se na njima čuje. No, kada se na kreativnost dizajna nadodaju zastrašujuća preciznost light showa te šarene umjetničke instalacije koje su ljudi sami izradili i donosili u svrhu performansa, nastaje podsvjesni utjecaj na publiku koja svoje oduševljenje izražava kroz neuobičajenu ekspresiju plesnih pokreta. Sve navedeno rezultira izrazito slojevitim iskustvom, s kojim se ni jedan drugi festival ili party koji sam posjetio ne može mjeriti.

View this post on Instagram

A post shared by Klubska Scena (@klubskascena)

Od glazbe, s Dance Templea bih izdvojio setove trance velikana Ace Venture i Astrixa koji su svojim dnevnim setovima priuštili divljačku atmosferu usprkos nepodnošljivoj pustinjskoj vrućini. U noćnim satima petka, Dance Temple je bio poprište jednake energije, potaknute zvukovima hard psy-a EVP-a i DJ Nuky-a, potpomognuti psihodeličnim, pomalo epileptičnim vizualima. Također valja spomenuti i zatvaranje Starlaba u srijedu, koje je bilo popraćeno nevjerojatnim light showom i rijetkim trenutcima istinskog zajedništva na flooru koje je vjerojatno bilo i rezultat spoznaje da su pred nama zadnji trenutci festivala.

Ipak, ono što ću cijeli život pamtiti (a sigurno i svi pristuni) je set Rødhåda na Alchemy stageu u subotu, za koji ne postoji pridjev kojim bi se mogao ispravno dočarati. Virtuoz hipnotičnog techna odveo je publiku na epsko trosatno putovanje nakon kojeg je teško bilo doći k sebi. Set koji je imao svoj mračni uvod, razradu, a zatim kompletno neočekivanu promjenu stila u magičnom trećem satu, nakon čega je uslijedila najglasnija ovacija koju sam ikada čuo, i više nego zaslužena.

Pod snažnim dojmom Rødhåda, idućeg jutra smo ponovno nekoliko sati proveli na Alchemy Stageu, gdje je Ida Engberg odvrtjela vrlo zanimljiv set, zvukovno prilagođen surovom pustinjskom okruženju.
Utorak je na Alchemyu također pružio zanimljivo glazbeno iskustvo postepenom razradom specifičnog zvuka Captain Hook-a, nakon kojega je na pozornicu izašao Richie Hawtin.

Legenda techna rasturao je zvučnike, no nažalost u publici je bio prisutan umor jer je to već bio peti dan festivala. Richie je to iskusno osjetio, te je vrlo brzo set prilagodio nešto mističnijem grooveu koji je bio pravi gušt za slušati do jutra. Nakon što je u srijedu program na dva glavna Stagea završio, Matthew Johnson je svojim osebujnim melodijama dovršio priču na The Gardensu.

Naše iskustvo bilo je ponajviše bazirano na glazbi, no važno je napomenuti da Boom nije samo glazbeni festival, na njemu za svakoga ima po nešto i zbog toga postoji određena kultura pohađanja njega i njemu sličnih trance festivala, poput Ozore u Mađarskoj, koja slijedi odmah nakon. Brojni posjetitelji dolaze na Boom zbog jedinstvenih sadržaja kao što su cirkuske predstave, grupna yoga, razni spiritualni performansi, kupanje u jezeru, terapija, ritualno polijevanje blatom, dječji programi i još mnogo toga.

Od navedenoga, vrijeme koje nismo provodili plešući, koristili smo kupajući se te odmarajući na plaži, gdje je također uvijek bilo zanimljivih situacija i ljudi za promatrati – žongliranje i razni tjelesni performansi ili grupno zavijanje okupljenih potaknutih nasumičnim valovima zajedničke euforije.

Samim time, Boom festival možda i nije za svakoga. Mimo nesnošljivih vrućina i prašine koja se iskašljava danima, glavni faktor čini i prihvaćanje kulture trance festivala. Ako im se pristupi zatvorenog uma, pošto je količina naizgled “bizarnih” scena koje se mogu vidjeti u samo jednom danu impresivna, iskustvo neće biti dostojno festivala. No, ako je znatiželja primarna motivacija odlaska na Boom, i samo iskustvo bit će vrlo zanimljivo.

Potpuno goli čovjek prekriven blatom koji pleše, šaroliko obučene individue koje proživljavaju intenzivna iskustva na raznim psihodelicima ili dijete na dance flooru na prvi pogled će nekoga možda i zgroziti, ali kada u tjedan dana svaka interakcija koju imate s izrazito pristupačnim osobljem i jednako vedrim posjetiteljma, rezultira obostranim osmijehom, pouka koju čovjek izvuče je da za određene stvari treba barem pokušati imati otvoren um.

Boom festival svojim posjetiteljima dopušta potpunu slobodu izražavanja onoga što jesu. Upravo zato, jedna od Boomovih krilatica “we are one“, koliko god nam je interno služila za sprdnju, u kontekstu cjelokupnog iskustvo uistinu ima smisla.

I za kraj, iako je cjelokupni dojam pokvarila očajna organizacija shuttle buseva za odlazak s festivala, zbog koje smo iscrpljeni i bolesni morali stajati četiri i pol sata na nemilosrdnom suncu, zaključna misao ipak ostaje da se za jedinstvena iskustva u životu ponekad treba malo i pomučiti.