Demencija i Alzheimer ne diraju sjećanja glazbe

No nekako se najokrutnijom čini ona starost koja oduzme pravoga tebe, onoga tebe koji bi sada trebao uživati u sjećanjima na dobar i ispunjen život, onoga tebe koji stanuje tamo u režnjevima iza očiju. Ako sjećanja i karakter, baziran na narativu sebe koji si kroz ova sjećanja pričaš, nestanu tko ostaje u ljušturi? Demencija i Alzheimer tako djeluju kao posebno nepravedan način za provesti jesen života. No sve u svemiru postoji kao ravnoteža i nevjerojatni darovi nalaze se na najočekivanijim mjestima.



Moć glazbe da liječi fizički i psihički, da lijepi slomljena srca, da postaje sredstvo samoekspresije i univerzalnog osjećaja zajedništva nije ništa novo. Nije neobično da su se upravo temom glazbe bavili i najveći mislioci koji su gađali generacije i ere i da je o njoj ispisano jednako redaka kao o najmističnijoj pojavi ljudskog  – ljubavi. Mogu proći desetljeća, možeš odrasti, prorasti i mutirati u nekoga sasvim drugoga, zakopati sjećanja pod teretom tisuća i tisuća situacija, emocija ili patologija neuralne deterioracije svojstvene starosti, no istraživanja i kliničke prakse sve jasnije potvrđuju – mozak ne zaboravlja glazbu u kojoj je uživao.



Ako ti se neki komad glazbe posebno uvukao pod kožu tome je doslovce tako. Znaš onaj osjećaj kada se naježiš od užitka, punine i ispravnosti onoga što upravo slušaš, kada se čini da su sve akcije vodile ovome trenu kao lijevak da bi čuo baš ovu stvar i kao da je netko zapisao, stvorio i izveo točno tvoj unutarnji kozmos, emociju ili misao,  kao da te poznaje tako intimno da ti je gotovo neugodno. Ovaj osjećaj mravaca naziva se ASMR (Autonomous Sensory Meridian Response) i biološka je nagrada za užitak osjetila, maleni "buzz" koji je kod mnoštva ljudi lociran na tjeme (neki ga nazivaju i "glava orgazmom").



Najnovije studije objavljenje u "The Journal of Prevention of Alzheimer's Disease" pokazuju kako dio mozga odgovoran za ASMR  iskustva ne podliježe oštećenjima Alzheimerove bolesti ili demencije. Bolesnici koji su jedva pokazivali znakove života i imali teškoće kroz mentalnu maglu odgovoriti čak i na jednostavna da-ne pitanja, glazbom koju su voljeli mogli su biti podignuti iznad ovog mentalnog kumulonimbusa i barem na kratko dobiti natrag pravoga sebe. Jeff Anderson, M.D., Ph.D., profesor radiologije na Sveučilištu Utah Health, kao i jedan od autora studije, ne želi preuranjeno uzaludno dizati nade no opreznim optimizmom napominje:



"U našem društvu dijagnoze demencije se gomilaju i rastežu resurse do maksimuma. Nitko nije rekao da će sviranje glazbe biti lijek za Alzheimerovu bolest, no mogao bi ublažiti simptome, umanjiti troškove liječenja i poboljšati kvalitetu života pacijenata."

Uživaj u svakom naježuljcu koji ti glazba da! Upravo si stvorio branu za budućnost i kanal do sebe samoga ako te ikada bude potrebno iznova pronaći.