Preminuo je Duc. Gospodin Duc. Evo po čemu će ostati u sjećanju!

Dušan Tončić aka Duc preminuo je 8. travnja 2026., a E-Base se sa posebnom posvetom na svom Facebooku oprostio od svog učitelja ili pak uzora:

“Duc. Gospodin Duc. Otišao je čovjek koji je, za mene i dio moje generacije postavio prvu stepenicu, “primio nas za ruku” i usmjerio u kreativnu industriju.

Dugo mu nisam znao pravo ime.. uvijek je bio Duc. I Gospodin.

Početkom 80-tih, Varaždinska banka otvorila je podružnicu u tada novootvorenoj Coningovoj upravnoj zgradi u centru Varaždina. Zvala se Banka Klinci. I u njoj tisuću čuda. Igraonica i banka u jednom. Samo za nas, tada klince koji smo štedili u toj banci.. i ne samo za nas. Za sve klince koji su htjeli crtati, pisati, čitati ili samo provoditi vrijeme na drugačiji, kreativni način. Za današnje standarde to je bio Space Shuttle. I tu je radio Duc. Gospodin Duc, kako smo ga oslovljavali kad smo se usudili našto pitati ili tražiti. U vrijeme kad su svi bili drugovi, on je svojim stavom, tišinom i ozbiljnim pogledom bio baš to: gospodin. I u banci i na ulici kada bi se mimoišli u centru.

Jednom prilikom, polagao sam kovanice za štednju u Klincima, a na TV-u, koji je također bio tamo, pičila je mjuza. I to ne bilo kakva, MTV mjuza. S VHS playera. Gospođa koja je tada radila u smjeni, na moje pitanje kaj je to, odgovorila je vrlo kratko: “imamo par kazeta, kolega je snimio,.možeš doći gledati dok banka radi.” Obično sam dolazio tamo pročitati koji novi strip, kad mi je bilo dosta dječije knjižnice i klasike, ali ovo!? Pa samo smo iz novina (revije Studio najčešće) znali da.postoji MTV. A sad, sad ga imamo tu, doduše na video kazeti, ali to je bilo BOMBA! Saznao sam, diskretnim ispitivanjem tete bankarke (kako smo ih zvali) da tu priču “vodi” kolega Tončić. I počeo sam dolaziti i gledati, upijati. Dolazili su i drugi iz generacije, jer takva stvar nije dugo mogla ostati tajna..

Osoba koja je meni i mojoj generaciji omogućila prvu “štengu” prema onome što danas radim i dalje obožavam

A u to doba, dolazilo je nešto novo kroz mjuzu i MTV.. a zvalo se Hip hop. Nisam to baš tada tako precizno znao, ali kroz pomno birane spotove, najbolje od svih žanrova, do mene se najviše probijao sound uz koji se plesao break dance.. i tu je krenulo.. Kroz neko vrijeme, sve nas se više okupljalo i vrlo pristojno pitalo (“dogovorom” odabran klinac među nama) može li se pustiti ona kazeta s brejkerima. Duc, koji je radio u terminima kad smo dolazili, samo je bez riječi klimnuo glavom i uskoro je na ekranu krenula omiljena, puna Rock Steady Crew-a, Grandmaster Flash-a i ostalih velikana..

Uskoro smo svi, nešto doma, nešto.u kvartu, nešto u školskoj dvorani počeli vježbati ne baš lagane poze i pokrete. Ponekad smo i u Klincima na finom tepisonu nešto isprobavali. A Duc je to samo tiho gledao..
I onda jednog dana stiže nova “bomba”:

U banki Klinci kreće plesna radionica break dance-a!'” Show! To je to..

Mjesecima smo vježbali, plesali, a kad se stvorila prekritična masa nas klinaca koji smo se družili, razmjenivali kazete, učili pokrete, Duc je pozvao nekoliko starijih dečki iz Koprivnice, koji su se kretali i plesali po Zagrebu da nam održe pravu radionicu. Obzirom da nisu mogli dolaziti za vrijeme radnog vremena Banke Klinci, Duc nam je organizirao sve to skupa u predobrom i netom obnovljenom podrumu Gradske galerije slika. Plesalo se, vrtilo, freezalo na finom glatkom parketu, sve kak spada, dok jednog dana više nije bilo baš interesa.. ali i to je bilo dovoljno, pokrenula se lavina hip hopa, mjuze , plesa i naučili smo da ništa nije nemoguće..

Nekoliko.nas se odvažilo i krenulo u smjeru kreative, ostali u neke druge vode, ali to je bilo više nego dovoljno.. Ušao sam već duboko u teen godine, počeo radti na lokalnom radiju, imao svoju emisiju koja je krenula s electro funkom, pa hip hopom, pa završila na klupskoj glazbi, a i dalje sam u gradu sretao Duca. Sad sam već i skužio da je izlazio tamo gdje cool ekipa izlazi, okružen cool ljudima, ali meni je i dalje bio gospodin Duc kojeg sam pozdravljao, a on je samo bez riječi kimnuo glavom i ponekad se nasmješio kutom usnice. Puno mi je to značilo, taj njegov tihi odgovor na pozdrav.. i tada i kasnije kad god sam ga sretao, pa čak i kad sam već počeo “kotirati” u mjuzi, klubovima i na sceni.

Godinama kasnije pokrenuo je i prve privatne novine, barem u Varaždinu. Tada sam saznao da mu je puno ime Dušan Tončić.. No on je za mene ostao Gospodin Duc. Osoba koja je meni i mojoj generaciji omogućila prvu “štengu” prema onome što danas radim i dalje obožavam. A nije samo nama bezrezervno pomagao. Bez puno pompe ili potrebe za hvaljenjem.. Gospodski.”