We are the 99% – DJ verzija

 

Čini se da je DJ svijet samo preslika globalne ekonomije u kojoj 1% uzima golemi komad pite a ostali ližu mrve s tanjura. Tako najgornji postotak drži čak 77% novčanih resursa na sceni. Razmislite malo o ovome 1% drži 77% novca. Pustite neka sjedne.

 

Nije li zapravo smiješno kada pomislite da se honorari za DJ-e drže u tajnosti. Što imaju za sakriti? Ako nudiš uslugu za nju uvijek istakneš cijenu. Dođem li u pekaru i uzmem buhtle, kada pitam ljubaznu gospođu ili gospodina iza pulta koliko sam dužna neće mi se zagonetno osmijehnuti i reći da je to tajna.

 

No, čini se da se relativno novi fenomen superstar DJ-a sve više odmiče od stvarnosti koja je započela elektroničku glazbu i koja sada služi samo kao glazbeni background vlasitite samopromocije. Nule na računu postaju bitnije od glazbe same. Čisto da stavimo u perspektivu koliko zarađuju oni na vrhu. Želite li bookirati Aviciija olakšati ćete kesu za nekih 150-200 000 $, za Ingrossa oko stotke a Calvina Harrisa oko 150 000 $.

 

NIje tako teško za uočiti da se radi o jednostavnoj logici kapitalizma izvan kontrole i stihijskom lovu na dolare na slobodnom tržištu. Vlasnik ibiškog Ushuaïa, Yann Pissenem, sasvim je jednostavno objasnio zašto će dati toliko novca da bi doveo u svoj klub superzvijezdu. Zato jer je poanta napuniti podij, što ostavlja malo mjesta za eksperiment i jer on ovo gleda kao posao. Činjenica je da će nekoliko elitaša iz Kine, sa Srednjeg istoka ili Rusije ostaviti u njegovu klubu više novca no horda stvarnih fanova undergrounda sa limitiranim budžetima.

 

Tehnološka revolucija i mogućnost da svoju glazbu pronađete i skinete online i generalna hiperprodukcija, koja nastaje kao rezultat očajne potrebe da se stalno bude vidljiv na tržištu i da vaše ime neprekidno pluta negdje u prezatrpanom digitalnom eteru, paralizirali su krajnjeg korisnika. Ove goleme količine materijala izazivaju zamor i emocionalno mahanje bijelom zastavom. Postaje mnogo lakše jednostavno odabrati ono što već znate da vam se sviđa nego istražiti nešto novo.

 

Ali kako je moguće da su se cifre popele na plafon kao baloni od helija koje ste cukali kući nakon što ste ko klinac posjetili zoo? Poprilično lako. Potpuni nedostatak regulacije u branši dopušta agentima i agencijama da se ponašaju kao pobiješnjeli kauboji. Kako se EDM uspinjao agenti su vidjeli priliku da za sebe i svoje klijente dograbe vreće i vreće novca. Samo čista logika ponude i potražnje. Ahh stvarno jako želite mog klijenta… Koliko jako ga želite?? Recite to nulama… Stvar je u tome da je ladica potražnje napunjena needuciranim masama koje su se s elektroničkom glazbom susrele na nekoj TOP 10, 20, 50 ljestvici. Čudiš li se onda uopće da festivali podižu cijene ulaznica i da su oblijepljeni logotipovima kao formula.

 

Ima li rješenja? Naravno. Rješenje je uvijek moguće nakriviš li glavu i pogledaš stvari iz drugogo kuta. Festivali i klubovi bi spajanjem i suradnjama prestali biti jedni drugima konkurencija koja nabija cijene onome drugome, jer je svaki spreman ubaciti još pokoju novčanicu više za zagarantiranog floor fillera. Jedino što će moći zaustaviit ovu pomamu je globalni sustav regulacije koji će moć staviti u ruke festivalima, klubovima, promotorima i na poslijetku i tebi dragi čitatelju, kako bi svi zajedno imali sposobnost odbiti smiješno visoke cifre zvijezda i zvjezdica Dj neba. Rješenje je prilagođavanje honorara mogućnostima određene lokacije i pravilnija distribucija gaža kojima bi se dio novca slio i prema eksperimentalnim granama koje niču ispod uglancane preisproducirane EDM površine. A sad, živi bili pa vidjeli.