U Hrvatskoj je KSET bio jedan od klubova u kojem se kasnih 80-ih i ranih 90-ih razvijala elektronička scena, te se upravo prvi techno party u Hrvatskoj održao 1991. u KSET-u. Ali, techno glazba i scena se značajno promijenila od ranih 90-ih, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu.



Eric Prydz je podijelio svoje mišljenje na Twitter profilu i izrazio da je techno glazba u 90-ima bila glazba budućnosti, a danas da je glazba prošlosti. Među prvim komentarima se moglo naći drugačijih mišljenja.


 
Odmah je prvi komentar na mjestu; istina je da se techno industrija proširila i da je jedna od posljedica širenja industrije, hrpa stvari koje su zapravo – smeće. Međutim, neki su sa svojim komentarima bili značajno „glasniji“ od ostalih. Naravno, tu je bio, ni više ni manje, nego sam Ben Sims. Njegov komentar nije bio samo glasnij, već brutalniji.


 
Ja osobno nikada ne raspravljam o glazbi koju slušam ili puštam, jer glazbu shvaćam preosobno. Ljepota je u očima promatrača i tu svaka diskusija prestaje. Naravno, uvijek ima mjesta za komentiranje nečega što je i nečega što nije kvalitetno napravljeno. Mogu razumjeti komentar Ben Simsa sa njegovog stajališta; techno za njega nije samo glazba, već životno djelo i sam stil života. Ne možemo usporediti Prydza i Simsa – Prydz ima vizualni pristup nastupima i dostupan je široj publici (Call on Me, Pjanoo, Opus, The Reason). To je ujedno i jedan od razloga zašto je 2014. uspio napuniti Madison Square Garden sa svojim EPIC 3.0 nastupom. Sve u svemu, njegov “show“ je  iskustvo koje će privući prosječnog slušatelja EDM glazbe.



S druge strane, Ben Sims je vrsta zvijeri koja će bez problem vrtiti 3 vinyla sa besprijekornim prijelazima. Njemu ne treba vizualni show, jer glazba koju pušta je sirova energija i ako će se išta gledati, onda je to njegovo umijeće za DJ pultom. Bez ikakve dileme, vještine koje je Ben Sims razvijao su rijetkost i jako malen broj ljudi može „potegnuti“ kao on. I prije nego krenemo pljucati po Eric Prydzu, možda bi trebalo zastati na trenutak i upitati se:

„Da li je Eric Prydz u krivu?“  



Možda je vlak sa negativnim komentarima krenuo prerano. Twitter mržnja je krenula na lik osobe koja se ne smatra techno artistom, već EDM izvođačem. Realno, on je osoba koja ima pravo na svoje mišljenje, kao i svaka druga osoba upletena u društvene mreže, jedino što je on javna ličnost i njegove objave imaju svoju težinu, te su pokrenule lavinu komentara.

Ali kad bi Eric Prydz bio u krivu, vjerovatno ne bismo imali taj „elitizam“ u techno kulturi, kao ni izraz „business techno“ u današnjim vremenima. Zaista je mučno populariziranje techno žanra. Kako se izjašnjavaju iz Anti-techno techno club pokreta:

„Iako VOLIMO I PODRŽAVAMO TECHNO 100%, ne volimo sve o stigmatičnoj kulturi techna koja je ponekad negativno povezana s našom scenom.“

Postoji taj trend prema mainstreamu koji teži privući širu publiku, ali s dosadnim načinom razmišljanja. Glazbena preferencija je subjektivna stvar i svatko ima svoje osobne favorite. Svakako ne biste na nekoga trebali gledati svisoka, jer mu se sviđa određeni DJ ili izvođač. Dio kulture i bontona koji se odnosi na sudjelovanje u sceni svakako treba poštivati. Međutim, „elitizam“ na internetu koji okružuje techno, je užasan. Sad smo došli do točke gdje je jasno da nije problem Eric Prydz, već nešto puno veće od toga, a to je generalno mišljenje ljudi što je zapravo techno sada. Dokle god se „business techno“  promovira kao pravi nasljednik techno kulture, nastajat će problem. Međutim već je previše novaca u igri da bi se nešto značajno promijenilo. Dave Clarke je to najbolje objasnio:
 


Često se spominje, ali što je business techno? Pa, najlakše rečeno – to je klišej ideološki sukob. Ono što neki nazivaju i  vide kao „rasprodaju“, drugi vide kao "širenje kulture". S druge strane, ako kritički saslušamo Juana Atkinsa i usporedimo ga s najnovijim izdanjima Drumcodea, razlika je itekako opipljiva. Scena se monopolizira.
Već neko vrijeme ogromni festivali rezerviraju 10-15 headlinera, te polako isključuju manje prostore. Nadalje, što više labela uspješno gura homogenizirane zvukove od strane producenata, to više „pridošlica“ osjećaju da se moraju prilagoditi. To jednostavno stvara loš presedan kulturi.

Mr. C je svojevremeno imao odličan komentar na sličnu temu:

„Ovaj moderni shit slušaju djeca koja ga koriste kao pristupnu točku plesnoj glazbi. Milijun djece sluša EDM. To može biti dobro samo za house i techno, jer dugoročno gledajući, ta djeca neće uvijek imati 18, 19 ili 20. Za 6 ili 7 godina razvit će vlastiti glazbeni ukus, a kada im dosadi mainstream, zagrebat će ispod površinu i otkriti underground scenu. A techno i house su oduvijek underground.“



Twitter situacija sa Ben Sims vs. Eric Prydz nije profesionalna i navodi ljude na krivi zaključak. Ali, svakako je zabavno.

U današnjim vremenima, ljudi se boje pokušati nešto drugačije, jer ih je strah napadanja i uvreda samo zato jer su novi u techno glazbi. Možda ne znaju ništa bolje, jer jedini techno koji znaju je „business techno“.

U svemu ovome treba zastati, osvrnuti se oko sebe i pokušati produktivnije pristupiti budućnosti, jer očito smo u stanju komunicirati i diskutirati o ovakvim temama. Jedini nedostatak jest to što Twitter i ostatak društvenih mreža jednostavno nisu mjesto za razglabanje takvih tema.