Taj se festival, čije je drugo izdanje održano prije koji tjedan, može opisati kao slavlje nadaleko poznatog beogradskog clubbinga. Beograd s razlogom ima čvrstu reputaciju metropole u kojoj se po noći radi sve osim što se spava.
Već pogled na lokacije na kojima se održavao No Sleep – njih čak desetak – jasno opravdava činjenicu da je upravo taj grad najviše rangirana clubbing destinacija u regiji. Glavni program održavao se u Hangaru, a prvi dan festivala smo ga bez suze u oku zaobišli. Svirali su Kobosil, Amelie Lens, Farrago, Joyhauser i Sugar Lobby. Umjesto njih, slušali smo lokalnog DJ-a Makija u Yugovinylu. Yugovinyl je – logično s obzirom na ime – prodavaonica ploča, u kojoj je Maki spretno prezentirao najbolje od onoga što nude. Zapravo nas je s ulice privukao njegov neobični disco, pa smo tek kasnije shvatili da se i njegov kežual gig odvija u sklopu No Sleepa.
Drugi dan festivala na glavnoj su lokaciji zvijezde bili Anna Wall, Terry Francis, Anastasia Kristensen te dva dua – Bicep i Mind Against. Line up za taj dan je bio pomalo konfuzan, što nije nužno moralo biti razlog za katastrofu, ali se kasnije pokazalo da ipak nije bio najsretnije rješenje. Annu Wall i Terryja Francisa nismo čuli. Njih su dvoje bili tu da prezentiraju zvuk kultnog londonskog fabrica, koji je ovoga puta bio No Sleepov partner (inače, „politika“ festivala je svaki puta insajderski prezentirati jedan svjetski poznati klub, a što je ove godine bio fabric). Stigli smo na Anastasiju Kristensen, koju smo u Zagrebu prošle godine imali prilike čuti u Depou. Svirala je beskompromisni techno, pravi i jaki techno, priredivši set senzibilitetom takav da bih ga, da ga moram smjestiti u neki zagrebački klub, smjestila upravo u Depo. Ljudi su bili zadovoljni njezinim technom, no on nije bio savršena uvertira u Bicepov nastup.
Od Bicepove se srpske premijere očekivalo puno, što je, ispostavilo se, bilo daleko previše. Set im nije imao veze s vrstom glazbe koju većini ljudi simboliziraju. Može biti da su smatrali pristojnim nastaviti benganje koje je počela Kristensen, da su se jednostavno prilagodili vibeu, nadovezali se na već započeto. Da vam je netko prije ulaska u Hangar stavio povez na oči i da niste vidjeli da je za DJ pultom ovaj britanski duo, mogli biste pomisliti da je selektor Sven Väth ili netko drugi od ekipe koju se izlizano naziva očevima, djedovima, kumovima, stričevima i ostalom familijom techna. Šaka u oko u njihovom iznenađujuće (pre)snažnom setu bio je njegov kraj, u kojem su pustili svoja dva vrlo likeable, upečatljiva i po tempu laganija hita. Unatoč svemu, ljudi su taj dio nastupa dočekali u deliriju.
To je jedino što su dobili od Bicepa kakvog percipiraju. Bio je to set dijametralno suprotan od onoga što su ljetos priredili na Sonusu – na Zrću su savršeno prezentirali svoj specifičan house (kojeg je zapravo vjerojatno i pogrešno nazvati houseom) začinjen s breakbeat epizodama i maestralno ukomponiranim njihovim najvećim hitovima kao što su “Glue” ili “Opal”. Imali smo prilike njihov nastup komentirati s lokalcima, Beograđanima, koji su razočarano tvrdili da vjeruju da su Bicepovci napravili takav set dijelom i zbog predrasude da u Beogradu prolazi isključivo tvrda glazba.
Možda su se jednostavno prilagodili prostoru, gigantskom Hangaru, a možda im je jednostavno došlo da sviraju malo jače. Njih su dvojica, naime, prije no što su se počeli baviti DJ-ingom, live svirkama i produkcijom, vodili blog “Feel My Bicep”, preko kojeg su selektirali i dijelili ogromne količine pjesama, tako da ne treba čuditi da se snalaze u širem spektru žanrova od onoga što sami produciraju i najčešće puštaju. No, prošao je već koji tjedan, valjda se većina već oporavila od ovog iznenađenja, pa više ne treba ulaziti u teorije zavjere zašto je sve ispalo tako kako je ispalo. Često se dogodi da publika dođe u klub, što bi se reklo u Srbiji, nevaspitana, pa se iznenade kada čuju nešto na što nisu navikli, no nekada se moraju dogoditi i obrnute situacije, u kojima publika zna što očekivati, ali to ne dobije.
Nakon njih svirali su Mind Against, i to korektno.
Sve i da je u Hangaru bilo najgore ikada, u Beograd se isplatilo doći zbog aftera u Drugstoreu. Popi Divine, YokoO i Bokee su napravili the after, after kojeg bi trebalo pisati s velikim “A”. Podcjenjujuće je reći da je Popi radio uvod jer je već taj prvi dio jutra bio never-ending-shpizza. YokoO je odsvirao set koji je po tempu bio znatno energičniji od onoga što smo od njega navikli čuti produkcijski, ali je odabir traka i način miksanja bio takav da je svejedno savršeno održavao njegov stil (perfektno je napravio ono što na čemu je Bicep žešće failao). Na njegovom se debitantskom albumu mogu čuti uglavnom komadi gotovo meditativne atmosfere, prilično eksperimentalni. Ima tu, recimo, violine, ali i zvukova glasanja papige.
Nimalo klupski dok se sluša na streaming platformama, ali itekako plesno u njegovom after aranžmanu, a i dalje s dozom specifične melankolije. Zanimljiv je YokoO tip, što glazbeno, tako i kao osoba, barem po onome što priča u intervjuima. Sanja, kaže, o tome da se vrati u 80-e, da s radija čuje Princea, Jacksona, The Cure. Dijete je svijeta, rodio se u Francuskoj, živi(o), među ostalim, u Australiji, Berlinu i Lisabonu. Ovo zadnje „O“ u imenu dodao je iz estetskih razloga. Za sve što radi, kaže, inspirira ga njegova draga, njoj je i posvetio svoj prvi album, spomene ju u valjda svakom svojem intervjuu. „Spomene“ je, doduše, preblaga riječ, opjeva ju skoro u đibonijevskom stilu, na skali slatkoće bliskom kategoriji „dijabetes“. Ali neka, što bi rekli u „Paradi“, malo je pederski, ali je lepo. Osobno bih svim umjetnicima zakonom propisala da barem dio svojih radova moraju posvetiti u takve svrhe. Svaka djevojka zaslužuje svoju pjesmu, pa i album. Također, propisala bih i da netko urgentno mora dovesti YokoOa u Hrvatsku.
After je taman u vrijeme ručka zatvorio Bokee, progresivni heroj, maestralno.
Posljednje, ali iznimno važno, je i to da No Sleep ima dva dijela, klupski i edukativni. Oba je dana održan i konferencijski program, sastavljen od predavanja, radionica i panela. Pričalo se o vezi društvenih mreža i glazbe, modelima sponzorstva u organizaciji glazbenih događanja, važnosti odabira destinacije pri organizaciji festivala, mentalnom zdravlju u glazbenoj industriji te drugim važnim temama.
