Glazbu nosi sa sobom „u džepu“ gdje god ide, preporuča svoje najdraže pjesme prijateljima na Facebooku, Twitteru i Pinterestu, sluša sve više glazbe zbog bolje dostupnosti iste, pohađa sve više koncerata pa čak daje i svoj doprinos podmirivanju troškova studijskog snimanja . Svjedoci smo uzleta “kulture sudjelovanja”. No, skup nabrojanih aktivnosti stvara sve veću zagušenost u medijskom prostoru pa se tako današnji slušatelj često izgubi u moru poveznica i prosječne glazbe što nas dovodi do zaključka da je pozornost  „nova valuta“ .



Ako uzmemo pod pretpostavku da je sve navedeno apsolutno točno i da je od krucijalne važnosti za glazbenika biti eksponiran na što više strateških mjesta te doprijeti do što većeg broja slušatelja, osvrnimo se na tradicionalne poslovne modele glazbenog biznisa i zapitajmo se što možemo vidjeti;

Možemo vidjeti uporno ograničavanje kopiranja glazbe (DRM ), ograničavanje dijeljenja preko P2P (peer to peer) mreža , zastarjele „od vrha prema dolje“ marketinške napore i tretiranje glazbenika kao „proizvođača“. Iz navedenog se ne može razviti svježa, prilagođena poslovna strategija koja će odgovarati potrebama tržišta i osigurati fluktuaciju glazbe na svim bitnim mjestima te osigurati njenu vidljivost.



Cijenu neprilagođavanja plaćaju velike labele poput Warner Music grupacije koja je u 2011. godini ostvarila rast gubitaka od velikih 44% . Ključ je u poticanju distribucije i nepokušavanju kontroliranja svakog kanala za razmjenu glazbe. „Rampa“ za naplatu se pomiče korak-dva unaprijed. Nekoć su nastupi uživo svim izvođačima i njihovim labelama služili u svrhu promoviranja prodaje fizičkih nosača zvuka, a cijene ulaznica bile su jako povoljne. Primjerice, ulaznica za koncert The Beatlesa u Chicagu 1966. godine iznosila je 5.75 USD, a danas bi za tako veliki nastup potrošač platio barem 10 puta više .



Današnji pristup mora biti obratan ukoliko pojedinac želi uspjeti u ovom poslu; glazba se mora dijeliti za simbolične novce ili čak besplatno (slušatelji će je svakako pribaviti besplatno, htjeli mi to ili ne), a sve u svrhu promoviranja koncerata i drugih izvedbi uživo čije cijene nikad nisu bile veće, što za izvođača danas znači najveći izvor prihoda. „Rampa“ se pomakla- glazbeni medij  je „ulaznica“ za područja sa većim marginama profita.



Glazbenike treba ohrabriti da glazbu dijele i predstave je što većem broju slušatelja ukoliko stvarno žele preživjeti u današnjem (pogotovo budućem) medijskom poslovanju. Zašto ljudi uopće dijele glazbu? Zašto se trude „ukrasti“ je sa raznih nepreglednih web-lokacija poput rutracker.org ? Zašto ne brinu o zakonskim preprekama i utjecaju na stanje u industriji?



Zato što je glazba svima na dohvat ruke i tehnologija nam je prosto omogućila da uz vrlo malo truda dođemo do „rijetkih“ snimaka omiljenog izvođača. Zato što je dijeljenje u ljudskoj prirodi i zato što se kod velikog broja slušatelja stvara „ovisnost“ o posjedovanju što većeg broja glazbenih djela (nekoć slučaj sa fizičkim medijima, danas još više sa digitalnim) te naposlijetku – zato što slušateljstvo nema osjećaj da svojim omiljenim izvođačima čini štetu.

Glazbena industrija danas (1. dio)

Izvori:
  https://www.spotify.com/int/why-not-available/
  https://www.rhapsody.com/start
  https://www.youtube.com/user/Etonmessy
  https://soundcloud.com/
  https://www.mixcloud.com/
  https://www.endofcontrol.com/the-eoc-glossary.html
  https://www.artistshare.com/v4/Home/About
  https://www.mediafuturist.com/2010/02/attention-is-the-new-currency-and-data-is-the-new-oil.html
  https://en.wikipedia.org/wiki/Digital_rights_management
  https://www.techdirt.com/articles/20061219/121441.shtml
  https://www.hypebot.com/hypebot/2012/02/warner-music-losses-grow-44-revenue-flat-despite-digital-gains.html
  https://www.musicthinktank.com/blog/the-beatles-tell-us-that-weve-hit-the-concert-price-ceiling.html
  https://rutracker.org/forum/index.php