Baner

Vedran Meniga: Suvremenija se kultura stavlja u isti koš sa seoskim zabavama

Ponedjeljak, 15 Srpanj 2019

Vedran Meniga je jedan od najčvršćih stupova hrvatske alternativne scene.


Radi se o čovjeku koji ne traži dodatno predstavljanje i o kojem je dovoljno reći da se i nakon više desetljeća u glazbenoj industriji, dok sjedimo i razgovaramo u Pločniku, naježi kada čuje glazbu koja odgovara njegovim afinitetima. Bliže se neki od najvažnijih projekata – idućeg vikenda održava se Seasplash, dok se kraju kolovoza i početku rujna radujemo zbog Dimensionsa i Outlooka. No, i pored festivala, povodi za razgovor s njim uvijek su višestruki – kod Menige kreativna energija ne staje iz opticaja.



•    Seasplash, koji se održava od 18. do 21. srpnja, ove godine doživljava svoje 17. izdanje. Radi se o jednom od dugovječnijih hrvatskih festivala. Kakav je osjećaj osvrnuti se?

Seasplash je bio pokretanje nečega iz ničega. Bilo je krajnje nerealno tada očekivati da će festival nekome jednoga dana postati posao. Htjeli smo samo zadovoljiti svoje želje i pokrenuti događanja koja će doprinijeti širom kulturnom spektru. Na kraju smo ostali u glazbi cijeli život i nakon nekoliko desetljeća nam se sfera interesa proširila. Seasplash nikada nije bio komercijalni projekt, ali se pokazao kao mjesto koje pokreće i generira scenu, stvara i povezuje. Upravo je to moment koji je i bio jedan od motiva za prebacivanje u Šibenik, odnosno na Martinsku – htjeli smo dodatno povezati samu obalu kroz konkretna zbivanja.



•    Seasplash je od samoga početka bio zamišljen kao projekt koji će mijenjati lokaciju. Kakva su ti očekivanja od Martinske?

Krajem 90-ih smo na Martinskoj radili punk festival – radi se o lokaciji koja ima priču. Seasplashu je to nakon 16 godina osvježenje, ne samo za posjetitelje, nego i ljudima koji rade na projektu. A, uostalom, širimo područje nezavisne kulture na drugom području jadranske obale, pored onoga što radimo u Istri, odnosno Puli. Seasplash je u svojem originalnom konceptu imao tezu o tome da bude putujući festival. No, logistički je teško svake godine odlaziti u drugi grad, iako smo nekoliko puta već mijenjali lokaciju u Puli.
Martinska je vrlo izazovan projekt, ali ima vrlo veliki potencijal. Ovo će biti eksperimentalna godina, da vidimo koliko je realno od toga potencijala doista i iskoristivo.



•    Ono što većinu publike vjerojatno najviše zanima je činjenica da je najavljen je posljednji ples u Puli na Outlooku i Dimensionsu. Kakva je trenutno situacija po tome pitanju?

Festivali još nisu otišli iz Pule, niti je odlučeno da ih više neće biti. Situacija je takva da su se okolnosti nakon desetak godina organizacije promijenile. Po trenutnom stanju, mogu reći da festivali nemaju budućnost. Otkada postoji svijest o takvoj situaciji, postoje i užasno veliki napori da se ti nedostaci anuliraju i da se naprave temelji za nastavak odražavanja festivala. Bitka će sigurno potrajati do kraja ovogodišnjih festivala, no nadamo se pozitivnom ishodu.



•    Što je dovelo do takvih okolnosti?

Festivali su, kada se usporedi sa stanjem od prije deset godina, izgubili trećinu prihoda. Posjete iz inozemstva su dominantne, a valuta uz koju je vezana vrijednost ulaznica, britanska funta, je izgubila na vrijednosti skoro 30 posto. A ulaznice su nam glavni izvor prihoda. Tu je važna i činjenica da su znatno poskupjeli servisi koji su krucijalni za festivalsku industriju, poput avionskih karata, što je vrlo bitno jer najveća skupina ljudi dolazi iz inozemstva. U početku organiziranja Outlooka, povratni je let iz Britanije koštao 70 eura, dok se sada cijene kreću do 250 eura na više. Tu su i malverzacije s gorivom. Mi radimo u infrastrukturno vrlo nepovoljnim uvjetima, konkretno na poluotoku Štinjanske tvrđave, gdje nema struje ni vode, pa tako ni interneta, koji je nužan za fiskalizaciju. To su ogromni produkcijski troškovi, koji su svake godine sve skuplji. Brexit je situacija na koju smo mi spremni kako god završila, ali koja stvara neizvjesnost jer se trenutno ne zna što će biti sutra. A ovakav posao zahtijeva planiranje nekoliko godina unaprijed, što trenutno nismo u mogućnosti učiniti.



•    Ima li još nekih razloga osim financijske situacije u Britaniji?

Populističke i nacionalističke politike  koje su dovele do Brexita, bez obzira pričamo li konkretno o Theresi May ili, recimo, Orbanu, reflektiraju i kod predstavnika mlađe populacije. To rezultira time da mladim Englezima više nije toliko kul putovati 2 tisuće kilometara od doma i trošiti svoj novac u inozemstvu. I kod njih se javio taj patriotizam koji ih potiče da ostaju , i troše u svojoj zemlji.



•    Gdje leži potencijalno rješenje problema?

Cilj nam je prilagoditi se trenutnim okolnostima. Bilo na razini grada Pule ili cijene nacije, koja je neopisivo beneficirala pokretanjem festivala, moramo se potruditi i poduzeti inicijative koje bi dovele do toga da festivali mogu opstati. Do sada u tome smjeru je konkretno napravljeno malo toga, nedovoljno – gradovi su dobili festivale na poklon još u vrijeme kada se nije mogao predvidjeti njihov uspjeh. Nije bila varijanta u kojoj, „da bi dobio, nešto moraš i dati“, nego su smo samo dobili, a sada je vrijeme da nešto i damo, odnosno uložimo dodatne napore da bi zadržali ono što imamo.



•    U kojoj mjeri službene institucije pomažu festivalima?

Grad Pula, recimo, pomaže kroz dozvole za korištenje javnih površina i dodatnih servisa, a kroz natječaje, kad se zbroji sve što smo ostvarili preko apliciranih projekata, financijska podrška javnih sredstava ne prelazi 0.5 posto od iznosa koji je se odnosi na izvanfestivalsku potrošnju. A takva praksa više ne funkcionira. To je daleko premalo kada se u obzir uzme da festivali gradu osiguraju sto tisuća noćenja u podsezoni, radeći promociju grada i države koja se ne može mjeriti nikakvim materijalnim sredstvima.



•    Misliš li da su Hrvatskoj, s obzirom da se profilira kao festivalska destinacija, potrebne institucije koje bi se bavile raspodjelom sredstava za festivale i/ili izradom festivalske strategije?

Sigurno. Kvalitetno planiranje je više od polovice realizacije, a ovdje ga nema. Suvremenija se kultura stavlja u isti koš sa seoskim zabavama. Bilo bi vrlo korisno da postoji posebno tijelo koje će se posvetiti tome dijelu kreativne industrije, koji je, po meni, jedna od najboljih stvari koja se dogodila Hrvatskoj u njezinoj novijoj povijesti.



•    Festivali su tek jedan dio djelatnosti Pozitivnog ritma, koji je platforma koja se neprestano širi, što u smislu edukacije, tako i u smislu djeltnosti. Koji su vam daljnji planovi u tome smislu?

Planovi su svakakvi. Uvijek smo frustrirani radi toga što su realne mogućnosti uvijek manje od naših želja. Moto naše organizacije je da je stagnacija odumiranje. Iako se čini da se neke stvari ponavljaju, s unutrašnje se strane trudimo da uvijek napravimo barem jedan korak naprijed. Prije dvije smo godine otvorili Kotač u Puli, koji je sada tamo epicentar nezavisne kulture, čak i kroz zimu, čemu Pula zadnjih 15 godina nije imala priliku svjedočiti. Imamo Martinsku, a ove smo godine pokrenuli i suradnju s Tabor film festivalom. Prvi puta imamo i koncert otvorenja za Seasplash, koji će se održati na Tvrđavi svetog Mihovila. To je lokacija na kojoj smo mi Šibenčani moje generacije odrastali i prvi put se ljubili i napili. Koliko god da te stvari nisu rentabilne, na području nezavisne kulture je vrijedno.



•    Tu je i izdavačka kuća PDV.

PDV postoji nešto više od pet godina, a otvorili smo ga sa željom da iza sebe ostavimo i materijalne dokaze kreativnoga rada na području domaće nezavisne glazbene scene. Mislili smo godišnje objaviti dva do tri izdanja, a ispalo je da ih trenutno s planiranima brojimo preko 45. To nam je usputna djelatnost, koju smo shvatili više kao nekakvu svoju obavezu, a za koju se ispostavilo da neizmjerno veseli ljude i da je potreba za njom ogromna. Hrvatska je premalena da bismo se ograničili na samo svoje tržište, razmišljamo o tome da nam je cijeli svijet pozornica. Imali smo, recimo, Seasplash kompilaciju izdanu na vinilu, na kojoj smo prvi puta okupili domaću „sound system & bass“ scenu. Tu je bio i Egoless, koji je danas na američkoj turneji, tada ostavio svoj prvi zapis na vinilu. Naravno da je sam zaslužan za svoje trenutne dosege, ali je dijelom doprinijela i sama platforma na kojoj radimo.

Idemo dosta široko jer pratimo širu glazbenu produkciju. U svakom stilu ima puno kopija, ali one koji su originalni treba čuvati. A ona je stvar ukusa je li netko više tip za gitaru, jazz ili house.



•    Povratak vinila u modu? Misliš li da je to radi činjenice da smo bombardirani hrpom glazbe pa se ljudi možda opet imaju potrebu vratiti onome što je doista toliko vrijedno da bi bilo otisnuto i na ploči?

Ja se nikada nikada nisam ni skinuo s vinila pa ne mogu biti realan po tome pitanju. Ali, po meni je prava kvaliteta vinila u tome što kad slušaš ploču, slušaš ju. Kad pustiš nešto s laptopa da ti svira kao „background“, po meni ne slušaš tu glazbu kvalitetno. Kad slušam ploču, imam omot u ruci i čitam sve informacije koje mogu dobiti o tome djelu. Jedna strana ploče traje, recimo, 20 minuta, pa ne možeš nešto raditi i zaboraviti na glazbu jer će u jednome trenutku stati, i morati ćeš ju okrenuti. Također, mi ljudi smo i materijalistička đubrad. Svaka čast svim hard diskovima, ali volimo nešto opipati u ruci. To nam je nezamjenjivo.



•    Koji su tvoji osobni glazbeni favoriti ovogodišnje festivalske ponude Pozitivnog ritma?

Moram istaknuti Anderson Paaka s Free Nationalsima na otvorenju Dimensionsa. Dva zadnja studijska albuma nisu toliko kreativno eksplodirala kao prva dva, ali sama činjenica da je dobio Grammyja za hip hop izvođača godine je nešto što već treba dovoljno motivirati našu malu zajednicu. Također, tu su Lee Scratch Perry, Mad Professor i Scientist, koji dolaze na Seasplash, a koji su živuće dub legende koje nećemo još dugo imati priliku slušati (Lee je baš napunio 84 godine). Tu je i New York Ska-Jazz Ansamble na Tvrđavi svetog Mihovila za otvorenje Seasplasha, što prije 20 godina nisam mogao ni zamisliti.


 

Vedran Meniga: Suvremenija se kultura stavlja u isti koš sa seoskim zabavama