Glazba čini nešto nevjerojatno s prirodnim ritmovima vašeg mozga

Nova teorija sugerira da je ne samo slušamo; naša tijela fizički rezoniraju s glazbom, jer se prirodne oscilacije našeg mozga sinkroniziraju sa strukturama poput ritma i visine tona.

Glazba se često smatra ‘univerzalnim jezikom‘ – ljudi u različitim kulturama izvode slične pokrete, a mala djeca instinktivno skaču u ritmu.

Prema teoriji neuronske rezonancije, ne učimo samo očekivati ​​i predviđati što dolazi; aspekti poput harmonije u glazbi koju stvaramo i u kojoj uživamo zvuče nam tako dobro jer su sinkronizirani s rezonantnim obrascima mozga.

„Ova teorija sugerira da je glazba moćna ne samo zato što je čujemo, već zato što naši mozgovi i tijela postaju glazba“, kaže Caroline Palmer , neuroznanstvenica sa Sveučilišta McGill u Kanadi. „To ima velike implikacije za terapiju, obrazovanje i tehnologiju.“

Naravno, to nije slučajnost. Dok su se ljudi tisućljećima bavili glazbom, shvatili smo što zvuči najbolje, a da nismo nužno razumjeli zašto.

Teoriju neuronske rezonancije (NRT) sada su formalno opisali Palmer i koautori u perspektivnom radu koji pregledava literaturu o glazbenoj neuroznanosti.

Jedan od ključnih prijedloga NRT-a jest da se neuronske oscilacije sinkroniziraju s vanjskim zvukom različitim brzinama. Na sporijem kraju vremenske skale nalazi se ono što nazivamo ritmom, s različitim ritmovima uz koje možete plesati ili udarati u bubanj. Neuroni u korteksu osciliraju na frekvencijama koje rezoniraju s tim pulsovima u glazbi.

Više frekvencije, od oko 30 do preko 4000 herca, percipiraju se kao visina tona. Oscilacije gama frekvencija u korteksu sinkroniziraju se s nižom granicom toga, dok slušni živac, moždano deblo i pužnica rezoniraju na višim tonovima.

Sve se to spaja kako bi glazba bila ugodna bez obzira na glazbenu pozadinu – od male djece do klasično obučenih profesionalaca.

„Statistički univerzalne strukture mogle su se pojaviti u glazbi jer odgovaraju stabilnim stanjima složenih dinamičkih sustava koji formiraju obrasce“, objašnjavaju autori .

To ne znači da ne postoji naučeni faktor u uvažavanju glazbe; tim kaže da aspekti poput pulsa i složenijih struktura poput metra mogu uvelike varirati ovisno o kulturi.

Jednostavni pulsevi, poput onog uz koji biste pljeskali ili uz koji biste ljuljali bebu na koljenu, razvijaju se brže i s vremenom postaju jači, ali složenije strukture su specifične za kulturu. S vremenom su moždane oscilacije pokazale pristranost prema tim naučenim strukturama, koje se nazivaju usklađenost.

Drugi aspekti koje pokriva NRT uključuju groove, što je u osnovi poriv da se tijelom krećete uz glazbu . Kada ritam ne slijedi predvidljivi puls, već se do određene mjere uklapa između pulseva, mozak mora popuniti praznine – što tim naziva nelinearnom rezonancijom.

“Visoke ocjene groovea” zahtijevale su taman pravu količinu ove nelinearne rezonancije. Naravno, ni glazba koja je previše nepovezana nije dovoljno groovy za ples. Razumljivo je da pop glazba obično pada točno u sredinu tog raspona.

Rad također istražuje kako NRT objašnjava razne druge aspekte glazbe i što možemo naučiti primjenom na ovu univerzalnu radost .

„NRT može pružiti uvid u neuroznanost i ljudsko ponašanje, kao i vezu između njih dvoje“, pišu istraživači .

„Takvi uvidi mogu osvijetliti međusobnu povezanost mozga i tijela, sposobnost glazbe da komunicira afekte i emocije, ulogu glazbe u međuljudskim vezama i primjenu glazbe na zdravlje mozga.“

Perspektiva je objavljena u časopisu Nature Reviews Neuroscience. Piše: Michael Irving za Science Alert.