Jesu li supkulture nestale? Nova knjiga istražuje male svjetove mladih u Zagrebu

To je pitanje koje u novoj knjizi “Grad, ulica, park i klupica – Sociologija (sup)kulturnih praksi mladih u Zagrebu” postavlja sociolog Dino Vukušić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar. Iako se u medijima često čuje da supkulture više ne postoje, Vukušić kroz istraživanje mladih u Zagrebu pokazuje da razlike i dalje postoje – samo su danas manje vidljive.

Priča o zagrebačkim mladenačkim supkulturama zapravo je i priča o samom gradu, o njegovim parkovima, klupicama i klubovima koji su nekad bili epicentri večernjih druženja. No danas, čini se, više nema toliko „plemena“ koliko ih je bilo 80-ih i 90-ih. Postoje li još mladi koji odskaču stilom i načinom života?

Kako za tportal.hr objašnjava Dino Vukušić: “unutar opće populacije mladih nalazi se niz ‘malih svjetova’ za čije postojanje nije presudno hoće li ih sociologija nazvati supkulturom ili postsupkulturom, nego je za sociologiju presudno da ne zaboravi da ti svjetovi postoje”.

U svojoj knjizi, koja je ujedno prvo izdanje biblioteke Mladi u društvu Instituta Ivo Pilar, Vukušić istražuje četiri grupe mladih: punkere, kolektiv Jeboton, skejtere i skvotere. Kroz njihova iskustva propituje kako mladi danas pronalaze svoj identitet kroz glazbu, prostor i zajednicu te koliko se granice između supkulture i mainstreama zamagljuju.

Iako se u javnosti često misli da su supkulture stvar prošlosti, autor tvrdi da one i dalje postoje iako su samo manje vidljive jer su mnogi njihovi elementi komercijalizirani. „Komercijala i kapitalizam ne poznaju granice. Vrlo je jednostavno nešto što je nastalo kao otpor sustavu okrenuti u svoju korist“, objašnjava Vukušić.

Postoje ljudi koji žive taj stil i izričaj, i njih možemo smatrati pripadnicima supkulture

Takav primjer, kaže, vidljiv je i u elektroničkoj glazbi, koju se često gura u mainstream. Ipak, razlika postoji između onih koji povremeno odlaze na partyje i onih koji oko određene glazbe, vrijednosti i mjesta okupljanja grade svoj identitet. “Postoje ljudi koji žive taj stil i izričaj, i njih možemo smatrati pripadnicima supkulture”, dodaje autor.

“Ipak, popis žanrova elektroničke glazbe dugačak je i grana se, među ostalim, na podžanrove electra, techna i trancea, pa postoje ljudi koji slušaju isključivo jedan podžanr na njima poznatim mjestima i događajima“, ističe Vukušić, a zatim dodaje da mnogi i dalje žive taj stil kroz vrijednosti i norme koje definiraju njihovu zajednicu, kao i što postoji jezgra ljudi koja kroz glazbu i mjesta okupljanja čuva duh supkulture.

U širem kontekstu, Vukušić promišlja i kako se mijenja javna slika Zagreba od klupica na Ribnjaku i Džamiji do novih, skrivenih lokacija na kojima se mladi okupljaju. Pritom zaključuje da supkulture nisu nestale, već su postale manje vidljive, ali i dalje postojeće: „Najveća je pogreška reći da mladenačkih supkultura više nema“, zaključuje Vukušić, „jer one i dalje tinjaju, samo ih trebamo znati prepoznati, možda upravo na novim klupicama.“