Psihodelici, društvenost i ljudska evolucija
Veliki čovjekoliki majmuni vjerojatno su jeli psihodelične gljive tijekom evolucije
Naši preci hominida ili velikih čovjekolikih majmuna neizbježno su se susreli i vjerojatno jeli psihodelične gljive tijekom svoje evolucijske povijesti. Ova tvrdnja je potkrijepljena trenutnim shvaćanjem: paleodijete i paleoekologije ranih hominida; filogenija primata mikofagijskih i samoliječničkih ponašanja; i biogeografija gljiva koje sadrže psilocibin.
Ovi dokazi ukazuju na to da su gljive (uključujući bioaktivne vrste) relevantan resurs još od pliocena, kada su hominidi intenzivirali iskorištavanje hrane šumskog tla. Psilocibin i slični psihodelici koji prvenstveno ciljaju na podtip receptora serotonina 2A stimuliraju reakciju aktivne strategije suočavanja koja može pružiti povećanu sposobnost za adaptivne promjene putem fleksibilnog i asocijativnog načina spoznaje. Takvi psihodelici također mijenjaju emocionalnu obradu, samoregulaciju i društveno ponašanje, često imaju trajne učinke na individualnu i grupnu dobrobit i društvenost. Perspektiva homeostatske i instrumentalizacije lijekova sugerira da bi slučajno uključivanje psihodelika u prehranu hominida, i njihovo eventualno dodavanje ritualima i institucijama ranih ljudi, moglo dati selektivne prednosti.
Evolucija hominida odvijala se u stalno promjenljivom, a ponekad i brzo mijenjajućem okolišu i uključivala je napredak u socio-kognitivnu nišu, tj. razvoj društveno međusobno ovisnog načina života koji se temelji na rasuđivanju, kooperativnoj komunikaciji i društvenom učenju. U tom kontekstu, učinci psihodelika u jačanju društvenosti, mašte, elokvencije i sugestibilnosti mogu imati povećanu prilagodljivost i kondiciju. Predstavljamo interdisciplinarne dokaze za model psihodeličke instrumentalizacije usredotočen na četiri međusobno povezana cilja instrumentalizacije: upravljanje psihološkim stresom i liječenje zdravstvenih problema; poboljšana društvena interakcija i međuljudski odnosi; olakšavanje kolektivnih obrednih i vjerskih aktivnosti; i poboljšano grupno odlučivanje.
Socio-kognitivna niša bila je istovremeno i selekcijski pritisak i adaptivni odgovor, a djelomično su je konstruirali hominidi kroz svoje aktivnosti i svoje izbore. Stoga, predloženi evolucijski scenarij sugerira da je integracija psilocibina u drevnu prehranu, zajedničku praksu i proto-religijsku aktivnost mogla poboljšati odgovor hominida na socio-kognitivnu nišu, dok je također pomogla u njegovom stvaranju. Konkretno, interpersonalni i prosocijalni učinci psilocibina mogli su posredovati u širenju mehanizama društvenog povezivanja kao što su smijeh, glazba, pripovijedanje i religija, namećući sustavnu pristranost selektivnom okruženju koje je pogodovalo odabiru za prosocijalnost u našoj lozi.
Studija je detaljnije objavljena ovdje.
