Tko se uistinu osjeća sigurno na podiju? Istraživanje otkriva stanje u Hrvatskoj i regiji

Plesni podij često se percipira kao prostor slobode, izražavanja i zajedništva, no novo istraživanje provedeno u sklopu projekta Queer+ Security pokazuje kako takvo iskustvo nije univerzalno. Rezultati su objedinjeni u zineu “O politikama plesnog podija”, koji donosi uvid u stvarna iskustva posjetitelja klubova u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Sloveniji.

Istraživanje je provela inicijativa Pink Security uz podršku mreže Clubture, a temelji se na odgovorima prikupljenima putem online upitnika. Anketu je ispunila 231 osoba u dobi od 18 do 59 godina. Uz analizu podataka, zine nudi i prijedloge konkretnih mjera za unapređenje sigurnosti u noćnom životu, otvarajući prostor za širu raspravu o odgovornosti svih uključenih u klupsku scenu.

Rezultati pokazuju kako se tek oko 44% ispitanika osjeća prilično ili izrazito sigurno u klubu. Razlike su pritom izražene ovisno o rodnom identitetu jer sigurnost prijavljuje 64% cis muškaraca, dok taj postotak pada na 41% kod cis žena te na svega 35% kod trans i rodno varijantnih osoba.

Podaci o uznemiravanju dodatno naglašavaju razmjere problema. Velika većina ispitanica i rodno nenormativnih osoba navodi da su doživjele neki oblik neželjenog ponašanja – od verbalnih komentara i pogleda do fizičkog kontakta bez pristanka. U većini slučajeva, počinitelji su muškarci, najčešće nepoznati.

Plesni podij prepoznat je kao najrizičnije mjesto unutar kluba. Oko 73% incidenata događa se upravo ondje, dok se dodatnih 22% situacija uznemiravanja odvija na putu kući iz izlaska. Najčešći oblici uključuju neželjene komentare i dodirivanje bez pristanka, koje je iskusilo čak 85% žena.

Unatoč učestalosti takvih situacija, reakcije često izostaju. Čak dvije trećine osoba koje su doživjele nasilje nisu ga nikome prijavile, najčešće zbog nepovjerenja u sustav ili uvjerenja da osoblje neće reagirati. Kada reakcije ipak ima, u 77% slučajeva dolazi od prijatelja, u 25% od nepoznatih osoba, dok se osoblje kluba uključuje u tek 16% situacija. Dodatno zabrinjava podatak da su u 7% slučajeva među počiniteljima bili i članovi osoblja ili policije.

Zine pritom posebno naglašava važnost razumijevanja pristanka, definiranog kao jasno i dobrovoljno izražavanje suglasnosti u određenoj situaciji. Nedostatak svijesti o toj temi prepoznat je kao jedan od ključnih problema u klupskom okruženju.

Uz dijagnosticiranje problema, istraživanje nudi i niz mogućih rješenja. Među njima se ističe uvođenje tzv. awareness timova, educiranih osoba prisutnih u klubu s ciljem prevencije i reagiranja na rizične situacije. Predlaže se i sustavna edukacija o pristanku, kao i veća raznolikost u sigurnosnom osoblju, uključujući veći broj žena i rodno varijantnih osoba, čime bi se povećalo povjerenje posjetitelja. Važan segment odnosi se i na ulogu zajednice, odnosno koncept “aktivnih promatrača”, gdje sami posjetitelji preuzimaju dio odgovornosti za reagiranje u situacijama uznemiravanja. Time se sigurnost ne prebacuje isključivo na institucije, već postaje kolektivna praksa.

Istraživanje također ukazuje na širi problem nedostatka sličnih analiza u području noćnog života, posebice kada je riječ o iskustvima marginaliziranih skupina. Upravo zato ovaj zine predstavlja važan doprinos razumijevanju dinamike klupske scene iz perspektive onih koji je svakodnevno žive.

Zaključno, autori ističu kako sigurnost ne može biti deklarativna, već zahtijeva kontinuiran rad i suradnju svih aktera počevši od organizatora i izvođača do samih posjetitelja. Dokle god dio publike ne osjeća slobodu i sigurnost na plesnom podiju, klupski prostor ostaje nedovršen projekt inkluzije.

Cijelo istraživanje možete pročitati ovdje.