Od tamnih podruma do mega pozornica: Koliko je art produkcija zapravo važna?
U svijetu elektroničke glazbe, danas više ništa nije samo o glazbi, a možda to i nije nužno loše
Nekad su rejvovi živjeli u tami podruma, gdje je svjetlo dolazilo samo iz stroboskopa, a dekoracija se svodila na improvizirane kablove i pokoju zastavu s logom kolektiva. Danas, jedan scroll po Instagramu dovoljan je da shvatiš: scena se pretvorila u vizualni spektakl. Laseri, 3D mapping, LED instalacije, arhitektura koja diše s beatom: sve to postalo je dio jezika kojim se današnji rejv komunicira.
Za početak, podijelit ću s vama izjavu Tamare, organizatorice party brenda pod nazivom Elektrotechnika, kakav je njezin stav oko vizualno-umjetničkog pristupa eventima.
“Moje osobne preference su uvijek bile da je glazba samo dio eventa. Od prvog dana svaki moj event imao je fokus na izgled jer sam ja jednostavno takva. Ponavljajući koncept istog prostora s minimalnim promjenama po meni ubija “zabavnost” te ne pridonosi iskustvu, a ako krećem sama od sebe, neću doći opet tamo gdje sam već vidjela kako to sve izgleda, neovisno kakva je glazba. Ali isto tako mislim da je to jako individualno – postoje ljudi kojima ništa osim glazbe nije u fokusu, a postojimo i mi kojima je glazba samo dio cijele priče.” – Tamara Vranješ, Electrotechnika
I dok su jedni oduševljeni time što je svaki event sve više umjetničko djelo, drugi tvrde da se u toj formi izgubila suština. Mene osobno oduševljava kad vidim da netko uloži trud u vizualni identitet, ali opet ne mislim da to mora biti grandiozno. Bitno je da je iskreno, da ima svoj potpis. U Atlantidi, na primjer, radimo osnovnu formu art produkcije samostalno uz povremenu asistenciju naše ekipe. Možda ne s tisućama eura, ali s idejom koja ima dušu. I to je po meni važnije od količine piksela.
Art produkcija kao produžetak zvuka
Dobra art produkcija ne služi da zaslijepi, nego da produbi iskustvo. Scenografija, VJ-ing, vizualni efekti, pa i sama arhitektura prostora oblikuju način na koji doživljavamo zvuk. To je alkemija između tehnike i emocije, svjetla i ritma, prostora i tijela.
Neki eventi to dovedu do razine rituala. Burning Man, primjerice, nije samo festival nego i galerija pod otvorenim nebom. Instalacije poput The Temple ili Serpent Mother (Burning Man Journal, 2023) nisu tamo radi “vibe-a” za fotke, nego zato što simbolički označavaju određene točke okupljanja, katarze i zajedništva. Zanimljivo, i tamo art nije samo stvar organizatora – posjetitelji sami donose i grade skulpture, svjetlosne strukture i interaktivne objekte. Umjetnost postaje participativna, ne samo promatrana.
“Kvalitetana produkcija je ona koja je ostavila wow efekt na posjetitelja eventa. Produkcija treba usko pratiti sami design i art koncept cijelog eventa i biti u skladu s porukom i brendingom koju organizator želi poslati. Nije uopće bitno da li je veliko ili maleno – bitno je da prenosi vibe i poruku. Uređenje prostora je jedan od čimbenika kojim se klasificira i ciljana publika, produkcija je uski dio toga. Ponekad production value može stvarno biti ogroman ali isprazan, bez “jačine i snage” pa bez obzira na velicinu ne ostavi dojam koji ce mozda ostaviti nesto sto je maleno ali sa snažnom porukom.” – Tamara Vranješ, Electrotechnika
Kad produkcija postane arhitektura
Time Warp (Njemačka): industrijska preciznost i arhitektura zvuka
Ako postoji festival koji se ponaša kao inženjerski laboratorij, to je Time Warp. Njihova scenografija nije “ukras” već arhitektura zvuka. Ogromne LED konstrukcije, heksagonalni oblici inspirirani prirodom i precizno programirano svjetlo stvaraju osjećaj kao da si u živom organizmu (designboom, 2025).
Svaki laser ima svrhu, svaki reflektor ima ritam. Publika postaje dio svjetlosne koreografije.
Usporedbe radi, We Love Sound radi suprotno: koristi stvarne prostore Zagreba kao platno. Jarun, bivša Hala koju smo svi obožavali ili sadašnji Peti Kupe postaju organski dio događaja. Manje arhitekture, više atmosfere.
“Art produkcija je taj faktor X. Nije nužan ali zaokružuje priču. Ovisi o lokaciji i glazbi. Za mene nema bolje od brutalističke arhitekture i pravog techna… ali po to moram ići malo dalje. Doma oskudjevamo s party lokacijama, brzo dosadi jedno te isto, tu art odradi svoje i transformira već svima poznati prostor u neku novu priču, osvježi, zabavi i ima značaj. Ponekad glazba i sound ne učine svoje, ali uz dobar dekor ispadne interesantna večer. Uvijek se stavljam na mjesto posjetitelja i stvaram ozračje koje bi meni odgovaralo u tom trenutku. U većini slučajeva nakon iscrpnih montaža dođem na event provjeriti kako to u “stvarnosti” izgleda, otkrivam što sam mogla bolje učiniti i upijam doživljaj posjetitelja. Taj osjećaj je ono zbog čega uvijek dajem svoj apsolutni maksimum.” – Gana Elez, We Love Sound
Coachella (SAD): spektakl kao društveni kapital
Coachella odavno nije samo festival. To je globalni “lookbook” generacije koja živi online. Njihove art instalacije nisu slučajne i svaka je pažljivo konstruirana za trenutak objave (Billboard, 2024). Ogromni svemirski baloni, futurističke kule i kaleidoskopski totemi stvaraju osjećaj kao da si u interaktivnom open air muzeju. Ali cijena te magije je visoka: Coachellin godišnji produkcijski budžet prelazi 100 milijuna dolara, a karte su zbog toga skočile do granice luksuza (The Festivals UK, 2024).
Awakenings (Nizozemska) — kad tehnologija postane emocija
Awakenings je sinonim za tehničku savršenost. Njihovi stagevi izgledaju kao svjetlosne katedrale. Vizuali se programiraju kao partiture: svaki kadar svjetla prati beat, svaka zraka ima dramaturgiju. To je produkcija koja stvara trans, ali i produkcija koja je savršeno kontrolirana.
Gubi li se u takvom pristupu onaj istinski osjećaj spontanosti kada sve sjedne na svoje mjesto ili tehnologija pridonosi tom iskustvu?
“Postoji razlika između eventa, partyja i rejva. Prihvatila sam to kroz godine i tako pristupam zadatku. Svatko od nas ima izbor gdje će ići, što će slušati i među kojom ekipom. Za osude i prigovore nebi trebalo biti mjesta, pogotovo ne na našoj maloj sceni. Iza svakog događaja postoji složenija priča.” – Gana Elez, We Love Sound
Burning Man (SAD): kad umjetnost postane filozofija
Burning Man nije festival, nego ideja. U pustinji Nevade svaka instalacija, svaka konstrukcija ima svoj životni ciklus: napravi se, proživi i na kraju spali. To je totalni DIY spektakl u kojem su svi sudionici istovremeno i umjetnici. Umjetnost nije naručena, ona je rođena iz zajednice (VICE, 2023).
“Kad se atmosfera gradi iznutra – iz energije ljudi, ritma i zajedničkog trenutka – možeš stvoriti događaj koji izgleda monumentalno, a osjeća se intimno. To je balans između forme i duše, između strukture i spontanosti. Najbolji eventi su upravo oni koji uspiju zadržati taj osjećaj bliskosti, čak i kad postanu veliki.” – Monika Milas, vizualna umjetnica
I dok Coachella gradi vizualni kapital, Burning Man gradi simbolički. Mi na Atlantidi radimo art produkciju sami. Možda nije savršena, ali ima dušu. I to se osjeti. To je osobni potpis, nešto što se ne može kupiti. Sve se radi ručno, bez sponzora, s ljubavlju i trunkom ludosti. Dekoracije koje rade članovi ekipe nisu samo scenografija, nego produžetak njihove energije.
Tomorrowland (Belgija): Disneyfication of dance
Ako postoji festival koji izgleda kao bajka to je onda neupitno Tomorrowland. Svaka godina ima temu, svaka bina priču, svaka projekcija naraciju. Sve je koreografirano do zadnje sekunde. To je impresivno, ali i pomalo dehumanizirano – posjetitelj više nije dio scene, nego lik u predstavi. Produkcija Tomorrowlanda postala je vlastiti žanr – spoj filmskog set dizajna, kazališta i tehnologije (Resident Advisor, 2024).
No, s tom razinom grandioznosti dolazi i cijena: ulaznice su u deset godina poskupile gotovo 70%, upravo zbog inflacije spektakla (The Festivals UK, 2024). Je li to realan put prema naprijed i koliko će dugo trebati da stigne do naših krajeva, ako nije već ovdje?
“Dobar art ne zahtjeva nužno veliki budžet, ali opet što je to veliko? I što je to svjetski trend? Treba li tome težiti? Mi jedva pokrijemo fee, let i smještaj za gosta (izvođača) a kamoli art produkciju. Sretnica sam da imam priliku surađivati s većim organizacijama pa se tako mogu i šire izraziti, ali kod nas se takve priče mogu nabrojati na prste jedne ruke. Šteta, jer realno, naša obala je domaćin mnogih svjetskih festivala i “trendova” pa s time ima i prostora za naše kreativne timove.”
Međutim, 2025. je stigao događaj koji može biti i opomena: main stage je izgorjela svega dva dana prije dana otvaranja. I kako sada spasiti stvar kada je najprepoznatljiviji simbol festivala uništen?
Otprilike 75 % konstrukcije uništeno je u požaru (uz sreću da nije bilo ozlijeđenih) i u roku manje od 48 sati organizatori su dignuli novu pozornicu uz pomoć dijelova turneje Metallice.
To je bio trenutak koji pokazuje: da, produkcija može biti ranjiva, ali i – ako postoji volja – može se i spasiti. I meni osobno to unosi neku vrstu nade. Ako najveći mogu poskliznuti i opet pokazati da žive za iskustvo, možda i mi možemo više. Ali, isto tako, pokazuje da takva grandioznost nosi ogromnu odgovornost.
TikTok generacija i era spektakla
Danas, mladi sve češće biraju evente po tome koliko “izgledaju”, a ne nužno kako “zvuče”. To ne govorim s podcjenjivanjem, nego s razumijevanjem. U doba vizualne kulture, rejv mora biti iskustvo i nešto što se može zabilježiti, podijeliti, tagirati. Afterlife, primjerice, gradi cijeli identitet na mističnim, gotovo kinematografskim vizualima. Ogromni LED krugovi koji se pomiču, hologramske figure, apstraktni simboli – sve to čini da svaki posjetitelj osjeti da je dio “nečeg većeg”. Iako taj trend preuzima mnoge svjetske pozornice, on se ne pretače na sve razine art produkcije.
“U današnje ludo doba vizualni dio ima sve veću važnost. Tome pripisujem društvene mreže i content koji ljudi traže. Sjećam se kako je to bilo bez društvenih mreža, kada su ljudi sve to upijali samo osobnim proživljavanjem. To me i dovelo do toga gdje sam danas. Sada se malo prilagodim, ali nikada ne odstupam od svojih načela i nekog osobnog pečata.” – Gana Elez, We Love Sound
No, ta potreba za vizualnim spektaklom ima i svoju cijenu. Često i preskupu. Ulaznice za velike festivale poput Tomorrowlanda, Awakeningsa ili samog Time Warpa u posljednjih su deset godina poskupjele više nego dvostruko (TheFestivals.uk, 2024). Naravno, dio toga ide na rast troškova i produkcije, ali jasno je da produkcija sama postaje centralna točka prodaje. Festival više nije “glazbeni događaj”, nego multimedijalni brend.
Kad produkcija preuzme glavnu ulogu
I tu dolazimo do ključnog pitanja: gdje je granica između umjetničkog izraza i spektakla radi spektakla? Meni je osobno sve to fascinantno, uživam gledati kako se scena razvija, kako tehnologija omogućava da glazba dobije novo lice. Ali s druge strane, kad dođem na takav događaj, često se pitam tko zapravo pleše? Ima li tamo publike koja je došla zbog muzike, ili zbog videa koji će uploadati?
Zato i dalje više cijenim manje, intimnije i klupske događaje, no čini mi se da zbog ovog fenomena upravo ti događaji najviše pate u posljednje vrijeme. Ali o tome ću pisati nekom drugom prilikom.
“Novac može pomoći da sve izgleda veće, sjajnije, preciznije – ali on nikad nije izvor
magije. Ono što ljudi pamte nije broj reflektora ni veličina pozornice. Manji eventi često imaju tu iskru – intimnost, prisutnost, osjećaj da je sve nastalo iz ideje, ne iz budžeta. Kad ekipa vjeruje u ono što radi, i kad je emocija stvarna, to se osjeti. A to je, zapravo, najveća vrijednost svake art produkcije – da novac postane alat, a ne smisao.” – Monika Milas, vizualna umjetnica
Domaća scena: kada originalnost postaje brand
U Hrvatskoj, taj balans između estetike i autentičnosti po mom mišljenju najbolje drže eventi poput We Love Sounda. We Love Sound iz godine u godinu dokazuje da art produkcija ne mora biti “veća” da bi bila bolja, dovoljno je da ima prepoznatljiv identitet. Njihova kombinacija minimalističkog dizajna, svjetlosnih koncepata i pažljivo odabrane lokacije pokazuje kako lokalni event može imati globalni duh. Također je važno napomenuti da je jedan takav event s vlastitim potpisom i brojnim stresnim situacijama koje se događaju iza kulisa ponekad zahtjevno stvoriti, pogotovo ako nemaš ljubav i motivaciju koje te guraju prema tom uspjehu.
“Ponekad si minutu prije otvaranja ulaza postavljaš pitanje “Što je meni ovo trebalo?”, ali postoji i trenutak pred fajrunt gdje zaključuješ “Kakav provod!” i istog trena zaboraviš ono pitanje s početka večeri! Rizik moraš preuzeti… Iskreno, ne poznajem osobu koja to radi isključivo zbog novca… Mora biti fanatik nekog tipa, inače bi se bavio cajkama i vrtio lakšu lovu.” – Gana Elez, We Love Sound
A tu je i Monika Milas, koja kroz svoj rad balansira između kreativnog izraza i realnih mogućnosti – dokaz da i mala produkcija može imati veliki utjecaj ako ima osobni pečat.
“Vizual postaje sve važniji, to je činjenica – ali ne zato što zamjenjuje glazbu, nego zato što ju nadopunjuje. Danas publika traži iskustvo koje obuhvaća sva osjetila: svjetlo, prostor, pokret, zvuk. Zato više ne razmišljamo o eventu kao o koncertu ili partyju, nego kao o prostoru doživljaja. Vizual ne bi trebao biti dekor, nego produžetak emocije koju glazba stvara. Kad se te dvije stvari spoje iskreno, nastaje čarolija.” – Monika Milas, vizualna umjetnica
Monika je magistra grafike s višegodišnjim iskustvom u području vizualnih umjetnosti, restauracije i kazališne produkcije. Djeluje kao slobodna umjetnica i vlasnica obrta kroz koji realizira projekte koji spajaju umjetnost i suvremene izraze. Kada sam ju pitao o njezinim stavovima i pogledima na hrvatsku art produkciju i njezin odnos sa svjetskim trendovima, ona smatra da će autentičnost uvijek biti ispred svakog nadolazećeg trenda.
“Mislim da će se scena sve više okretati autentičnim iskustvima. Trendovi su važni, ali oni prolaze – dok ono što dolazi iz stvarne potrebe da se izrazi emocija, prostor, zajedništvo, ostaje. Kod nas ima puno ljudi koji rade s dušom, koji se ne pokušavaju uklopiti u svjetski okvir, nego stvaraju vlastiti jezik. Vjerujem da će upravo ta autentičnost, ta ljudska dimenzija, oblikovati budućnost art produkcije u Hrvatskoj.” – Monika Milas, vizualna umjetnica
Gana je za kraj podijelila svoj stav da se u budućnosti nada daljnjem razvoju i budućim prilikama među svim kreativcima koje obuhvaća pojam elektroničke glazbe: “Teško je kod nas išta predviđati po pitanju trendova… Nadam se razvitku, novim mladim umjetnicima koji će nas sve inspirirati, obogatiti mi krug suradnika, osvježiti scenu, pokrenuti neki novi đir! Ja nemam kapaciteta, vremena niti ljudi odraditi sve ponude i upite vezane za art produkciju na našoj sceni. Rado prihvaćam zainteresirane, marljive, kreativne ljude koji žele učiti ili dijeliti znanje u svoj tim!” – Gana Elez, We Love Sound
Zaključak: između forme i frekvencije
U konačnici, art produkcija na eventima elektroničke glazbe danas je puno više od “dodatka”. Ona je postala samostalan jezik, alat kojim promotori i umjetnici pričaju priču – bilo da je ona o zajedništvu, introspekciji ili čistom hedonizmu.
Ali ono što uvijek ostaje ključno jest iskrenost. Produkcija može oduševiti, ali samo energija ljudi može ostaviti trag. U doba kada svaki festival teži izgledati bolje na feedu nego u stvarnosti, možda je pravo pitanje:
Je li moguće stvoriti događaj koji izgleda kao spektakl, a osjeća se kao rejv?
*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
Reference
- Burning Man Journal (2023). “The Temple and the Art of Participation.”
- Archup.net (2025). Nature-Inspired Designs at Time Warp Techno Festival.
- DesignBoom (2025). Ice caves, plant cells and hexagons: stage designs of Time Warp.
- TheFestivals.uk (2024). UK Festival Ticket Prices Have More Than Doubled in a Decade.
- Billboard (2024): How Coachella’s art installations became part of its identity
- VICE (2023): Inside the evolving art of Burning Man
- Resident Advisor (2024): Tomorrowland’s cinematic production and its cultural impact
