Rodna ravnopravnost – borba za temeljna ljudska prava
Kakva je situacija vezana uz rodnu ravnopravnost na hrvatskoj glazbenoj sceni?
Po definiciji rodna ravnopravnost je princip po kojem muškarci, žene i osobe s drugim rodnim identitetima imaju jednaka prava, mogućnosti i odgovornosti u svim područjima života, kao što su kultura, politika i ekonomija. Ona osigurava da svi mogu doprinositi napretku društva i jednako uživati u njegovim dobrobitima, te je jedno od temeljnih ljudskih prava. Temeljnih ljudskih prava! 
Naučite rodnu ravnopravnost
Jeste li znali da u Hrvatskoj postoji čak i Priručnik o rodno osviještenoj politici i promicanju ravnopravnosti spolova i Priručnik za koordinatore/ice u tijelima državne uprave? Za sve one muškarce kojima je vjerojatno žena drugotna i smatraju da ne mogu nikada imati ista prava kao i muškarci. Molitelji u državnoj upravi.
Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u Hrvatskoj nedavno je ocijenila da su izmjene Zakona o radu nužne radi usklađivanja s EU direktivom o jačanju primjene načela jednakih plaća muškaraca i žena. Također je istaknula da će se osim načela jednakosti povećati transparentnost tijekom zapošljavanja pa će kandidati imati pravo dobiti informacije o početnoj plaći ili rasponu plaće. Hm?
Naime direktiva, koja je na snazi od 6. lipnja 2023., obvezuje države članice da tu direktivu do 7. lipnja 2026. preuzmu u nacionalno zakonodavstvo pa je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova upozorila da je transponiranje te Direktive složen proces, a da je izrada prijedloga izmjena zakona u najavi tek za prvi kvartal 2026. Drugim riječima, mogu žene pričekati, neće ravnopravnost uteći. No nije tako samo kod nas.
Povjerenica Europske komisije Roxana Minzatu predstavljajući u Europskom parlamentu EU-ov Plan za prava žena izjavila je nedavno da će se trenutačnim napretkom rodna ravnopravnost u svijetu postići tek za 134, a u Europskoj uniji za više od 60 godina. Istom prilikom Roxana Minzatu, potpredsjednica EK-a i povjerenica za vještine, obrazovanje, kvalitetne poslove i socijalna prava, na plenarnoj sjednici Parlamenta u Strasbourgu upozorila je da je rodna ravnopravnost desetljećima, ako ne i stoljećima daleko. Ukratko, umjesto da smo sve bliže, sve smo dalje od ravnopravnosti žena i muškaraca i drugih rodnih identiteta.
Međutim, koliko god te prognoze bile depresivne i nimalo optimistične, situacija je ipak bolja nego što je bila. Naročito kada govorimo o glazbenom biznisu i situaciji na hrvatskoj glazbenoj sceni, iako uvijek ima mjesta za napredak. Konkretno, Laura Tandarić, bubnjarica u grupama nemanja i KiKlop ali i bookerica kluba Močvara rekla nam je jedan dosta optimističan podatak:
„Liveurope projekt koji nas traži da ispunjavamo statistiku koliko je mladih inozemnih bendova imalo žensku članicu, moram reći da je za 2025. godinu taj postotak veoma iznenađujući, što je od 49 bendova, čak njih 63 posto.“
Nezavisna glazbena scena, pa tako i elektronička scena oduvijek se smatrala svojevrsnim mjestom slobode i rodne ravnopravnosti. Sugovornice koje smo kontaktirali vezano uz ovu temu to su nam uglavnom i potvrdile. Na primjer, podatak koji nije baš opće poznat jest činjenica da većina popularnih izvođača nema menadžere već menadžerice.
Tako karijerama Gibonnija i Urbana, Amire Midunjanin upravlja Lidija Samardžija. I oni nisu jedini o čijoj karijeri se brine. Gordana Bosak menadžerica je Natali Dizdar i Saše Lozara a Lidija Balija već godinama brine o karijeri grupe Psihomodo Pop. Ema Guševac dugo se brinula oko nastupa grupe Detour a danas se brine oko karijere Luke Nižetića. Koncerte Darka Rundeka već godinama dogovara Maja Valjak Nagy itd.
Tema o kojoj bi se dalo puno roga reći
U intervjuu za tjednik Nacional 2023. godine skladateljica elektroničke glazbe, inženjerka zvuka, glazbena producentica i DJ-ica Tonota, odnosno Ivona Eterović na pitanje zašto se tako malo žena odlučuje za profesiju kojom se ona bavi izjavila je:
„Uf, mislim da bih na to pitanje mogla sastaviti traktat od nekoliko stranica. Možemo se dogovoriti da jednom imam intervju samo na tu temu. U nekom užem smislu, mislim da se zanimanje tehničara oko zvuka veže za ulogu tonca, koji u našem kontekstu često mora biti „stage hand“ što znači izuzetno zahtjevan fizički posao.
Tako da ja prva ne bih otišla u tom smjeru da mislim da inženjerstvo zvuka postoji samo u tom kontekstu. U svom radu nemam osjećaj da sam bila puno zakinuta jer sam žena. Imam osjećaj da sam se nekada morala dodatno dokazivati, što ne znam je li do toga što sam bila neko novo ime ili jer sam žena. Nekada mogu reći da mi je i bilo plus što sam žena i što odskačem i pružam neku novu perspektivu. Vjerujem i da u tom miljeu ta tema postaje sve manje bitna, a bitnije su profesionalnost i pouzdanost.
Trudim se nekako prihvatiti da ću se nekad trebati, iz različitih razloga koji nisu nužno opravdani, dodatno dokazivati, ali čim sam prihvatila da je to tako i da nije uvijek sve fer, nekako mi je postalo lakše s time se boriti. Drago mi je što svojim radom otvaram prostor nekim drugim ženama koje će uvidjeti da je to za njih legitiman posao.“
Zanimljivo je da se zapravo o rodnoj ravnopravnosti u javnom prostoru pa tako i u medijima vrlo malo raspravlja. Jedna od žena, glazbenica i autorica koja je o tome javno progovorila, štoviše napisala pjesmu je Sara Renar. Ona je 2020. godine objavila singl „Šuti i pjevaj“ kao najavu istoimenog albuma upravo kako bi naglasila sveprisutnu neravnopravnost spolova, te tom prilikom izjavila:
„U spotu pjesme šareno odjevene žene plešu na house podlogu dok izgovaraju rečenice koje su doslovce izvučene iz mizoginih komentara ispod članaka raznih portala na temu ženskih prava ili intervjua s javno eksponiranim ženama. Ja sam samo napravila kolaž. Dakle, isti oni ljudi koji su de facto napisali tekst pjesme, smatraju je uvredljivom. Dokle god se tekst pjesme “Šuti i pjevaj” percipira kao radikalan, imamo, nažalost, još puno toga učiniti na temu ravnopravnosti spolova, ali i građanskog društva općenito.“
Bolje je nego što je bilo
Anja Tkalec na sceni je već prisutna više od deset godina. Kako kao basistica grupe Punčke s kojima je počela tako i kao producentica i žena koja se često prihvati snimanja albuma i završnog miksa. Njezino ime nalazi se na albumima Punčki, grupe ###, Lovely Quinces, Klinike Denisa Kataneca, Tidal Pull, Steresister itd.
Ukratko, žena koja je sto posto uronjena u glazbu i glazbenu produkciju na hrvatskoj nezavisnoj glazbenoj sceni pa je tako sudjelovala i na stvaranju sjajne ovogodišnje kompilacije „Svibanj“ koja na jednom albumu objedinjuje rad glazbenika iz desetak hrvatskih grupa koji su u sedam dana snimili sedam pjesma.
Pitali smo je koliko je po njezinom mišljenju rodna ravnopravnost prisutna na hrvatskoj glazbenoj sceni s obzirom na poslove kojima se bavi i od kojih živi?
„Govoreći iz perspektive nekoga tko se prvenstveno kreće po alternativnoj glazbenoj sceni, mogu reći da je rodna ravnopravnost danas puno prisutnija nego što je bila prije desetak godina. Naravno da postoji puno prostora za napredak, ali su promjene itekako vidljive i pozitivne. Kod mladih bendova žene su sve češće ravnopravne članice i uopće se ta pozicija ne dovodi u pitanje. To više nije iznimka, nego postaje prirodan dio scene.
Kada su Punčke dobile malo više pozornosti i puno turirale, bilo je ljudi koji su dolazili na koncerte samo zato jer se radilo o all-girl bendu, kao da je to neka posebna atrakcija, a u bendovima gdje sam jedina ženska članica često se događalo da sam jedina ženska osoba koja svira na cijelom festivalu. Također sam primijetila da mlađe generacije glazbenika pristupaju kolegicama s više poštovanja i pažnje. Osim što je odnos „brojeva“ sada podjednak, mislim da je još bitnije da napredujemo u smjeru da žene budu prepoznate i cijenjene po svom radu.“
Zamolili smo je da nam navede neki primjer kada se osjetila manje važna ili ponižena zato što su je suradnici/partneri/kolege smatrali manje vrijednom zato što je žena, te im zato nije ravnopravna.
„Najčešća situacija koja se znala dogoditi je kada se netko u razgovoru o opremi ili tehničkim detaljima vezanim za koncert automatski obrati muškom članu benda kao da se podrazumijeva da se on bolje razumije u taj aspekt. U tom trenutku je jasno kako se moje mišljenje i znanje ne doživljavaju jednako vrijednim i da moram dodatno dokazivati kako zaslužujem biti tu gdje jesam.
Najneugodniji takav primjer mi se dogodio na jednom festivalu gdje mi je tonac/tehničar tijekom tonske probe krenuo pokazivati gdje trebam uštekati bas i ponašati se kao da mi je ovo prvi susret s opremom pa će „on to meni sve pokazati“, a mislim čak da se i jedan dio njihovog komentiranja odvijao direktno preko razglasa. Ne treba posebno napomenuti da to nije radio muškim članovima drugih bendova. Ovakvi trenuci ponekad nisu toliko očiti i na puno njih se intuitivno oglušimo, ali mislim da oni nisu bezazleni i da glasno podsjećaju na neravnopravnost.“
Od šutnje do oštre reakcije
Zanimljivo je da se njezina reakcija tijekom godina dosta promijenila i iz šutnje na početku karijere pri susretu s takvim situacijama je s vremenom prerasla u odlučno i oštro suprotstavljanje na takve komentare. „Nažalost, dok sam bila mlađa, na takve sam situacije uglavnom šutjela. Međusobno smo ih naravno komentirali i proradili pa se na kraju i smijali, ali kada vrtim situacije unatrag, žao mi je što češće nismo otvoreno reagirale i jasno ukazale na problem.
Šutnja, iako je mirnije rješenje, samo znači odobravanje takvog ponašanja. S godinama sam stekla sigurnost u ono što radim pa sada reagiram odmah, oštro i odlučno, a najčešće s dozom humora, jer su i ti neumjesni komentari uglavnom upakirani u „šalu“, ali ona postane neprihvatljiva kada se uputi njima. Mislim da su mlađe generacije tu opet puno odlučnije i svjesnije, reagiraju na nepravdu i ne pristaju da se s njima postupa kao s manje važnima što mi ulijeva nadu da idemo prema ravnopravnijem okruženju.“
Pitali smo i Lauru Tandarić kakvo je njezino mišljenje o rodnoj ravnopravnost na hrvatskoj glazbenoj sceni s obzirom da je i sama dio te scene?
„Kad se prisjetim svojih početaka sviranja u bendovima sad već davne 2012., situacija je bila osjetno drugačija. Ne bih rekla da su se nužno promijenili stavovi muških kolega prema nama glazbenicama, već je očigledno kako se danas puno više djevojaka odvažuje uzeti instrument u ruke. Pogledajte samo Superval, u gotovo svakom srednjoškolskom bendu postoji bar jedna glazbenica, a nerijetko susrećemo i all-girl bendove.
Nadalje, ako se referiram na svoj posao bukera u klubu Močvara gdje između ostalih, vodim i Liveurope projekt koji nas traži da ispunjavamo statistiku koliko je mladih inozemnih bendova imalo žensku članicu, moram reći da je za 2025. godinu taj postotak veoma iznenađujuć, što je od 49 bendova, čak njih 63 posto.“
Laura je naglasila kako je u društvu u kojem se kreće, misleći pritom na nezavisnu glazben u scenu, situacija više nego prihvatljiva kada je riječ o rodnoj ravnopravnosti.
„Jedna od ljepših osobina ovog mikrokozmosa zvanog scena u kojem se nalazimo jest da nismo toliko opterećeni tradicionalnim rodnim ulogama, stoga su i neprimjereni komentari relativno rijetki, barem u mom slučaju. Doista, trebalo mi je jako dugo da iskopam nekoliko sitnica koje su me svojevremeno navele na okretanje očima, a to su većinom komentari tehničara ili ton majstora koji forsiraju da mi pomognu ili mi se približe, unatoč jasno iskomuniciranom “Ne, hvala!” ili da mi njihova pomoć ne treba.
Ovako kad se prisjetim, to su uglavnom bili stariji “kavaliri” ili tehničari za koje je očito da inače ne rade koncerte alternativne glazbe, pa im je žena na bubnju maksimalna egzotika. Nadalje, što se tiče moje organizacije koncerata u Močvari ili pak organiziranja turneja vlastitih bendova, sada se kroz smijeh prisjećam kada me je jedan kolega išao pohvaliti mom dečku diveći se mojoj organizacijskoj sposobnosti riječima da sam “nevjerojatno to izvela, kao muško”.“
Na dobrom putu
Pitali smo je i je li po njezinom mišljenju rodna ravnopravnost prisutna na hrvatskoj glazbenoj sceni danas ili još uvijek ima mjesta za napredak i daleko bolju i vidljiviju rodnu ravnopravnost od postojeće?
„Smatram da je naša scena na dobrom putu, osobito što se tiče Zagreba. U manjim i tradicionalnijim sredinama sigurno i dalje vlada tabu žene u bendu, osobito na bubnjevima. I sama dolazim iz manjeg grada i sjećam se jednog bizarnog susreta u srednjoj školi kad sam deset godina starijem bubnjaru rekla kako me jako privlači taj instrument, na što mi je on rekao da je to superkul, ali da nikad neću moći ništa s tim učiniti jer sam žena. Danas mi je gotovo nezamislivo da to netko nekome kaže, pa samim time pretpostavljam da smo se barem malo udaljili od takvih rigoroznih stavova.“
Svakako treba napomenuti, kada je riječ o hrvatskoj glazbenoj sceni da PR klubova, kolektiva, glazbenika ili festivala vode uglavnom žene. Jedna od njih je i Katja Jukić koja se brine za jedan segment PR-a Tvornice kulture, Kolektiva Jeboton ansambl i etikete Jeboton, Sea Star Festivala i grupe Ki Klop.
Pitali smo je, je li ikada imala dojam da joj je teže doći do nekih ljudi, informacija ili dogovoriti neki posao zato što je žena ili je stekla dojam da je ipak ravnopravna na glazbenoj sceni kao i svi ostali?
„Nije tajna da je glazbena industrija predvođena moćnim muškarcima, statistike ne lažu. Ipak, imala sam tu ogromnu sreću da mi urednica bude jedna snažna i nevjerojatno pametna i inteligentna žena te da moj šef i mentor bude čovjek kojeg iznimno poštujem i cijenim u svim aspektima, a s jednakim se poštovanjem odnosi i prema svim ženama i djevojkama u svom timu.
Iako su na većini važnih pozicija u industriji još uvijek muškarci, u posljednje vrijeme primjećujem sve više žena koje se bave (zakulisnim) poslovima u glazbenoj industriji – od bookinga i društvenih mreža, do tehničkih poslova kao što su koncertna rasvjeta ili toniranje – što svakako ukazuje na pozitivne promjene. Čini mi se da je žene još uvijek strah krenuti u ovaj posao upravo zbog narativa koji se ustalio u našem društvu.
I sama sam se nekoliko puta našla u neugodnoj situaciji kada sam, na primjer, volontirala kao tehničarka na tonskoj probi u KSET-u, a vanjski bi se tonci ili čak članovi benda za sve informacije obraćali isključivo muškim osobama. Ponekad mi se čini da žene moraju raditi višestruko da bi postigle ono što je muškarcima imanentno dano u industriji te da bi me mnogi – pogotovo novinari ili urednici velikih portala i medija (koji su uglavnom muškarci) – ozbiljnije shvaćali da sam starija ili da sam muško.
Ipak, još sam uvijek pomalo nadobudna i ne želim dopustiti da me to sputava u poslu koji volim i želim raditi. Zaista nastojim da svojim radom i trudom, koliko god to često bilo teško i naporno u društvu u kojemu živimo, srušim predrasude i pomognem promijeniti narativ koji se ustalio u vezi sa ženama u glazbenoj industriji.“
Ima mjesta za napredak
Zanimalo nas je koliko je po njezinom mišljenju rodna ravnopravnost prisutna na hrvatskoj glazbenoj sceni danas i ima li još uvijek ima mjesta za napredak i daleko bolju i vidljiviju rodnu ravnopravnost od postojeće?
„Sama činjenica da razgovaramo o ovoj temi daje odgovor na pitanje – smatram da još uvijek ima mjesta za napredak. Čak i statistike pokazuju da rodna ravnopravnost nije prisutna na našoj glazbenoj sceni, bilo da govorimo o glazbenicama, bilo da govorimo o tome da su muškarci još uvijek na čelu svih viših pozicija i zapravo predvode našu glazbenu industriju.
Nadam se da će u budućnosti sve više žena pronalaziti hrabrost i volju da se uključe u svijet hrvatske glazbene scene, a da ćemo moje kolegice i ja poslužiti kao primjer, kako muškarcima koji smatraju da nešto ne možemo isključivo na temelju našeg roda, tako i ženama koje bi mogle (i trebale) činiti budućnost glazbene scene.„
I Anja Tkalec se složila da i te kako još ima mjesta za poboljšanje rodne ravnopravnosti iako je svjesna da je situacija znatno bolje od one kakva je bila.
„Sigurno ima mjesta za napredak. Situacija danas je znatno bolja nego prije desetak godina i vidljiva je prisutnost većeg broja glazbenica nego prije i one su puno hrabrije uzeti instrumente u ruke. Nadam se uskoro vidjeti više žena koje su zadužene i za druge poslove koji su vezani uz glazbenu industriju poput ton-majstorica, producentica, snimateljica… Čini mi se da bi taj segment trebalo dodatno poticati i podržavati jer se veliki dio glazbene industrije ne odvija na pozornici.“
Nije lako biti žena danas u Hrvatskoj kada na centralnom trgu glavnog grada Hrvatske, svake prve subote u mjesecu postoje muškarci koji kleče i mole se da se žene čednije odijevaju i da budu „drugotne“ i da je to s vremenom postalo normalno u društvu u kojem živimo. Nije lako biti žena danas u Hrvatskoj u kojoj je prošle godine ubijeno 18 žena od čega se devet slučaja vodi kao femicid dok je ove godine, u prvih šest mjeseci ubijeno deset žena od kojih su njih šest ubili njihovi partneri.
Nije lako biti žena na hrvatskoj glazbenoj sceni kada, kako je istaknula Katja Jukić nije tajna da je glazbena industrija predvođena moćnim muškarcima. Stoga bi se svi trebali zapitati zašto uopće raspravljamo i pišemo o radnoj ravnopravnosti 2025. godine kada je to odavno priznato kao temeljno ljudsko pravo?
Možda nešto nije u redu s tim istim temeljima kada još uvijek treba upozoravati na tu istu rodnu ravnopravnost. Ili možda treba biti glasniji, oštriji i zahtijevati svaki dan da se poštuju temeljna ljudska prava.
*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
