No zora nad Parizom nije bila sve što je svanulo jer je nastup označio i svitanje sasvim novog projekta fuzije koji u proljeće nastavlja do Nizozemske, a na putu do zemlje klompi i tulipana Millsa je presreo FACT-ov Chris Zaldua kako bi popričao o projektu i njegovim implikacijama.

 

Prvo izvođenje uspješno je spojio dvije legende u eksperimentu u kojem je priča sastavljana uz put, svaki je uzeo elemente onog drugoga i istraživao formu u nastupu koji je bio "96% improvizacije. Znali smo samo početak – kako ćemo započeti traku…". Razgovor o futurističkim implikacijama techna i novim promišljanjima perspektive s koje se mogu promatrati ritam mašine stiže tako prije nastupa na haškom Rewire festivalu, koji će se održati od 31. ožujka do 2. travnja.
{youtube}gjXPbMBLeRI{/youtube}

 

Iako je ideja zapravo započela kao ona da se Mills pridruži suradnicima na albumu, jednom u studiju, kreativni sokovi su potekli i prerasli u live show. Mills je napomenuo kako je Tony Allenov način korištenja ritma sasvim neuobičajen, kako manipulira njime s dubokim razumijevanjem emocije – "Sve što Allen radi dio je razgovora, kada sam to shvatio tada sam znao kako se možemo naći na pola puta" – i sam godinama perkusionist izrazio je svoje mišljenje spram izumitelja afrobeata. Dotakao se i alternativnog načina sviranja koji je primijetio i koji ga je osobno inspirirao da na ritam mašini svira što je bliže moguće onome kako bi bubnjar tretirao svoj fizički bubanj.

 

Mills je ujedno objasnio koliko uživa kada sa svakim aspektom može upravljati manualno, pa recimo tako manipulirani synth postaje na neki način nje nagov vlastiti glas i kako je suradnja potakla obojicu na eksperiment u vlastitoj domeni, a temu daljnjih nastupa spomenuo je kako će svakako biti proba, ali da zapravo zaista nisu potrebne jer su obojica iskusni u live nastupima i kako će samo biti iskorištene kako bi zajedno istražili razne načine stizanja do istoga cilja i da se svirka odvija intuitivno – "tempo se može mijenjati, bass linija također sve može slobodno evoluirati unutar trake."

 

Svako iskustvo mijenja onoga koji kroz njega prolazi, pa je tako intervju vodio u smjeru toga koliko je iskustvo suradnje s soloistima, grupama i orkestrom promijenilo MIllsov vlastiti način pristupa glazbi. S početkom karijere ona je više u 80-im i 90-ima bila koncentrirana na cjelokupnu nakupinu zvukova kao jedno tijelo, dok suradnje otvaraju novi fokus na pojedinačni ton i otvaraju sasvim novi jezik kojim govori svaki specifični žanr, nije bitno radi li se o klasici, jazzu ili nečemu trećem.

 

Za kraj se dodirnuo stvarnog sviranja, bez sada toliko raširenog MIDI-ja, napominjujći kako su "ove mašine načinjene da biste na njima sviralo. Ne samo da biste  programirali, stisnuli sync i vukli se uz sekvencer. Postoje gumbići, sklopke i stvari koje su dizajnirane da se prilagođavaju i da se svira ručno, čime čitava elektronička glazba svirana na ovaj način postaje toplija, ne toliko mašinska.*

 

U očekivanju vijesti o novim lokacijama izvođenja, za puni opsežni dugometražni intervju dva starosjedioca svojih respektabilnih polja, skokni na FACT ovdje.