Na mjesto gradskog trga postavlja drvene kućice i evocira neko selo, navodno. Namjesto Merkura slavnog Dionisa Sunka, postavljen je led ekran koji umjesto povijesnozagrebački progovara lječničkomarketinški i ponekad politički. Namjesto na večer hrvatskih diva u još uvijek reprezentativni Lisinski, poziva na noć znojnih pazduha nove hrvatske takozvane pop ikone i frontmena davno pokopanih Instruktora. Možda ovaj grad zaista ne voli izazove. Možda ne treba podastirati biserje, već prožvakanu hranu i poluproizvod. Možda zato i nije nekako shvatio ovogodišnji Illectricity festival, koji je opet i iznova izbacio sjajnu glazbenu munju i pokazao blještave zube.


Illectricity festival sveobuhvatan je glazbeni projekt koji kroz tri uzastopna vikenda tj. u ukupnom trajanju od 21 dan, podrazumijeva Nucomers night (glazbenu večer predstavljanja svježih producenata i DJa – talentirani Moz, ovogodišnja zvijezda Nucomersa, nastupio je i na Electronic Beats Hrvatska),  Soundclash (glazbenookršajnu večer u kojem su nastupila 4 tima (crewa) gdje svaki ima predstaviti kroz 15 minuta i kroz 5 glazbenih rundi vlastiti izričaj i dati priliku posjetiteljima ocijeniti njihove nastupe), nagradne igre te glavnu glazbenu večer koja se dogodila 3. prosinca u prostorno zahvalnom Jedinstvu.  Vizualnu kreirali Vj Liik (Nomen est Omen), Onoxo te Ivan Marušić Klif, svi mahom ingeniozni multimedijalni umjetnici kojima ni forma ni sadržaj nisu granica te koji na uvijek zapanjujuć način videom predstave nadolazeći trend i neko multimedijalno“sutra”.



Ovogodišnji program završne večeri mogao je uz vizualne nahraniti i svačije glazbene prohtjeve; Čakovečki Waitapu –  peteročlana skupina sjajnih akustično-elektorničnih glazbenika prošetali su od rocka do dubstepa i bacilli novo svjetlo na hrvatske glazbene nade. Zvukom eteričnan irski dvojac Solar Bears prenio je neku filmičnu stranu glazbe, glazbu potpuno nepoterećenu žanrom, a tako nevjerojatno lijepu i plesnu. Machinedrum – glazbeni genijalac čiji je eksplozivan i juke i jungle ritmovima obojan nastup uživo izmamio i osmijeh i povisio tjelesnu temperaturu i svakako potvrdio zašto je Travis Stewart (Machinedrum) jedno od najuspješnijih producentskih imena bass glazbe i što znači raspametiti glazbom! O Pearson Soundu /Ramadanmanu šteta je pričati, ako se ne priča u superlativima i, pučki rečeno, ne skine kapa. A opet, tu besprijekornost Davida Kennedya (Pearson Sounda), inače najboljeg dubstep i post-dubstep producenta 2011. godine i te glazbom raznovrsne nastupe svih spomenutih izvođača ovogodišnjeg Illectricitya, svjedočila je nevelika količina posjetitelja. Usudio bih se bestidno reći, sretnih posjetitelja i to, teleprodajnom sintagmom, za samo 55 kuna! Borim se danima s upitom “gdje je zapelo?”, jer je čak i vrijeme u ovom slučaju bilo prijateljem i onaj magloviti čemer i temperature u minusu pretvorilo u maltene proljetan dan. 



Koliko dobro je onda dovoljno dobro?  Koliko novo i svježe zove na odaziv? Jer čuti nevesele komentare poput “…molim te odi gore na stage i reci ovima da su j***** dosadni” ili “ …daj nekaj brže” (nastavno na nastup goresponutih Solar Bearsa) ili “´oće biti neke drumbe?” (nastavno na nastupe svih i svega što nije “drumba”), hoće proizvesti bržu persitaltiku i podizanje kose na vlasištu. Grad se, bit će, zaželio prosječnog, već gostujućeg i predvidljivog.  Možda se zaista grad boji iskoraka. Možda glazbenim vrhuncom Zagreba zaista jesu hrvatsko-beogradski lakonotni dvojac (u ovom se slučaju ne pita o ciojeni ulaznice već o pravovremenoj nabavci iste) ili prežvakani trance džokeji (bez komentara). I iako se organizatori glazbenosadržajnog Illectricitya čine “munjeni”, ne očekujte odustajanje niti konformizam. Ne očekujte prosječnost ni “već viđeno”. Očekujte glazbeno-vizualne izazove. Očekujte munje, bez gromova.

A ovo moje lajanja? Ono je izraz nerazumijevanja nerazumijevanja (oba objektna genitiva), no u ovom slučaju pas zaista ne laje zbog sebe. Selo je nekako podbacilo. Tromo je to selo.

FOTOGALERIJA