Zidar Betonsky: “Okupili smo se ne zbog nostalgije, nego da pravimo muziku”

Četvrt stoljeća nakon što su oblikovali početke splitske underground scene, Zidar Betonsky ponovno oživljava svoju sirovu, mračnu i beskompromisnu energiju. Povratak ovog kultnog splitskog sastava događa se simbolično u Domu mladih, prostoru s kojim ih vežu korijeni i sjećanja na prva stvaralačka poglavlja.

U razgovoru s članovima benda dotaknuli smo se emocija oko povratka, splitskog undergrounda devedesetih, njihove neponovljive zvučne estetike i planova koji jasno pokazuju da ovo nije nostalgični reunion, nego novi početak.

Nakon više od dva desetljeća tišine, Zidar Betonsky ponovno staje na pozornicu. Kako se osjećate uoči ovog povratka?

Nakon više od dva desetljeća tišine ponovno izlazimo na pozornicu u formi live benda – i osjećamo se iznimno uzbuđeno, iz više razloga. Prvi je taj što smo, kao stari drugovi, u jednom trenutku shvatili da je razdoblje djelovanja Betonskog bilo, unatoč svemu, jedno od najljepših i najispunjenijih stvaralačkih razdoblja u našim životima. Tada nas je pratila neka posebna energija koja nam je sada godinama nedostajala. Ponovnim okupljanjem htjeli smo provjeriti ima li još „ulja u svići“ – i shvatili smo da ga ima, možda čak i više nego prije. Samo što smo sada stariji, iskusniji i svjesniji svega što radimo. Energija i aura Betonskog ispunjava nas na poseban način i muzički i u tekstovima. Kako bi to rekao Arsen Dedić – „kod mene nema autorskog šverca“ – i upravo tako funkcioniramo, drugačije jednostavno ne znamo.

Drugi sloj tog uzbuđenja nosi i dozu gorčine s kojom smo se 90-ih obračunavali i nadali se da smo se obračunali i završili. Tekstovi s Crnog Albuma, odnosno ZBT, nastali su kao odraz vremena, kritički pogled na društvo u cjelini, progress, evoluciju. Sada smo prilično užasnuti spoznajom da, više od dvadeset pet godina kasnije, ti tekstovi zadržavaju svoju punu aktualnost, možda su i preblagi. S jedne strane ponosni smo na materijal i stojimo iza svega što smo tada radili, s druge strane, ta činjenica da pjesme danas jednako “opisuju” izaziva tjeskobu. Da smo pisali o nečem što je postalo potpuno nebitno, možda se ne bismo ni odlučili na izvođenje tog materijala. Ali ovako… tko dođe na koncert, moći će svjedočiti cijelom tom užasu. Muka nam je. Ovo je sve zajeb.

Što je presudilo da se sastav ponovno okupi i upravo sada odluči vratiti pred publiku?

Iskreno, “upravo sada“ nije bio neki poseban trenutak, niti smo bilo koji datum planirali kao “povratak”. Jednostavno se sve poklopilo. Stjecajem okolnosti nastupit ćemo na festivalu eksperimentalnog zvuka “Ispod Bine”, a naš se period pred/post produkcije dobro preklopio s održavanjem festivala. Shvatili smo da je to odlična prilika – i za dodatnu promociju samog koncepta “Ispod Bine” – i kao svojevrsni poligon za puštanje ove naše energije. Svi skupa imamo oko 250 godina akumuliranog životnog iskustva. A glavni razlog je, zapravo, vrlo jednostavan: nama se pravi muzika. Osjećamo da među nama i dalje postoji iznimno dobra kemija, da jako dobro “pašemo“ i glazbeno i energetski. Svi se mi i inače na razne načine bavimo glazbom i zvukom, ali nije isto kad to radiš sam ili u nekim drugim suradnjama – kad to radiš u okviru Zidara Betonskog to je najfiniji film jer imamo neki zajednički naboj koji nas pere. To nije zajeb. Nedostajalo nam je to. Zato smo se odlučili ponovno spojiti – i sad se držimo zubima i noktima. U biti se mazimo.

Koliko vam simbolički znači to što se koncert događa upravo u Domu mladih, prostoru gdje ste nekad stvarali i probali?

U biti, Dom mladih mi i dalje doživljavamo kao Dom omladine – mjesto u koje smo ušli među prvima. Zasigurno smo bili prva udruga koja je ušla u tadašnji Dom. Točno je da smo tamo jedno vrijeme stvarali i imali probe, ali nikada nismo nastupali kao bend u okviru samog Doma omladine. Tada Kocka još nije postojala, a ni na jednom drugom događaju unutar tog prostora nismo nastupili.

Međutim, velik dio našeg umjetničkog djelovanja, kroz udrugu Uzgon i teatarsku sekciju Fraktal Falus Teatar, bio je usko vezan upravo uz Dom omladine – i kroz kazalište i kroz muziku. Zato nam ovaj nastup s tog aspekta znači jako puno, i emocionalno i simbolički. Pogotovo u okviru svih najavljenih renovacija, dograđivanja i pregrađivanja koja su vođena od strane ljudi koji imaju prilično ograničene spoznajne sposobnosti što se tiče suvremenih prostora za performanse, pokretnu sliku i zvuk. Može ispasti da nam je ovo bila zadnja prilika da zasvirano u ovom prostoru u obliku u kojem je sada.

Čak i samo preimenovanje Doma – eliminacijom riječi “omladina” a forsirajući “mlade” i “mladež” – zorno pokazuje kako se radi o jednoj prisilnoj, ideološki motiviranoj leksičkoj zamjeni – politički uvjetovanoj i pomalo smiješnoj, ako ćemo iskreno. Tako da, eto, 8. studenoga sviramo u Domu omladine, a istovremeno i u Domu mladih.

Iz te tame proizašla je energija koja je i danas, na neki način, prisutna u onome što Zidar Betonsky predstavlja

Kad se osvrnete na devedesete, kako pamtite to razdoblje splitskog undergrounda i ulogu koju je Zidar Betonsky imao u njemu?

Fenomen splitskog undergrounda 90-ih bio je specifičan po tome što su bendovi, uslijed tadašnjih društvenih i materijalnih okolnosti, dijelili zajedničke prostore i time spontano stvarali interakciju između različitih ljudi, estetika i pravaca. U tom kontekstu, Zidar Betonsky se izdvajao svojom hermetičnom prirodom – težili smo ne samo muzičkom izrazu, nego i scenskom, gotovo ritualnom obliku izvedbe. Za razliku od mnogih tadašnjih grupa koje su bile fokusirane isključivo na muziku, nama je bilo važno iskustvo cjeline – tijela, zvuka i prostora. Slični procesi odvijali su se i u drugim dijelovima svijeta, primjerice u Seattleu, gdje su lokalne scene funkcionirale po sličnom principu zajedničkog preživljavanja kroz umjetnost. Ipak, Split je imao svoje specifične uvjete, svoj mentalitet i društveni kontekst. To je bilo mračno doba – vrijeme ekonomske blokade i ratnog stanja. Jedini trenuci svjetlosti bili su oni kada su se ljudi okupljali i zajednički stvarali. Iz te tame proizašla je energija koja je i danas, na neki način, prisutna u onome što Zidar Betonsky predstavlja.

Vaša glazba oduvijek je bila spoj elektronike, eksperimenta i kazališne estetike. Kako je tada nastajao taj izraz i koliko je za vas bio važan performans?

Istina je da se to često tako opisuje, ali kad se kaže “spoj elektronike i eksperimenta“, zvuči kao da je riječ o nekom konceptualnom, proračunatom projektu kojem je cilj proizvesti nešto drugačije pod svaku cijenu. A zapravo, kod nas to nikad nije bilo tako. Svi slušamo vrlo različitu muziku, ali unutar iste estetske orbite. Imamo široko polje podudarnosti među nama – imamo vrlo vrlo sličan glazbeni ukus. Muzika osamdesetih imala je velik utjecaj, što se može čuti u ranijim radovima, ali nikad nismo nešto žanrovski oponašali – jednostavno se to kanaliziralo kao organski nastavak svega što nas je oblikovalo.

Ako poslušate materijale koje smo do sada objavili (na razne načine), a svi su dostupni na Bandcampu, vidjet ćete da svaka faza ima svoj izraz, radi se o potpuno različitoj muzici. Koliko god te muzike zvučale crno, mračno, snažno, energično, dance, ambient – u biti to nije „teška eksperimentala“. To je, ako smo iskreni – pop glazba.

Našu povezanost s performansom možemo objasniti npr. kroz performans “Ribar”, koji se dogodio u podrumima Dioklecijanove palače. Tada smo uspjeli ritual prebaciti u muziku i scenu, zajedno, i predstaviti ga kao pop-formu. Od tog trenutka smo, na neki način, vezali rad Zidara Betonskog uz različite ritualno-teatralne forme koje su kasnije slijedile jedna za drugom u okviru Fraktal Falus Teatra.

U zvuku Zidar Betonskog često se miješaju teški basovi, industrijski ritmovi i etno elementi. Kako ste pronalazili ravnotežu u tim žanrovskim fuzijama? Kako ste tada istraživali i stvarali glazbu od neke početne ideje pa do konačnog zvuka?

Etno nikada nije bio glavni element u našem radu. Nismo odatle polazili, ali se provukao kroz neke projekte koje smo radili – slučajno. Ne bismo stavljali težište na etno komponentu, jer to nije ethno zvuk, nego više etno motiv. To je etno glitch, etno bug. Naravno, i sve ostalo, svi ti duboki basovi i industrijski ritmovi konačnici proizlaze iz Afrike ili ih naš mozak referira na Afriku. Kling-klang dizalice ima svoj ritam, lift, vlak, brusilica. U tom smislu, sve je etno. Što se tiče samog procesa stvaranja, mi bismo jednostavno zarezonirali na našoj istoj frekvenciji, eksperimentirali.

U to vrijeme niste slijedili trendove, nego ste ih rušili. Koliko je bilo izazovno biti toliko ispred svog vremena u tadašnjem Splitu?

O tome nismo nikada razmišljali.

Pronalazite li i dalje poveznice između kazališta i onoga što ste radili sa Zidarom Betonskim?

Očekivali smo da se više nećemo baviti teatrom, niti fuzijom muzike i scenskog nastupa na konceptualnoj razini. Unatoč tome, upravo se rađa ideja za novu predstavu. To je sve što možemo reći.

Što publika može očekivati od vašeg nastupa na Ispod Bine. Je li riječ o povratku starog zvuka ili nekoj novoj interpretaciji?

U ova crna vremena sviramo Crni Album s malo više Majakovskog.

I za kraj, ima li ovaj povratak nastavak? Možemo li se nadati novim materijalima ili je ovo jednokratni, simbolični reunion?

Ne, ovo nije ni jednokratni, ni simbolični reunion. Okupili smo se ponovo ne zato da bismo odradili neki “nostalgični“ gig, nego zato da bismo – pravili muziku. To nam je osnovni motiv i jedini pravi razlog.

Plan nam je proći kroz dio starog kataloga, obnoviti neke stvari i pripremiti ih za moguće buduće nastupe, ali i istovremeno krenuti s potpuno novim materijalom. Želimo stvarati dalje, raditi muziku koja nas pokreće. To nam je glavni cilj i u tome se osjećamo jako dobro. To nije zajeb.