Moby u pulskoj Areni: presjek karijere u rimskom amfiteatru
Arena Pula, 23. srpnja 2026. Sedamnaest pjesama, tri desetljeća kataloga i pitanje može li jedna večer podnijeti toliko iščekivanja
Malo je večeri koje se u Puli dočekuju ovakvim iščekivanjem. Arena je bila rasprodana i puna prije nego što je itko stao na pozornicu, a onaj tihi žamor koji se skuplja između rimskih zidina dok se čeka početak sam je po sebi bio dio doživljaja. 
Moby je stigao u sklopu turneje Live 2026, a nastup u Areni bio je njegov prvi samostalni koncert u Hrvatskoj. Domaća ga je publika dotad vidjela jedino na INmusicu 2009., pa je ovo bio prvi put da cijelu večer nosi sam. Otvorili su je Luton i Šćepa, beogradski house dvojac i braća koji su isti posao odradili dva dana ranije na njegovu koncertu u Beogradu.
Bodyrock, Go i jedna stara prozivka
Otvorio je s “Bodyrock”, s gitarom, trčeći od jednog kraja pozornice do drugoga, i taj je početak odmah postavio ton. Slijedio je “Go”, singl iz 1991. s temom iz Twin Peaksa koji je ostao jedan od temeljnih komada ranog rave zvuka, a treći po redu bio je “Next Is the E” u mashupu s Eminemovim “Without Me”. Taj spoj nije slučajan i najzanimljiviji je detalj cijele večeri.
Eminem je u toj pjesmi Mobyja izravno prozvao i otpisao njegov žanr tvrdnjom da techno nitko ne sluša, pa je Moby sad tu istu liniju uzeo i ugurao u vlastiti komad iz devedesetih. Gledajući rasprodani rimski amfiteatar u kojem cijela Arena pleše na elektroniku, teško je ne primijetiti da ta prozivka nije baš najbolje ostarjela.
Bend, ne DJ pult
Uz njega je na pozornici bila cijela postava glazbenika, a on se sam izmjenjivao između gitare, klavijatura i perkusija. Taj bendovski pristup ono je što njegove nastupe razlikuje od većine izvođača koji dolaze iz elektroničkog svijeta, i razlog zbog kojeg ovo ni u jednom trenutku nije sličilo DJ setu. Dobar dio ritamske podloge svejedno je dolazio s matrice preko koje bend svira, što je kod ovakvog materijala i očekivano, ali izvedba uživo dala je pjesmama teksturu koju snimke nemaju.
Sredinom nastupa dulje se obratio publici i govorio o Davidu Bowieju, svom susjedu, idolu i prijatelju, nakon čega je uslijedila ogoljena verzija “Heroes”. Odmah zatim, prije “Why Does My Heart Feel So Bad?”, na videozidu se pojavila poruka Jane Goodall o suosjećanju i zaštiti životinja. Kod čovjeka koji na rukama ima istetovirano ANIMAL i RIGHTS, a na vratu VEGAN FOR LIFE, to ne djeluje kao poza nego kao nastavak istog stava koji drži desetljećima.
Nastavak je išao kroz “Raining Again”, “Disco Lies”, “Flower (Find My Baby)” i “Honey”, pa je glavni dio seta zatvorio s “Extreme Ways” i “Natural Blues” u remiks verzijama koje su Arenu podigle na noge i pretvorile posljednjih desetak minuta u pravi party.
Ono što ostaje
Za sam kraj ostavio je “Porcelain”, “Lift Me Up” i “Feeling So Real”. Odluka da “Porcelain” dođe tek u tom posljednjem bloku dala je toj pjesmi prostor koji zaslužuje, a onda su se posvuda počele paliti bljeskalice i cijela se Arena odjednom osvijetlila. Kraj s “Feeling So Real” je netipičan, jer Moby zadnjih trideset godina koncerte završava s “Thousand”, pjesmom koja drži Guinnessov rekord za najviše BPM-a ikad zabilježenih, pa je odluka da se od toga odstupi zapravo znak da ova turneja ide svojim putem.
Kroz nešto više od sat i pol odsvirao je sedamnaest pjesama i prošao kroz tri desetljeća kataloga. Nekoliko se puta zahvalio publici i rekao da je pulska Arena jedna od najljepših pozornica na kojima je svirao, pa dodao rečenicu koju su svi prenijeli, da je nama ovo možda normalno, ali da je njima iz Los Angelesa impresivno.
U publici su bile generacije koje su njegove pjesme slušale kad su izlazile, oni koji su ih upoznali preko filmova i serija, klupska ekipa koja ga zna iz sasvim drugog konteksta i klinci koji su možda i prvi put na ovakvom koncertu. Svi su plesali na isto. Za izvođača koji već trideset godina dokazuje da elektronika može imati i emociju i puls, i za prvi samostalni dolazak u Hrvatsku, teško je zamisliti bolji ishod.
