Priča koja je danas već odavno upisana u legendu i mokre party snove ravera diljem svijeta započela je 90-ih. Promotori Michael Teufele i Norbert Thormann selili su svoj gay klub Snax po raznim lokacijama Berlina, da bi 1998. napokon dobili ponudu za trajniji dom na golemoj industrijskoj lokaciji u Friedrichshain okrugu bivšeg istočnog Berlina. Ugovor je potpisan i promo dvojac na korištenje dobiva običnu generičku sivu zgradu do tada korištenu za željezničke popravke. Iako su nastavili održavati Snax partije, novi klub su nazvali Ostgut i seksualna orijentacija publike postaje miniskulan faktor kako oko švrću na novu misiju – ponuditi posjetiteljima najbolje od techna pa većina večeri zapravo završava mješavinom ljudi na podiju koji su samo došli plesati.

 

Znaš kako to ide – "Ako ga sagradiš doći će"- Nesagrađen iz nule. ali doduše sasvim prenamijenjen prostor privukao je pažnju čestog Ostgut gosta, DJ-a i producenta Daniela Wanga koji je ranih 2000. SAD zamijenio Berlinskom scenom. Prisjeća se kako je "Ostgut bio svijet za sebe. Nije čak imao ni poštansku adresu. Da ga potražiš na krti vidio bi samo veliku praznu parcelu. Nije bilo uličnih svjetiljki, morao si se popikavati kroz mrak dok ne vidiš ulaz i vratare s njihovim čizmama i bombericama." Ostgut je tako postao instant uspjeh, jednako otvoreno u njedra dočekujući gay muškarce i mlade clubbere koji žele čuti najnovije od techna.



Kao prioritet je postavio lokalne DJ-e  bez obzira na to koliko su poznati, a svoje karijerne puteve baš ovdje započeli su André Galluzzi i Marcel Dettmann. Nekoliko godina nakon inicijalnog Ostgut treštanja vlasnici su odlučili proširiti se i na gornji kat koji je pretvoren u još jedan podij i od začetaka ponosno nosi ime Panorama Bar opravdavajući se punokrvno pogledom ptičje perspektive na tvornice i postrojenja u okolnom prstenu. Panorama Bar uzeo je za svoju misiju posvetu houseu i nešto mekšem technu od onoga koji je ječao iz trbuha zvijeri. U ovo vrijeme na istoj lokaciji supostojao je i Lab.oratory klub specifično za gay klijentelu i nimalo sramežljiv u vezi konotacija da dopušta seksualne izlete koji su možda preekstremni za "mainstream" ekipu.

"Bilo je tu mračnih soba, lanaca, ljuljački i kutaka gdje su muškarci i žene – uglavnom muškarci – ulazili u razna seksualna istraživanja. Sjećam se jedne večeri kada je čitava soba bila ispunjena blatom. Goli muškarci udu plesali uokolo, imali odnose i ponašali se kao prasci. Trebalo je mjesec dana da se prostorija očisti." kroz smijeh napominje Daniel Wang.



2003. se dokoturala iza ugla i Ostgut je bio mrtav

Njemačka prijestolnica bacila je oko na ovaj prostor kako bi sagradila novi sportski stadion. 4. siječnja održan je pozdravni party u trajanju od 30 sati. Posljednja pjesma ikada puštena u Ostgutu bila je “Ferry Cross the Mersey”  od Frankie Goes to Hollywood, a za pultom je bio legendarni Boris, koji je zajedno s golemom publikom pozdravio pet godina života među ovim zidovima. I samo tako partijaneri su nestali, a siva industrijska zgrada je čekala da postane svjetlucava O2 World Arena s 17 000 sjedala, dok je Ostgut naredne dvije godine tražio prostor koji bi bio dostojna zamjena.



Blizu starog Ostgut teritorija nalazila se zgrada elektrane u vlasništvu švedskog energetskog giganta Vattenfalla. Postrojenje je lišeno sve opreme. Svi generatori, turbine i tehnička oprema ostavili su sada samo golemu betonsku strukturu iz pedesetih koja je imala sve što su Teufele i Thormann tražili. Bio je to 15. listopada 2004. kada je ova bivša elektrana po prvi puta posula zvuk brujanja stvaranja jedne sasvim drugačije energije, a velika dvorana koja će kasnije postati Berghain još nije bila dovršena pa su gosti plesali u novom nasljedniku panorama Bara.



Daniel Wang je dakako prisustvovao ovom novom rađanju i prisjeća se večeri riječima: "Odmah si mogao osjetiti da je ovo posebno mjesto. Prostor je bio nevjerojatan, a atmosfera nepretenciozna i puna energije. Ovdje je bilo ljudi svih oblika i veličina. Uglavnom bijelci, ali i puno Azijata, Latinoamerikanaca i crnaca, no nije bilo glamuroznih zvijezda, modela i mafijaških mogula. Svi su došli plesati, a ne pokazati se." Mjesec dana kasnije službeno su otvorena i čelična vrata koja vode u današnji Berghain.

Ime je nastalo spajanjem imena dvije četvrti koje prostor grle s bokova –  Kreuzberg i Friedrichshain. Berghain je nastavio Ostgutovu ostavštinu jednakim hardcore technom koji je derao betonsku prašinu sa zidova. otvorenost na flooru, visoki stropovi, postapokaliptično postrojenje i bas koji odzvanja stvorili su zasebnu silu prirode koja je poslala zvučni val preko gradskih granica Berlina i legenda je rođena.



Michael Teufele i Norbert Thormann danas su pedesetogodišnja gospoda koja i dalje upravljaju svakim aspektom Berghaina no nikada nisu pretjerano voljeli stajati na svjetlu.

Ne daju intervjue i žele da njihov klub priča za sebe

Teufele je tetovirani ispirsani entuzijast, dok ga Thormann balansira razumnom mirnoćom, no glasina kaže da je Thormann zapravo onaj odgovoran za sve lascivnije ponešto divlje noći Berghaina. 2005. Lab.oratory je imao svoju re-premijeru u prostoru ispod Berghaina, gdje  je ovaj fetiš klub reanimiran u još većem i mračnijem prostoru, s još više sobičaka, igračaka i tajni, a dress code su golotinja, požuda i koža. Imena partija u podzemlju podzemlja su ona poput “Friday Fuck,” “Yellow Facts” i “Fausthouse”, a što je nešto tajnije to više glasina potiče, pa tako kruži i jedna da su pisoari u Berghainu direktno povezani s tuševima na katu niže. Bobovi glasina često su pišljivi, no ipak dim i vatra imaju određenu lokalnu korelaciju upućivanja.



No kako god, uspjeh Berghaina nije jednotračna putanja koju je lako objasniti već premrežavanja interesa, prilika, truda, volje, pravog tajminga, malo sreće i inteligentnih odluka, kao i liberalnog i dekadentnog naličja grada koji je omogućio postojanje ovakvome mjestu bijega, techna i slobode. Jednom kada Rolling Stone ili The New Yorker čuje za tebe čitav svijet želi sjesti na avion da bi istražio što se zaista krije iza tih zidova. Dj i producent Ali “Perc” Wells napominje da je ono što većinu ljudi privlači u Berghain zapravo "cool faktor", neobjašnjiva kompleksna konstelacija koja se pojavila u pravom trenutku u vremenu, na pravome mjestu i s pravim ljudima u pozadini da stvori nešto veliko.

Stvarnost je ponekad bolja od fikcije.

Piše: Lana Kovačić