Ako je itko ikada imao čitave tomove povijesti ilegalnih raveova spremljenih u osobnoj povijesti to je tada Velika Britanija koja je u kasnim 80-ima i ranim 90-ima poslužila kao jedna od inicijalnih točaka eksplozije subkulture, toliko predominantne da se prelila na svjetlo i obilježila odrastanje generacija. Rave kultura kao takva, uz sve veća priznanja koja počinje stjecati i kod službenih vladajućih i kulturnih organa društvene infrastrukture diljem svijeta, još uvijek u očima mnogih predstavlja marginalizirani vandalizam, kriminalitet, sliv za mlade ljude bez budućnosti ili ispriku za kolektivno uživanje u ilegalnim supstancama.



Čini se da policijski službenici u St. Albansu ne razumiju koncept okupljanja radi glazbe na izoliranim lokacijama koje nikome ne štete. Tražiti dozvolu za ovaj način ravea, kao direktnu posvetu počecima, djeluje jednako nakaradno kao tražiti dozvolu za prosvjed – čime se nekako poništava sama poanta akcije. Hertfordshire je tako u posljednjih nekoliko vikenda tako bio svjedok dva ilegalna ravea i glavni inspektor lokalne policije, Shane O'Neil, odlučio im je stati na kraj… jer su ljudi koji plešu, čini se, najveća opasnost za grad.

"Dozvolite da budem jasan – učinit ćemo sve u našoj moći kako bismo zaustavili neplanirane raveove i kazneno gonili organizatore i posjetitelje koji krše zakon kroz anti-socijalna ponašanja, kriminalnu štetu ili posjedovanje droga"



No po objašnjenju jednog 24-godišnjaka koji je želio ostati anoniman event je bio odlično organizirano mirno i sigurno okupljanje: "Bila je zaista dobra vibra, promotori su se pobrinuli za sve – bilo je dovoljno vode, trenirano medicinsko osoblje i osiguranje."

Napomenuo je i kako je velika veličina ljudi bila preko legalne dobi za pijenje alkohola i kao je bilo samo nekoliko ljudi starijih od 28. Bilo je nekoliko koji su "bili drogirani" no nije bilo "nikakvih problema" i glazba se po izlasku mogla čuti "samo direktno ispred zgrade".

Napomenuo je kako je u prethodnih 7 godina bio na 30-ak ovakvih evenata i da ljudi dolaze iz čitave zemlje, pa je tako event od prije nekoliko tjedana okupio oko 700 ljudi prije no što ih je policija rastjerala. Također nastavlja da će se oni nastavljati događati: "Ako je zgrada prazna, ne koristi se, netko je voljan u nju unijeti sound system i ljudi mogu doći, ne činiom nikakvu štetu."  Podijelio da je na ovim eventima upoznao cjeloživotne prijatelje iz svih krajeva -" ljude koji vole iste stvari – glazbu, vibru i iskustvo".

Zakone je ponekad sjajna stvar koja drži entropiju društvenog na lancu, na zajedničku dobrobit načinjeni konsenzus koji podiže kvalitetu života i ljudi čiji posao je da ga provode imaju plemenitu misiju. No što kada postane besmislena hajka na nekoliko stotina koji zaista nikome ne štete, koji se, izolirani, zabavljaju na način na koji žele? Nije li to zaista manja šteta od bezglavog lutanja cestama grada bez ikakvog mjesta na koji mogu poći. Kome i zašto točno smetaju partyji na napuštenim lokalitetima, radi li se samo o žrtvenom janjetu koji kompenzira za inertnost i nesposobnost u drugim područjima i jeli ovo samo kozmetički show da se institucija gradske policije prikaže većom i opasnijom silom? Ako je moto "služiti i štiti" ne znamo na koje načine je ova maksima ispunjena djelima proteklih nekoliko tjedana na britanskom tlu.