Jedan od glavnih razloga zbog kojeg glazbenici žele ostvariti ugovor sa izdavačkom kućom je financiranje gotovo svih troškova vezanih uz izdavanje albuma. Čak i pod uvjetom da je izvođač samostalno podmirio troškove snimanja albuma i masteriranja zvuka, još uvijek ga čekaju izdaci poput tiskanja fizičkih kopija, distribucije i PR-a koji su pokriveni prethodno ugovorenim „zajmom“. Glazbenik se i pri samostalnom izdavanju može naći u velikim dugovima ako je sve izdatke podmirio iz vlastitih sredstava, a prodaja ne ostvaruje planirane rezultate.



Čak i u slučaju da prodaja medija ide izvrsno, glazbenici se zbog nepoznavanja ekonomske prakse znaju naći u situaciji u kojoj nema neto dobiti. Tako imamo za primjer manje poznatog izvođača Dave Hahna koji je prodao 500 000 digitalnih zvučnih zapisa te ostvario preko 1 000 000 „pregleda“ (views) vlastitih video uradaka na Youtubeu, a nakon odbijanja troškova zaradio samo 673$ .

Sljedeći problem s kojim se indie glazbenik može susresti je nedovoljan broj kontakata i poznanstava u branši što uključuje; medije, promotore, agente, radio-postaje itd. Pod pretpostavkom da je izvođač nov na sceni, morati će stvoriti vlastita poznanstva, što je dugotrajan proces. Naravno, svatko mora početi odnekud, ali budući da samostalni glazbenici uglavnom nastoje zadržati veći dio profita za sebe, ostali sudionici glazbenog lanca ne vide vlastiti interes pa se rijetko odluče pomoći.



Ako glazbenik nema dovoljno praktičnog znanja o aktivnostima koje prate izdavanje albuma iskustvo će morati skupiti u tijeku samog procesa. Kako se najbolje uči na vlastitim pogreškama, samostalni izvođači često postaju vodeći stručnjaci glazbenog marketinga. Primjerice Tommy Darker  koji je djelujući na unapređenju promotivnih akcija vlastitog rock sastava SideSteps, postao jedan od ključnih mislioca današnje glazbene industrije. Čak je i prvi razvio prihvaćen pojam „Glazbozetnik“ (Musicpreneur) koji se danas kao službeni termin koristi na vodećim konferencijama glazbene industrije poput MIDEM-a.


.
Ovisno o postavljenim ciljevima, promoviranje određenog glazbenog djela može biti izuzetno naporan posao koji iziskuje mnogo uloženog vremena. Izjave za medije, promoviranje albuma (viralno i „klasično“), unapređenje prodaje te organizacija nastupa uživo kada se zbroje za glazbenika pretstavljaju iscrpljujući cjelodnevni posao. To posebno može biti velik problem ukoliko glazbenik nema potrebito financijsko zaleđe i primoren je raditi „običan“, svakodnevni posao kako bi mogao normalno živjeti.



Sa druge strane, ukoliko se izvođač potpuno posveti poslovnim aspektima glazbe te uloži vrijeme u izučavanje eknomske nauke, naći će se u situaciji u kojoj zanemaruje svoj osnovni „proizvod“- glazbu. Tako često nailazimo na jako dobre i snalažljive marketinške stručnjake koji promoviraju ispod-prosječnu vlastitu glazbu.