Upravo ovu želju dobio je Eddie Rangel, mladi glazbeni producent underground housea i techna koji se pokušavao probiti na pozadini panorame Los Angelesa. Tipu iz grada anđela pružila se zlatna prilika da zavrti u meksičkom resortu Sayulita za Novu Godinu. Obična gaža odjednom se pretvorila u susret s hidrom meksičkog kaznenog sustava u kojem je susreo korupciju, previranja, kompleksnosti zatvoreničkog života i simbiotsku vezu party kulture i narko kartela koji bijesne Mexikom.

 

Kako sam napominje, scena LA-ja u 2013. bila je ljubazna prema njemu. Pod pseudonimom IZM svirao je posvuda, od underground skladišta, nešto tamnijih odjeka Burning Mana, EDC-ja i gaža po klubovima, stvari su išle dobro no keš je bio oskudan i Eddie je ujedno ostao i bez cimerice koja je dala petama vjetra i otišla preko Meksičke granice. Odlučan da popriča s njom o situaciji sa stanarinom kontaktirao je svoju donedavno cimericu koja mu je oduševljeno rekla kako se sprijateljila s vlasnikom kluba u Sayuliti i dala mu da posluša neke Eddijeve stvari. Pošto mu je headliner otkazao gažu za Novu, vlasnik je pitao Eddieja bi li bio zainteresiran. Kako je gig nosio 2000$, za tipa koji je udario financijski zid to je bila velika injekcija i odlučio je ignorirati alarme koji su se upalili kada je vlasnik zamolio da samo navrati do San Francisca i pokupi nešto keša, DJ opremu i nekoliko omotnica.

 

Prošlo je par dana i Eddie je bio u avionu za Mexiko sa samo imenom restorana u kojem će susresti Carlosa. Usidrenom na gradskom trgu eventualno mu je prišao tip imena Carlos, neobično bijelačke fizionomije. U danima koji su uslijedili upoznao je još nekoliko bijelaca s neočekivano meksičnim imenima pa je između ecstasya, Valiuma i probavnih smetnji koje donosi promjena prehrane stigla i novogodišnja noć. Klub imena Zen Garden bio je prepun i Eddie je oderao šestosatni set, jedan od najboljih koje je ikada imao.

 

Prvi dani nove godine provedeni su u lijenom chillanju po balkonu uz Carlosa, ciemericu i još dvoje suputnika. Jednoga dana uletio je lokalni pijanac koji je očekivao party, ali Carlos ga je otjerao. Teturajući, u otužnom pokušaju osvete, ukrao je ukras s zida samo da bi ga Carlos, očito istreniran u borilačkim vještinama, brzim pokretom na cesti zaustavio udarcem u međunožje uparenim s paralelnim udarcem u nos. Vjerojatno mu je bilo krivo pa mu je dao i nešto leda za ozljede.

 

No nedugo zatim s ceste se čulo škripanje guma i povici. Pijanac je dovukao sa sobom ono što je izgledalo kao narko boss i njegova ekipa. Bačen je led koji je pogodio Ashley, samo da bi ona bossa zatim pogodila čašom iznad obrve. Riječi koje je narko boss izgovorio svojoj ekipi razumljive su na svakom jeziku "Dame la pistola". Horda je krenula prema stanu i jasno su mogli vidjeti napredovanje kroz zgradu na sigurnosnim kamerama. Tri udarca i vrata su bila razvaljena. Nakon kaosa koji se odvio neki su bili zavezani kablovima i rozim uzicama za pse, neki su pobjegli, a Eddie je pod navalom adrenalinskog vala napravio jedinu stvar koje se sjetio. Godine Muay Thaia usadile su neke pokrete u mišićnu memoriju pa je jednostavno gušenjem jednoga od pripadnika bande uspavao, sasvim siguran da da ga je ostavio da diše.

 

Nakon paničnog trčanja ulicama vratio se u stan ponad kluba da bi našao čovjeka kojeg je onesvijestio kako sada tupo bulji u strop s otvorenim očima. Carlos je jeo kraj njega, a Ashley trabunjala nešto u stanju šoka. Autopsija je kasnije pokazala kombinaciju tupe traume, gušenja i infarkta. Nije potrajalo dugo dok nisu začuli sirene i dok kroz ulaz nije uletjela horda policije koji su više nalikovali korumpiranom SWAT teamu nego legalnoj policiji. Petorka je zajedno zavezana lisicama i nakon standardnog šamaranja puškama utrpana u stari bijeli Ford s rupama od metaka. Eddie kaže kako se nije osjećao kao da je uhićen, više kao da ga otimaju.

 

Vozili su se preko 80 milja na nišanu samo da bi završili u onome to je nalikovalo više vojnoj bazi, a zatvorske ćelije više tamnici nego ičemu dostojnom čovjeka. Potpuni mrak, smrad tijela i ljudskog otpada u podzemnim tunelima u kojima oči navikle na nepostojanje danjeg svjetla bulje u tebe. Zidovi i podovi su bili grimizne boje, kako je kasnije saznao razlog tome je da prikriju mrlje od krvi. Nisi mogao znati kada je dan, noć si slutio kada je postalo hladnije. Svi su postavljeni u odvojene čelije i dobivali su vodu dva-tri puta dnevno s time da su svi pili iz iste limene šalice. Jedino kada je bilo dopušteno izaći iz tame je bilo za nekoliko rundi grubog ispitivanja na hibridnom španjolsko engleskom. Petog dana obznanjene su optužbe. Teško ubojstvo za koje ih se tereti moglo je značiti 45 godina u zatvoru. Sistem je želio dokazati da su namamili žrtvu u stan samo kako bi ga pretukli do smrti.

 

Na kraju pete noći utrpani su iznova u kombi i ostavljeni u Venuztiano Carranza, zatvoru namijenjenom za 500 koji je sada bio dom nekoliko 1000 zatvorenika. Nakon nekog vremena svi osim Carlosa i Eddiea su pušteni zbog nedostataka dokaza (čitaj: mita od 40 000$ ). Suzatvorenici su znali zašto su dva gringa s njima, jer je televizija zdušno prenosila vijest. Iako je ovaj zatvor bio prvenstveno mjesto na kojem su se rješavali računi narko ratova, mafija je vodila mjesto pa kako je i trebala biti u zatvoru da drži sve pod kontrolom mjesto je imalo i neke neobične pogodnosti, a reputacija ubojica zaslužila je dvojcu opskurno poštovanje ostalih pripadnika kolektiva.

 

Zatvor je više funkcionirao kao grad sam za sebe, sa svojom vlastitom ekonomijom, prostitucijom i glazbom, sve pod nadzorom Los Talibanesa, plaćenika Beltran kartela koji su gledali život sa svojih kula.

 

Eddie je počeo dosta crtati i čitati istočnu filozofiju i čak postao predani učenik španjolskog, a Carlosu su ponudili da uči zatvorenike engleski pa se Eddie pridružio kao pomoćnik. Razvili su planove lekcija, Eddie je učio Meksikance kako razgovarati s policijom u Americi bez da se inkriminiraju… No iako je ponekad osjećao začuđujuć mir koji donosi struktura zatvorskog života paralelno je bio i na kurama stabilizatora raspoloženja, ali u potpuno nekonzistentnim dozama i rasporedima u kojima su mu jednostavno davali bilo što što bi bilo dostupno, pa su spirale manično-depresivnih epizoda bile neizbježne.
{youtube}sACqzrcY22w{/youtube}

 

Sedam mjeseci je prošlo od dana uhićenja do oslobođenja. U tim mjesecima limba nitko nije znao točno što se događa, vijesti od odvjetnika su bile mutne i polovične i jedino bitno je zapravo bilo utvrditi koliki mito će sudstvo prihvatiti. Završilo je tako da je dogovorena cijena 320 000 $ i neke usluge koje će Carlos morati potegnuti za narko kartel. Jednom vani, bio je potpuno izgubljen i zamišljen, kao kada se probudiš iz sna i nisi siguran točno koliki dio je bio stvaran. U javu ga je trznula jedino Gofundme kamapanja koju su prijatelji pokrenuli kako bi ga vratili u SAD-a. Na vlaku kući bez novca i sa sedam mjeseci neobjašnjive magle iza sebe bio je iznova gdje je započeo. No Eddie koji se vratio u LA nije bio isti tip koji je otišao. U SAD-u elektronika je nerazdvojivo povezana s konzumacijom droge, ali jednom kada dođeš na izvor i vidiš bijedu i korupciju koju ovo sije putem, djeluje tako površno gledati mlade juppije koji propovijedaju o organskom i GMO-u i tada pošmrću lajnu s ruba WC školjke. Nekad trebaš zakoračit u pakao samo da dobiješ priliku za novi život na svjetlu.

 

Čitavu priču samoga Eddieja uhvati na Thumpu.