George Hull: Raveovi danas nisu vrijedni promoviranja
Nakon pokretanja vlastitog posla s školskim kolegom, uspona u party mašineriji iza scene, osnivanja labela i festivala više od desetljeća kasnije odlučio je kako je vrijeme da se povuče jer mladi ljudi danas ne znaju što znači pravi rave duh i naziva ih presigurnima i dosadnima.
Iz Georgeve perspektive rave je u potpunosti vezan za slobodu, pobunu i iskorak iz uvriježene strukture autoriteta, moderna verzija širenja generacijskog jaza koju su u prethodnim erama nosili recimo Elvis ili Sex Pistolsi.
Kasne 80-e i 90 bile su plodno tlo za komercijalnu rave promociju i oni koji su 90-ima plesali kao teenageri izgubljeni negdje na podiju i festivalima, u tamnim podrumima i skladištima danas su srednjovječni ljudi, a scenu su preuzeli mladi koji sebe nazivaju hipsterima. Iako vole glazbu ipak nemaju bazični osjećaj na kojem se rave temeljio.
Dio problema koji je promijenio naličje partyja su i strogi regulativni zakoni koji tjeraju raveove da započinju još za dana i pakiraju opremu već oko deset uvečer i napominje kako mu je agent nedavno rekao da DJ-i zapravo preferiraju ove rane sate jer ne vole dugo ostajati budni.
Gospodin Hull se dotaknuo i "early bird" metode po kojoj se partyji planiraju mjesecima unaprijed i ubijaju samu spontanost nasumičnih odlaska i crashanja ravea. U monologu je pažnja sve više skretala na hipstere kojima zamjera fetišiziranje nezavisnih operatera od kojih ipak očekuje razinu organizacije multimilijunskih korporacija koje istovremeno i prezire.
Osvrnuo se i na promjene koje vidi u dobrovoljcima koji pomažu u organizaciji i postavljanu. U ranim godinama bio je problem održati ih trijeznima dovoljno dugo da uopće mogu penjati na ljestve, a danas se postavljaju pitanja hoće li se služiti veganski obroci, a prva zadaće promotora je primijeniti potpuno anemičnu "safe space" politiku dok je nekada dio iskustva raveanja bila opskurna nesigrnost, čak i ako samo iluzorna. Nije bilo pravila, nalazio si se u neobično prijetećem okruženju, s ljudima raznih pozadina, vizualno i zvučno silovanje osjetila i popikavanje u mraku bilo je standard.
Njegovim riječima "Pod paskom hipstera dance glazba je postala naporna i razrijeđena. Farsa preplaćenih DJ-a koji draškaju masu kukajućih pseudo-hedonista bez mašte u pažljivo dizajniranom "safe spaceu" usred bijela dana".
Za čitav članak riječima samoga Georgea klizni na Spectator.
Unatoč nekim dobrim poantama, kako to obično s medaljama biva, i ova ima dvije strane. Čini se poprilično suludo generalizirati čitavu jednu skupinu ljudi i upirati prstom tražeći nekoga na čija leđa ćeš natovariti krivnju rezultata beskonačno mnogo faktora ako si i sam dio sistema koji je doveo do točke s koje govoriš ovog trena. Možda bi iskorak iz scene Ujedinjenog Kraljevstva ili metenje prvo pred svojim pragom bookiranjem nekonvencionalnih DJ-a i zaobilaženjem politika koje se ne uklapaju u vlastitu viziju ravea rezultiralo pozitivnijim rezultatima od povlačenja s scene.
Stvari se mijenjaju i evoluiraju, nešto nestaje, nove prakse se rađaju, ni bolje ni lošije, jednostavno neutralne dok im se ne pridoda značenje, ali što si stariji imaš tendenciju idealizirati prošlost iz nekoliko razloga, možda ponajviše zato jer si bio mlađi. Kako vrijeme prolazi volio bi zadržati disidentstvo i pobunu barem kao ideje kojima se rado vraćaš dok plaćaš račune i spavaš punih 8 sati svake noći.
