Ovo putovanje nije bilo tako tečno kao, npr. putovanje rijeke čije se čestice, spretno zaobilazeći sve prepreke, kotrljaju s izvora do mora gdje se spajaju sa svim preostalim česticama te divne, inteligentne tekućine – vode!

Dimensions je glazbeno putovanje kroz šarolike svjetove osam pripremljenih floorova i svakodnevnim beach & boat afterima kroz koje su nas vodile najnovije vibracije svjetske glazbene scene, posebno one londonske. Mislim da uopće nije potrebno nabrajati tko je sve nastupio na ovom festivalu jer se o njima već dovoljno pričalo mjesecima unazad. Ono na što je potrebno ukazati jest i ona „negativna“ strana ovakvog zbivanja pošto tijekom promocije nitko o tome ne govori jer potrebno je naglašavati samo „pozitivnu“ stranu kako bi se prodalo što više karata – logično, zar ne?

Fotogalerija 06.09.2012. prvi dio

Press akreditacija koju sam podignuo na main gateu nije uključivala smještaj u kampu jer valjda se podrazumijevalo da domaći fotografi/novinari imaju gdje spavati ili da sami plate smještaj, ali na onaj specifični, balkanski način – kroz divnu, kaotičnu galamu – postigao sam i to da dobijem propusnicu u kamp (jer sve je moguće)!


Nakon što sam prošao kontrolu na ulazu i smjestio se u kampu krenuo sam prema samom centru zbivanja do kojeg se stvarno dugo pješačilo. Između kampa i tvrđave Punta Christo trebalo je proći kroz još dvije kontrolne točke pokraj one na samom ulazu. Na svakoj od njih ponovo su pregledavali da li na ruci imam sve potrebne narukvice (propusnice). Na ruci sam imao običnu narukvicu koja je vrijedila za sve floorove, VIP propusnicu i kamp propusnicu – nikad u životu nisam nosio više narukvica, a opet nisam imao pristup u određene zone, npr. na pozornice koje su fotografu najprivlačnije ako želi napraviti ekskluzivne fotografije artista u njihovim najsvjetlijim trenucima dok rade svoj posao. Sa svim tim narukvicama osjećao sam se označeno kao emancipirani europejac koji slijedi indirektno nametnute gay trendove. Ali kad mi ih djevojka koja priprema smoothie na glavnoj rovinjskoj ulici škarama prerezala, opet sam se osjećao slobodno – kao nekršteni, balkanski divljak kojeg nećete tako lako civilizirati!


Nakon križnog puta konačno sam stigao na tvrđavu čiju su okolicu skoro sravnili sa zemljom kako bi prostor prilagodili potrebama festivala. Zbilja me zanima da li su imali dozvolu da posjeku svu tu šikaru koja je rasla oko tvrđave, ali možda su učinili i uslugu potencijalnim konzervatorima koji bi ovaj objekt možda trebali zaštiti i renovirati s onim istim novcima koji su uplaćeni gradu Puli/Istarskoj županiji/Republici Hrvatskoj za najam istog prostora.

Fotogalerija 06.09.2012. – drugi dio

Unutar festivalskog prostora sve je bilo dostupno – što god sam htio dobio sam – od igle do lokomotive, ali po britanskom standardu. Samo su neki štandovi ostali prisebni i imali razumijevanja pa su cijene ostavili pristupačnima i domaćoj publici – svaka čast! Jedan od njih je bio i štand s majicama – Dirt Dog – na čijem sam štandu sjeo nakon napornog hodanja od kampa odmarajući se uz pivo i pripremajući se za probijanje kroz gužvu kako bi zabilježio atraktivne momente na senzoru moga fotoaparata. Zadnja kapljica fermentiranog hmelja iscurila je iz limenke i sva se hrabrost nakupila u mom srcu pa sam samouvjereno krenu u potragu za momentima.

U isto vrijeme bio sam u telefonskom kontaktu s prijateljem koji je uskoro trebao stići. Nitko od nas nije znao da se blagajna zatvara u 22.00 h i da poslije toga nitko više ne može ući u festivalski prostor jer nema nikoga da mu oko ruke stavi propusnicu. Tako me prijatelj nazvao oko ponoći tražeći od mene da nađem nekoga tko ga može ipak uvesti unutra. Našao sam jednog Hrvata koji je radio na festivala i jednu Britanku koja mi je dala akreditacije, ali nijedno mi nije moglo pomoći tako da je moj prijatelj nakon što je kartu platio 650 kn ostao čitavu noć vani, a da mu nitko te novce nije vratio, a ni neće. Naravno, on nije bio jedini – najmanje 30-ak ljudi ostalo je vani unatoč tome što su kartu imali, a da ne govorim da su neki od njih kartu plaćali po europskim cijenama od 145 €!

Tortura s kontrolnim točkama nije završila čitavu noć jer svaki put kada sam želio čuti što se događa na nekom drugom flooru, morao sam uvijek iznova dokazivati da imam propusnicu na ruci što je bila blaža varijanta jer ispred nekih floorova nerijetko sam čekao i po pola sata red da bi čuo što se unutra zbiva. Zbog tih dodatnih kontrola i željeznih ograda ispred ili oko svakog floora stvarala se nepotrebna gužva. Sva ta kontrola stvarala mi je osjećaj kao da se nalazim u nekom radnom logoru, umjesto da se osjećam opušteno i zaštićeno od svih kapitalističkih pravila koji su nam u svakodnevnom životu nametnuti. Zar tome ne služi jedan party? Zar party ne služi spajanju ljudi u jedno pleme koje se usklađeno giba u ritmu glazbe koju proizvodi guru, u ovom slučaju DJ?

Muka s plaćanjem također nije završila s kupnjom ulaznice jer za svaki dodatni sadržaj (kamp, boat ili beach party…) trebalo je izdvojiti dodatnu svotu novaca koja sama po sebi nije bila mala, a kada bi je zbrojili sa cijenom ulaznice dobili bi zbilja abnormalnu sumu. Pivo je koštalo 30 kn, a po okusu nije vrijedilo ni 2 kn. O drugim cijenama, tj. odnosu cijene i kvalitete (value for money) ne želim ni pisati – zamišljajte!
Moja nabrijanost za Dimensions prije negoli sam posvjedočio suprotnome dolazila je zbog zbilja genijalnog line upa, ali i iskustava ljudi koji su već ranije posjećivali festivale u engleskoj organizaciji. Oni su mi savjetovali da, ukoliko imam prilike, obavezno posjetim ovo zbivanje pa sam to i učinio. Prema vlastitom iskustvu mogu i ja vama dati jedan savjet: „Dragi moji savjetodavci, preispitajte svoja uvjerenja, poradite na sebi, posebno na samopouzdanju, i nitko neće moći napraviti bolji party od vas samih, a vi ćete biti manje vrijedni samo onoliko koliko dopustite drugome da vas obezvrijeđuje! Vi ste najbolji! Budite kreativni i ne budite lijeni!“


I za kraj bih samo htio pohvaliti neke od umjetnika čije sam nastupe s pozornošću odslušao od početka do kraja i koji su me svojom glazbom neumorno, energično pokretali. Posebno bih izdvojio Surgeon, Andrew Weatherall, Blawan, Roman Flugel i Cassy. Cassy me oduševila svojom vedrinom i lepršavom lakoćom kojom se prezentira javnosti. Surgeon je doslovno rasturio Moat Stage te izmamio milijun odobravajućih uzvika publike dok su Blawan i Roman Flugel prikazali svoj specifični stil kroz nevjerojatnu virtuoznost i improvizaciju! Hvala umjetnicima na odaslanoj energiji i vibracijama!



Pogledajte i ostale naše galerije s festivala:

Foto Galerija 07.09.2012. – prvi dio
Foto Galerija 07.09.2012. – drugi dio