Glazba ima posebnu moć prizvati emocije i uspomene. Ponekad je dovoljno tek nekoliko tonova da nas vrati u prošlost i oživi davno proživljene trenutke. Upravo takav učinak ima “Born Slippy (Nuxx)”, kultna pjesma britanskog elektroničkog dvojca Underworld, koja je postala jedan od najsnažnijih simbola klupske kulture 90-ih.

Za mnoge je taj osjećaj posebno snažan u trenutku kada se pjesma pojavljuje u završnici filma Trainspotting iz 1996., redatelja Dannyja Boylea. Film prikazuje generaciju obilježenu hedonizmom i ovisnošću, a energija pjesme savršeno prati njegovu gorko-slatku završnicu. No priča o “Born Slippy (Nuxx)” započela je mnogo prije nego što je pjesma postala globalni fenomen.

Od studentskog susreta do prvih bendova

Temelj Underworlda čine Karl Hyde i Rick Smith, koji su se upoznali još krajem 70-ih tijekom studija u Cardiffu. Hyde se kasnije prisjetio njihovog prvog susreta za The Independent, kada je Smith došao popraviti pojačalo benda u kojem je svirao. Ubrzo su počeli zajedno raditi na novim projektima, najprije u bendu Screen Gemz, a zatim u synth-pop sastavu Freur, koji je tijekom 80-ih potpisao ugovor s CBS Recordsom. Ipak, nakon nekoliko godina suradnje diskografska kuća ih je napustila, a projekt se raspao.

Nakon toga dvojac je nastavio raditi pod imenom Underworld, no prvi pokušaj benda bio je daleko od plesne glazbe po kojoj su danas poznati. Rick Smith je kasnije za Billboard njihov tadašnji zvuk opisao kao mješavinu funk-rocka, power-popa i indieja. Do 1990. ta je verzija Underworlda doživjela kraj. Hyde je kasnije priznao da su pokušavali stvoriti glazbu koja bi odgovarala očekivanjima tržišta, umjesto da slijede vlastiti instinkt.

Novi početak u klupskoj kulturi

Prekretnica se dogodila kada je Smith počeo surađivati s mladim DJ-em Darrenom Emersonom, tada tinejdžerskim čudom londonske klupske scene. Kada se Hyde vratio iz SAD-a, gdje je kratko radio kao session glazbenik, zatekao je Emersona u studiju kako radi sa Smithom.

U početku nije bio siguran kako će se uklopiti u taj novi zvuk, ali ubrzo su njih trojica pronašli zajednički smjer. Inspirirani energijom britanske rave scene i DIY pristupom klubova i warehouse partyja, Underworld su praktički započeli novu fazu karijere.

Rezultat je bio album “Dubnobasswithmyheadman” iz 1994., koji je spojio techno, house, dub i eksperimentalnu elektroniku. Album je dobio snažne kritike i brzo postao jedan od ključnih trenutaka rane mainstream dance scene.

Kako je nastao “Born Slippy (Nuxx)”

Nakon albuma bend je objavio singl “Born Slippy”, instrumentalni techno komad nazvan po hrtu na kojeg su Hyde i Smith dobili novac na utrci. No na B-strani singla nalazila se drugačija verzija – pjesma koju danas poznajemo kao “Born Slippy (Nuxx)”.

Tekst je Karl Hyde napisao nakon jedne intenzivne noći provedene u londonskom Sohou, u razdoblju kada se borio s alkoholizmom. U intervjuu za The Guardian objasnio je da je želio dočarati način na koji pijana osoba doživljava stvarnost. “Pijana osoba vidi svijet u fragmentima i to sam pokušao rekreirati”, rekao je.

Zbog toga tekst djeluje poput toka svijesti – niz kratkih slika, misli i osjećaja koji se sudaraju u kaotičnom ritmu noćnog izlaska. Ponovljena riječ “boy” u stihovima, prema Hydeu, simbolizira i svojevrsno bježanje od odgovornosti.

“Mislim da su muškarci često samo dječaci. Mnogi od nas nikada zapravo ne odrastu i stalno se borimo s preuzimanjem odgovornosti”, ispričao je za BBC.

Vokal pjesme snimljen je gotovo u jednom pokušaju. Hyde je improvizirao dok je snimka trajala, a kada bi izgubio mjesto u tekstu jednostavno bi ponavljao riječi. Upravo je tako nastao i legendarni trenutak u kojem izgovara: “lager, lager, lager, lager”.

“Vokal smo snimili u jednom takeu. Kad bih izgubio mjesto, samo bih ponovio isti redak – zato ide ‘lager, lager, lager’”, prisjetio se Hyde za The Guardian. Ironično, upravo je taj dio kasnije pridonio tome da pjesma u klubovima postane svojevrsna “lager himna”, nešto što je autora u početku prilično zbunjivalo.

“Tekst je zapravo prilično ironičan. U početku me uznemiravalo što su ljudi pjesmu doživljavali kao neku vrstu ‘lager himne’, jer je to bilo potpuno suprotno načinu na koji je nastala”, rekao je Hyde te je dodao: “To nikad nije trebalo biti slavljenje alkohola, nego više vapaj za pomoć”.

U ranoj verziji pjesme postojao je samo ritam i Hydeov kaotični vokal. Tek kasnije Smith je dodao ključni element – emotivnu progresiju akorda koja je pjesmi dala potpuno novu dimenziju. Ta kombinacija melankoličnih synth akorda i frenetične energije vokala stvorila je jedinstvenu dinamiku između kaosa i euforije, što je postalo zaštitni znak pjesme.

Film koji je pjesmu pretvorio u fenomen

Iako je u početku bila tek B-strana singla, sudbina pjesme promijenila se kada ju je redatelj Danny Boyle otkrio dok je tražio glazbu za film Trainspotting. Nakon što je čuo verziju “Nuxx”, odmah je odlučio da će ona pratiti završnu scenu filma.

Underworld su isprva bili oprezni jer nisu željeli da se njihova glazba povezuje s mračnim temama ovisnosti prikazanima u filmu. No nakon što su pogledali dio materijala, uvjerili su se u Boyleovu viziju i dali odobrenje.

Nakon uspjeha filma pjesma je ponovno objavljena 1. srpnja 1996. i ubrzo se popela na drugo mjesto britanske top-liste, čime je Underworld dospio u sam vrh popularne kulture.

Pjesma koja i dalje živi na plesnom podiju

Tri desetljeća kasnije “Born Slippy (Nuxx)” i dalje je nezaobilazna na festivalima i u klubovima diljem svijeta. Generacije koje nisu ni bile rođene kada je pjesma nastala danas je pjevaju na koncertima i plesnim podijima.

Rick Smith je kasnije za Vice priznao da ga je uspjeh pjesme potpuno iznenadio. “Bilo je čudno čuti tu pjesmu na jutarnjem radiju. Pomislio sam: kada se svijet promijenio da ovakva glazba pripada tamo?”

Možda upravo u toj kombinaciji euforije i tame leži razlog njezine dugovječnosti. “Born Slippy (Nuxx)” nije samo klupski hit – ona je glazbeni portret cijele jedne ere, s njenim usponima, padovima i neumornom potragom za slobodom na plesnom podiju.