Kad rave postane terapija – ples kao suvremeni ritual iscjeljenja
Može li rave biti više od noćnog izlaska?
Članak objavljen u The Independentu otvara pitanje elektroničke glazbe i plesnog podija kao prostora emocionalnog rasterećenja, mentalnog balansa i suvremenog wellnessa.
Dorothy Herson donosi osobno iskustvo koja je kroz elektroničku glazbu pronašla oblik mentalnog i emocionalnog iscjeljenja. Nakon godina borbe s anksioznošću, bipolarnim poremećajem i PTSD-om, prema klupskoj kulturi isprva je bila skeptična, no prvi rave promijenio je njezinu percepciju. Euforija, osjećaj zajedništva i jasnoća koju je doživjela kroz kretanje uz ritam potaknuli su je da se takvim iskustvima počne redovito vraćati.
U tekstu opisuje kako su ples, ponavljajući ritam i kolektivna energija doveli do stanja nalik meditaciji, uz smanjenje anksioznosti i osjećaj oslobađanja. Autorica navodi da glazba i pokret mogu potaknuti lučenje hormona sreće, ali i stvoriti siguran prostor za izražavanje emocija bez pritiska performansa ili društvenih očekivanja.
Iz tog iskustva proizašli su i vlastiti projekti poput Sacred Raving Circles, dok se slični događaji sve češće nazivaju „techno therapy sessions“ ili „healing jams“. Rave se pritom sve više promatra kao suvremeni ritual zajedništva i brige o mentalnom zdravlju, a ne isključivo noćni provod. Izvor: The Independent
Nema dress codea, nema hijerarhije, nema pozornice ega
Slični koncepti prisutni su i u Hrvatskoj od programa svjesnog plesa i osobnog razvoja na Flows i Sinergia festivalima, do inicijativa poput Kholo Sessions i Ecstatic Dance Croatia, gdje se elektronička glazba koristi kao alat za prisutnost, tijelo i unutarnju ravnotežu. Sve to potvrđuje da klupska kultura danas sve češće izlazi iz okvira noći i prerasta u prostor iscjeljenja, povezanosti i kolektivnog disanja u ritmu.
Za razliku od klasičnog clubbinga, koji je često usmjeren na izlazak, konzumaciju i društveni status, rave se u ovom kontekstu vraća svojim izvornim korijenima poput kolektivnog iskustva, tjelesnog izraza i osjećaja pripadnosti. Nema dress codea, nema hijerarhije, nema pozornice ega. Plesni podij postaje horizontalan prostor u kojem su svi sudionici jednaki, povezani ritmom i prisutnošću u trenutku.
