Elektronička glazba i mediji: odnos razrušen konzumerizmom?

Razina nevidljivosti možda je i veća kod nekih drugih žanrova poput jazza. Ipak, naglasak će biti na elektroničkoj glazbi, čije vijesti je bolje čitati na specijaliziranim portalima ili slušati na streaming platformama.

Jer, skoro pa jedino što čitatelj Jutarnjeg ili Večernjeg lista može vidjeti su najave domaćih festivala poput Ultre, dok slušatelj najvećih radio stanica od elektroničke glazbe može čuti isključivo pojedine bezvremenske klasike. S druge strane, kulturne sekcije većine portala ispunjene su raznolikim vijestima o domaćim i stranim umjetnicima iz žanrova poput popa i rocka.

Količina, ali i raznolikost takvih članaka puno više zadovoljava slušatelja rock glazbe jer se među njima mogu vidjeti razni intervjui, najave albuma i njihove recenzije. Vijesti o uspjesima ili detaljima života umjetnika također su neizostavne, a zabrinjavajući udio pojedinih portala čine i članci koji se bave modnim kombinacijama i tračevima o domaćim glazbenicima. Svaka roba ima svojega kupca, što je na ovom primjeru evidentno.

No, i elektronička glazba ima svoje kupce, i to u velikome broju. Kada govorimo o slušanosti žanrova, na streaming platformama 2024. dominirali su pop i rock s po 14,7% slušatelja, dok su prvo mjesto zauzeli hip-hop i R&B slušatelji – 30,7%. Elektroničku glazbu slušalo je 5,2%. *(Izvor informacija)

Navedena statistika možda i nije najbolji prikaz jer je ograničena samo na korisnike streaming platformi. Prema nekim drugim istraživanjima baziranim na anketiranju, elektronička glazba ipak zauzima treće mjesto na ljestvici slušanih žanrova, odmah iza popa i rocka. Procjena ovih brojki na razini svjetske populacije daje brojku od oko 1,5 milijardi slušatelja.

Broj slušatelja možda i nije jedino mjerilo vrijednosti određenog žanra, zato što elektronička glazba bilježi konstantan porast ekonomske vrijednosti, sve veću integraciju u razne kulturološke aspekte, društvene mreže i sl. *Izvor informacija (International Music Summit)

Navedeno je logična posljedica evolucije elektroničke glazbe koja je, od svojih underground početaka, do prisutnosti na svjetskim pozornicama popraćena sve većom komercijalizacijom te upletenošću u razne oblike kulture.

Uzevši u obzir ova dva faktora – žanrovsku evoluciju i medijsku stagnaciju, otvara se pitanje zašto je to tako. Na prvu se čini da se radi o nekakvoj neravnopravnosti ili anomaliji, ali kao sa svime, razlozi su slojeviti.

Zbog navedenoga će se na primjeru radija pokušati objasniti kompleksnost medijske percepcije elektroničke glazbe

U današnje vrijeme, uspjeh je često uvjetovan dobrim poslovnim modelom, što vrijedi i za medije. Iz perspektive portala, evidentno je da će vijest o smrti Ozzyja Osbornea ili politizirani koncerti poput Thompsonovog imati znatno veći doseg čitatelja od bilo čega što se događa u svijetu elektroničke glazbe. Isto vrijedi i za radio stanice, koje da bi bile slušane, moraju pratiti što se najviše sluša.

Tezu, da je radio umirući medij pobijaju istraživanja koja pokazuju, da je radio medij koji i dalje ima najveći doseg – 92% Amerikanaca usputno čuje ili s namjerom sluša radio barem jednom u tjednu. Do toga dolazi zbog široke pristupačnosti radija – automobili, Internet, društvene mreže itd.

Zbog navedenoga će se na primjeru radija pokušati objasniti kompleksnost medijske percepcije elektroničke glazbe. Da bi se takav pokušaj ostvario, odabran je sugovornik koji je vrstan poznavatelj hrvatske glazbene scene, jer osim što je renomirani skladatelj, aranžer i producent, trenutačni je član nadzornog odbora HDS-ZAMP-a – Zvonimir Dusper.

U razgovoru smo pokušali saznati odgovore na sva pitanja vezana uz odnos medija i elektroničke glazbe

Što su uzroci slabije zastupljenosti, koju ulogu u tome ima formatirani oblik radio stanica, kako poslovni modeli utječu na odabir glazbe, kako da se DJ-evi i producenti elektroničke glazbe snađu u ovoj situaciji i općenito što se može napraviti da se stanje poboljša u korist elektroničke glazbe:

„Za početak bih ukratko objasnio kako funkcionira tradicionalna glazbena scena. Imamo četiri točke:

Prvo, to su kreatori tj. glazbenici, koji mogu biti u dvije uloge, kao autori i kao izvođači.

Drugo, imamo diskografe i nositelje prava koji djeluju kao trgovci za glazbu.

Treće, imamo medije koji glazbu emitiraju, odnosno koriste te ona na taj način dolazi do publike.

I na kraju, četvrto, imamo publiku koja glazbu konzumira tj. sluša, ili sluša i gleda ako govorimo o spotovima ili snimkama koncerata.

U samom startu ta (elektronička) glazba može po svojem tipu i soundu imati uži ili širi doseg, čega su uglavnom kreatori vrlo svjesni. Ona može biti vrlo komercijalna i pristupačna širokim masama, a može biti i eksperimentalna i psihodelična i na taj način praktički neslušljiva, osim za uski krug fanova.

Diskografi i nositelji prava najzaslužniji su za promociju i guranje glazbe u medije jer s njima održavaju redovite kontakte. Kod elektroničke glazbe diskograf može biti više ili manje spreman uložiti u promociju, a to najviše opet ovisi o dosegu glazbe. Diskografija je biznis kako i svaki drugi, pa svako ulaganje mora imati smisla.

Treće, imamo medije. Mediji svoj program, slično kao diskografi, zasnivaju na odabranom poslovnom modelu uz precizno određenu ciljnu skupinu. Glazba se bira tako da odgovara nekom zamišljenom tipičnom slušatelju. Cilj je da on ciljano bira tu stanicu, te da kasnije ne mijenja program.

Na kraju imamo publiku kojoj je sve to namijenjeno

Kod elektroničke glazbe u startu postoji jedna situaciju da je, ako gledamo generalno, velik broj slušatelja zapravo nisu “core” slušatelji, nego tu glazbu konzumiraju skoro isključivo na partyima, tako ju i doživljavaju, slično kao što imamo s druge strane spektra kod cajki tj. turbo-folka. To je važno imati u vidu jer inače možemo imati iluziju da postoji veliki interes za elektroničku glazbu gledano po posjetama partya ili festivala, dok je zapravo u realnosti interes velik jedino za partye.“

Na temu formatiranih radio stanica i oblikovanja sadržaja prvenstveno na temelju poslovnih potreba imao je sljedeće za reći:

„Princip formata radio stanica je direktno povezan s kapitalizmom i medijima kao biznisom. Potrebno ga je demistificirati. Format znači svjesni odabir određenog tipa glazbe kako bi se napravio što bolji match sa željenom ciljnom skupinom. Ta se skupina pažljivo bira na osnovu istraživanja i teorije gdje postoji “rupa” i koliko je velika.

Kad se odabere neki tržišni prostor, niša, onda se napravi fokus grupa plaćanjem istraživanja i zatim se u redovitom ritmu, obično mjesečnom, tu fokus grupu pita kako im se sviđaju nove pjesme prije nego uđu u rotaciju, te kako im se sviđaju postojeće iz programa. Na osnovu toga se stvara novi program. Uloga glazbenog urednika je “pogoditi” ciljnu skupinu, tj. naći nove pjesme koje će postići što veći broj bodova tj. postotaka jer to osigurava zadovoljstvo slušatelja.

Pri tome se kreiraju demografski obrasci koji definiraju ciljnu skupinu. U istoj demografiji mogu biti konkurentni formati. Npr. obiteljski: preferiraju lagane domaće pop balade i međunarodne easy listening hitove (Zsa Zsa, Gibonni, Ed Sheeran, Norah Jones). Glazba je “sigurna”, pogodna za pozadinu u autu s djecom. Karijerni: traže moderni pop, soul i lounge (Dua Lipa, John Legend, Sade, Jack Johnson).“

Kao jedna od posljedica ovakvog pristupa, javlja se recikliranje sadržaja na radio stanicama, no i ono ima svoje razloge

„Sadržaj se reciklira zato što to slušatelji žele. Važno je razbiti iluziju da radio “forsira” neke pjesme. Kad pogledaš omjer streamova ili pregleda online među prvih 50 pjesama, omjer prve i 50te je barem 1:10, a često i 20:1 ili više. To bi u svijetu radija značilo da se prva pjesma dnevno izvrti deset puta ili dvadeset puta, a 50-ta jednom. To naravno nije tako. Na radiju se realni odnos ipak ublažava i hitovi se zapravo puštaju manje nego što bi ljudi htjeli, koliko god to čudno zvučalo nekom tko glazbu sluša široko i raznovrsno. To je realnost, i komercijalni radiji samo prate tu realnost da bi zadržali publiku.“

Ipak, u takvom svijetu, predodređenom konzumerizmom i zadovoljavanjem potreba potrošača, stvara se vrlo konkurentna atmosfera u kojoj je uzak prostor za uspjeh. Dublji rizik navedenoga je nemogućnost da se glazbenici manje zastupljenih žanrova, među kojima su i DJ-evi, profiliraju u javni prostor. S druge strane, možda je rješenje jednostavno, prihvaćanje situacije i orijentacija na druge oblike medija poput streaming platformi ili društvenih mreža:

„DJ-e i producenti elektroničke glazbe moraju se u potpunosti orijentirati na online medije i nastupe, Klasični mediji jednostavno nemaju računicu u puštanju elektroničke glazbe govoreći generalno. Mislim da umjetnici manje zastupljenih žanrova trebaju razmišljati internacionalno jer danas, više nego ikad prije, imaju mogućnost iz Hrvatske raditi glazbu koja se sluša po cijelom svijetu, što vidimo po brojnim primjerima izuzetno uspješnih glazbenika iz ovih podneblja u posljednje vrijeme. Ono o čemu bi se dalo pričati je da li bi trebali početi akcije da država prizna te uspjehe i pomogne našim umjetnicima na način kako to rade Švedska, UK, Nizozemska, Francuska, Njemačka.“

Da ne bi sva odgovornost spala na same DJ-eve, proaktivnost da se promjeni situacija potrebna je i na drugim razinama:

„U teoriji, no teško u praksi, bi dobra ideja bila da se na državnim medijima elektroničkoj glazbi da viši status. Tu je prvenstveno problem što se elektronička glazba percipira kao “manje vrijedna” jer se većinom ne svira, nego programira, i može se stvarati bez glazbene naobrazbe. Ali, to vrijedi samo i isključivo za državne medije (HRT, HR mreža)”, zaključuje Dusper.

Realnost suživota elektroničke glazbe i medija takva je kakva je, i ona sukladno tome ima svoje prednosti i mane. Eliminiranjem jednog medija kao niti vodilje do uspjeha za umjetnike otvaraju se brojne druge mogućnosti koje je potrebno iskoristiti. Slično tome, fokus masovnih medija na „mainstream“ potrošače otvara vrata razvoju specijaliziranih medija koji se bave svim preostalim nišama za koje među potrošačima ima interesa.

Bilo kako bilo, odnos medija i glazbe u današnje vrijeme kompleksan je, ali obostrano prijeko potreban, možda najbolje opisan u doktorskom radu iz sociologije pod imenom “Glazba u društvu: analiza odnosa medija, vrijednosti i glazbenih preferencija unutar sociologije glazbe”, autorice Marije Žagmešter Kemfelja:

„Kada se promotri glazba unutar društva, primjećuje se veza s medijima koji su produžena ruka glazbi, a koja rezultira i prednostima i nedostacima. U suvremenom društvu koje prati sofisticirana tehnologija, mediji su na raskrižju putova između udovoljavanja potrebama javnosti s jedne strane te s druge strane potrebe njihova mijenjanja jer mediji imaju tu moć koja ima ambivalentnu ulogu iz koje slijedi odgojno-obrazovna, ali i manipulativna uloga.“