Muzika ne smije svirati za režim: Od Vučićevog Exita do frizirane Ultre
Što ostaje od glazbe kad se ugase reflektori i zbroje lažni brojevi? Exit i Ultra, dva regionalna giganta, ovog nam ljeta nude bolan odgovor
Exit festival koji trenutno vodi vlastite borbe, održava se navodno posljednji put u Srbiji pogođenoj studentskim nemirima. 
Nastao je 2000. iz studentskih prosvjeda, ali je 24 godine poslije organizator “čudom” zaboravio svoje korjene vjerojatno jer se u međuvremenu zbližavao sa aktualnom vlašću u pogledu financijskih potpora koje su odredile put festivala.
Na vrlo blijedu reakciju i potporu studentima od studenog prošle godine ukazao je i Marko Nastić. Dok su uglavnom svi regionalni mediji u službi Exita šutili i čekali reakcije (mi smo prvi prenijeli), objava srpskog pionira scene dogurala je do gotovo 28 tisuća lajkova i tisuće komentara potpore među kojima se javio i veliki broj DJ-a koji su godinama “ugnjetavani” nastupali besplatno.
Jedna od činjenica iz te objave jest da se u komentarima pokazalo “da je najveći regionalni festival godinama ugnjetavao DJ-e i nudio im promociju za besplatni nastup“. Mnogi su pristali na to kako bi popunili sebi biografiju. Objavu možete vidjeti ovdje.
To potvrđuju i razgovori koje smo vodili s nekolicinom vodećih hrvatskih DJ-a, koji su, pod uvjetom anonimnosti, priznali da su godinama odbijali ‘ponude’ koje su smatrali uvredljivima.
No, ono šta radi Exit, rade i mnogi drugi poput aktualnog splitskog festivala na način da DJ-i popunjavaju slotove na bezličnim floorovima u vrijeme kada nikog nema na flooru; sviraju besplatno ili za par ulaznica kako bi im u “press kitu” stajalo da su svirali na velikom festivalu, ali prava istina je puno bolnija.
Netko tko je 20-30 godina gradio karijeru i ima puno veću fonoteku glazbe i znanja postao je dežurno smetalo
Činjenica je da je svijet u totalnom kaosu; da je industrija elektroničke glazbe iz undergrounda prešla u mainstream kulturu; tehnologija je donijela mogućnost da wannabies DJs sa puno followera preko noći postane headliner, a da netko tko je 20-30 godina gradio karijeru i ima puno veću fonoteku glazbe i znanja, postao dežurno smetalo.
Na stotine DJ-a žele put do slave preko noći, skidajući hlače gigantskim festivalima, plaćajući lažne followere u nadi da će postati zvijezde. No, nismo li u životu naučili dvije poslovice “kamen po kamen – palača” i “istini treba pogledati u oči”.
I zato, kada vam medijski megafoni danima serviraju priču o 150 tisuća posjetitelja na Ultri, brojci koja prkosi zdravoj logici i služi isključivo kao PR materijal za sponzore i ministra turizma postaje jasno da istina nije na cijeni. No, vrhunac te medijske iluzije događa se kada partnerski portali, od Index.hr, HRT-a , Glazba.hr do Dalmatinskog portala, prenesu vijest o nastupu DJ-a Joe2Shinea kao o ‘hrvatskoj DJ zvijezdi koja već 20 godina vlada hrvatskom scenom’.
U tom trenutku, ne samo da se stvara lažni narativ, već se direktno omalovažavaju stvarni nositelji scene koji također nastupaju na istom festivalu. Što mislite, kako se osjećaju globalno priznati hrvatski artisti poput Insolate, DJ Jocka ili Matrode kada čitaju da scenom ‘vlada’ netko drugi, dok se njihova imena jedva spominju?
A zašto oni šute? Zašto nitko od njih ne zatraži ispravak? Odgovor leži u bolnoj istini koje smo svi na sceni svjesni: strah.
Strah od gubitka slota, strah od zamjeranja moćnom organizatoru. Ta šutnja nije znak odobravanja, već simptom scene koja je postala talac vlastitih najvećih igrača. To nije samo loše novinarstvo; to je aktivno sudjelovanje u obmani i sustavnom potcjenjivanju inteligencije publike i rada samih umjetnika.
Ako tako odgajaju publiku, na lažima i friziranju brojeva za aktualnog ministra i sponzore koji se dobivaju preko članske iskaznice onda je njihov vodič za uspjeh – lažite, varajte, kupujte followere, nastupajte besplatno, dilajte drogu, učlanite se u kradeze. Glazba ionako nije bitna.
No, da se vratimo Exitu – fotografiranja Dušana Kovačevića sa Vučićem i gotovo nikakva potpora studentima rasplamsala je vatru nakon prve objave Marka Nastića. Exit je posljednjih mjeseci pokušavao sa PR priopćenjima vratiti stari sjaj što je nemoguće jer već godinama čine fatalne greške u komunikaciji sa medijima, izvođačima, publikom.
Nastić je nedavno objavio drugi post naslova “Muzika ne smije svirati za režim” u kojem iznosi činjenice o početcima Exita, kao i o tome koliko je festival odmakao od svoje prvobitne ideje, te ponovno dobio ogromnu podršku.
Postavlja se pitanje zašto Nastić nije ranije progovorio o tome, budući da je godinama bio dio festivalskog line upa Exita u brojnim prethodnim izdanjima, a vjerojatno i sam nastupao na festivalima koje financira aktualna vlast (o čemu možda nije imao ni saznanja).
Pitanje zašto Nastić nije progovorio ranije je legitimno, ali možda i sporedno. Je li kap prelila čašu ili je scena došla do točke pucanja, manje je važno od činjenice da je konačno netko s takvim kredibilitetom progovorio.
A to je upravo ono što bolno nedostaje na hrvatskoj sceni. Glazbenici sa stavom!
Exit festival je dugo bio ponos regije upravo zbog svoje priče o nastanku. Bio je simbol nade da kultura i mladi mogu potaknuti društvene promjene. Upravo zato je današnje “šurovanje s režimom” tolika izdaja. Nije problem što festival surađuje s državom (to rade svi veliki festivali), problem je što je izdao temeljnu ideju na kojoj je izgrađen. Postao je marketinški alat države protiv koje se nekad bunio. To je ključna točka. Fotografije s Vučićem nisu samo fotografije, one su simbol te kapitulacije.
Ultra Europe je od početka projekt koji je više vezan za turizam i nacionalni brending nego za glazbenu kulturu. Zato je fokus na brojevima, a ne na sadržaju. “Friziranje” broja posjetitelja nije samo laž medijima, to je poruka Ministarstvu turizma i sponzorima: “Vaš novac se isplati.” Glazba i DJ-i su tu samo nužni dekor za veliku turističku razglednicu.
Podržimo manje, autentične festivale i klubove. Vratimo fokus na glazbu!
Ono što se često pitam kao netko tko je prvenstveno kao posjetitelj, vlasnik medija i organizator, dio ove scene već više od 25 godina, hoćemo li i dalje biti pasivna publika u predstavi koju su drugi režirali za nas, ili ćemo ponovno postati aktivni sudionici i kreatori scene koju volimo?
