RADOST I SJETA
"Vozimo se kroz centar Splita u večeri nakon utakmice s ruskom reprezentacijom. Grad vrvi od automobila koju trube, ulice su prepune, mahom mlađeg, svijeta koji pjeva i pleše. Teško je procijeniti, ali otprilike bi mogao biti jednak broj domaćih i stranaca. Druga je večer „Ultre“ na Poljudu i turistička je sezona. Svi nam mašu i šalju poljupce… Svima je osmijeh na licu i sjaj u očima. Uzvraćamo mahanjem i pjesmom… Mnoštvo se slijeva prema stadionu na Poljudu. Mnogi su okićeni zastavama zemalja iz kojih dolaze. Neki nas pitaju, misleći da smo i mi stranci, odakle smo… Iz Kameruna – promptno odgovorih, uz salve smijeha okupljenih. I svećenik sam!



Promatram te mlade u toj toploj ljetnoj večeri. Nikom nije bilo važno koje si nacije, vjere ili nevjere, rase, spola, političkog uvjerenja, kulture ili mentaliteta, seksualnog ili bilo kojeg drugog opredjeljenja i uvjerenja…Mladost ne poznaje granice koje postavljaju stariji, oni ne znaju mrziti kako znaju neki stariji…Pitao sam se, moleći u sebi – Bože, sačuvaj ih od mržnje, sačuvaj ih od Zloga i zla u svijetu, sačuvaj ih od poroka koji im uništavaju mladost i živote…! Blagoslovi ih domoljubljem, ali čuvaj ih od jeze nacionalizma koji nagriza dušu i pojedinca i naroda. Čuvaj ih od duha mržnje, neopraštanja i osvete, duha isključivosti i osuđivanja jer to uvijek vodi u nove ratove u kojima su mladi topovsko meso. Oni te trebaju, Bože! Oni te trebaju! Mnogi od njih toga nisu ni svjesni, ali – oni te trebaju! Znam da to znaš, ali imao sam priliku to izreći u tihoj molitvi, stojeći u koloni automobila u toj nezaboravnoj večeri u našem gradu".



Jedan dio njegovog obraćanja posebno nam je bio interesantan:
 
"Iako znam da među njima ima poroka, ne pristajem da ih se etiketira kao sklone opijatima. Znam da među njima ima i takvih, ali nemam pravo suditi ni osuđivati. Naš je grad prepun opijata i bez „Ultre“. Tu sam večer vidio samo mnoštvo mladog svijeta koji se raduje životu, pred kojima je život koji dišu punim plućima. Došli su sa svih strana svijeta uživati u daru glazbe i zajedništva. I neka su!



Mnogi među njima su iz naše domovine. Ovo im je bio trenutak da barem na kratko pobjegnu iz tmurne svakodnevice naše društvene, duhovne, financijske, političke, gospodarske i svake druga situacije. Oni su barem tu večer htjeli imati udjela u svijetu koji je došao k njima, svijetu u kojemu se nudi prilika za obrazovanje, posao i napredak onima koji se trude. Za razliku od zemlje u kojoj živimo.

Ja im nemam srca s oltara reći – ostanite ovdje! – iako bih, kao domoljub, to rado rekao. Nemam srca! Jer znam da im je sadašnjost teška, a budućnost ukradena od plejada političkih gmizavaca koji mile po političkoj sceni naše napaćene domovine već tolika desetljeća. Ne, nemam im srca reći da ostanu jer dobro znam da im se ništa i ne nudi kao razlog da ostanu. A ne može se živjeti ni od zraka ni od domoljublja, ma koliko ono plemenito bilo. I zato sam u isto vrijeme bio i radostan i tužan. Radostan zbog radosti i zajedništva tolikih mladih, u svom bogatstvu njihovih različitosti. I tužan jer naša mladež pati za životom u kojemu će imati priliku ostvariti sebe i svoje potencijale. A to im je ovdje oduzeto. Ukradeno.

Da, ipak sam se smiješio svima jer barem tu večer nisam htio kvariti erupciju radosti. Prilično sam siguran da je Svevišnji bio negdje među njima, zamaskiran u običnog, nasmiješenog, mladog čovjeka. I da se radovao s njima, ma kojim god ga oni imenom zvali i bili svjesni ili ne vlastite potrebe za njim".