Currys PC World je tako nabio naočari, odjenuo kute, podijelio kemijske i krenuo u istraživanje na 5000 sudionika u Željka Znatiželjka modusu otkrivanja kulturalnog konsenzusa dušobrižničkog mrštenja i sažalijevanja nekoga koga vidiš vani preko tvoje imaginarne linije godina kada to potencijalno smatraš tužnim ili neprikladnim i kada potreba za divljim noćima spontano jenjava. Studija sugerira da bi to bilo oko 31, dok je 37. gornja granica prihvatljivog, s većinom 37-godišnjaka koji kao glavne razloge prestanka noćnih izlazaka navode da se ne mogu više jednako dobro nositi s mamurlucima, neda im se utrošiti sate na spremanje, organizirati dadilje, baviti taxi službama…



Ako ti je trideseta nedavno pokucala na vrata i otvorio si, vidio je naslonjenu na štok kako ti je namignula, zapalila cigaretu i otpuhnula duuugi dim, uz rečenicu kako će te dotjerati do ruba ludila i testirati sve što misliš da jesi, tada ti je jasno da u barovima, pubovima i klubovima stojiš vjerojatno uz presjek mnogo mlađe ekipe. Još se osjećaš mladim i željan si noćnih eskapada i avantura, no paralelno se ne bi baš ni strašno ljutio da te netko pozove na filmski maraton uz čips u pidžamama. Još imaš energije za cjelonoćni ples no sve ti je manje drago to činiti u alkoholnom blackoutu, još želiš glazbu no sada baš onu koja ti odgovara jer samo pozadinska buka nije više dovoljna.



Studija je tako donijela rezultate u kojima 29% odraslih napominje kako se ne žele buditi s mamurlukom i 80% osjeća olakšanje kada, gledajući slike prijatelja koji se zabavljaju po socijalnim medijima, shvate da su sigurno smješteni na kauču. Rješenje je zapravo sasvim jednostavno – nisi više teenager koji eksperimentira i nalijeva se kako bi bio samopouzdaniji, pij manje.

37% ispitanika napominje kako za njih nema ništa tragičnije nego kada vide ljude u 40-ima i 50-ima okružene dvadesetogodišnjacima u pubovima i barovima. Malo se čini kao da nisu baš sasvim svjesni značenja pojma tragično. Djeluje pomalo jednako tako tragično za 37% onih koji se vani ne zabavljaju živeći sovje priče već traže nekoga koga će osuđivati.



Veliki faktor čini i aspekt dugotrajnijih i ozbiljnijih veza, jer 70% je izrazilo osjećaj olakšanja kada su upoznali "onog pravog/onu pravu" jer je to značilo da ne moraju više bauljati barovima i klubovima noću već mogu prigrliti ugodnu intimu doma. Olakšanje ne djeluje kao neobična reakcija ovdje uzme li u obzir da se su očito izlazili samo kako bi isprobali live verziju Tindera a ne zbog glazbe, prijatelja, druženja i slobode.

Svako doba nosi svoje. Život se odvija u fazama širenja i skupljanja, nekada ti se pleše i izlazi, nekada voliš svoja 4 zida i nekoliko bliskih prijatelja. Kada si u 20-ima obveze su manje, u nedjelju ujutro te čeka samo mamurluk bez obveza, koji je dakako lakši od onoga u kojem klinca voziš baki ili moraš po špeceraj jer ti mama više ne kuha. Neki će izgubiti volju nakon nekoliko godina izlaženje, neki će se u 50-ima na flooru osjećati jednako komotno kao kada su na njega prvi puta stali. Sasvim smo drugačiji, no tendencije jednostavne progresije života idu uz margine da postaje samo sve teži pa ćeš jednostavno, ako ti je nacionalnost ipak ta da si prvo i primarno plesač, možda jednostavno svoje izlaske od 16 sati zamijeniti s poštenih par sati plesa i leći ranije jer sutra radiš bučnicu, ili ćeš sada na trodnevnom festivalu zaista i odspavati koji puta jer te više zanima kvaliteta, a ne eksces iskustva. No koliko god godina imao, služi li te tijelo i postoji li želja, nitko te nema pravo osuđivati na podiju. Ako to i čini to je jednostavno esencija onoga što hejteri rade – da nije to bio bi tvoj šešir, način na koji  se češljaš ili način na koji sikćeš slovo s kada govoriš. No kako god, ovo je samo generalna tendencija koja nema veze sa tvojim stvarnim iskustvom. Da je masa uvijek u pravu demokracija bi funkcionirala. Što se nas tiče pleši dok god ti se pleše, što više priča za kada te artritis dohvati to bolje!

 

Balearsko otočje tako se u brošure turističkih agencija i liste aerodroma ugnijezdilo kao jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija za sve one koji osjećaju još uvijek da bi odmori trebali biti proplesani i provrištani s čašom ledenog društvenog lubrikanta u rukama. Vlasti otočja, koje je dom party meka Ibize i Mallorce, tražile su od Španjolske i Europske Unije da im pomognu boriti se protiv "anti-socijalnog turizma" zabranom alkohola na letovima i na aerodromima, kako neki vole dotaknuti balearsko tlo već s podobrim buzzom i malo krvi u svom alkoholu.



Ovaj zahtjev stiže od Pilar Carbonell, odgovorne za turizam u vladi balearskog otočja, nakon široko publiciranih rasprava o javnim pijanstvima i alkoholom natopljenih seksualnih egzibicija na letovima, pretvarajući ova turistička mjesta u ona s reputacijom razvrata i nedogovornosti, gdje su nerijetko ekscesna ponašanja sudionike koštala života. Iz zahtjeva gospođe Carbonell nije jasno traže li lokalne vlasti zabranu alkohola na svim EU letovima ili samo onima koji idu prema otočju.

Posljednji javno pušteni incident bio je kada su policijski službenici morali upasti u avion Ryanair-a u Palma de Mallorci ne bi li izvukli trojicu pijanih letača koji su radili nerede od polaska u Manchesteru, a s aviona su ispraćeni pljeskom ostalih putnika. Ovaj događaj rezultirao je kašnjenjem i preusmjeravanjem drugih letova.



Izvan sličnih situacija ostaje pomalo nejasno koji je konkretni plan za distribuciju alkohola jednom kada su putnici sigurno i trijezno na otoku, kako Balearsko otočje velik dio svoje zarade na turistima ostvaruje upravo na šankovima. Također, upitno je koliko će zabrana alkohola na letovima zaista učiniti za reputaciju pojedinih aspekata otočja na kojima bi im i Sodoma i sestra joj Gomora skinule šešir. Svakako nije loša ideja sapeti inklinacije nestrpljivih koji uništavaju iskustvo leta na odmor ostalima, no primijenjeno kao usamljena mjera njena učinkovitost je diskutabilna, ali sve dok zakon ponude i potražnje Balearsko otočja stavlja u poželjnu poziciju jednako tako ga postavlja i u ono u kojoj može zahtijevati ove promjene