“Ljudi iz sjene” – prirodni ili industrijom uvjetovan fenomen glazbenih događaja?

Svatko ima svoja najdraža sjećanja, određene trenutke s pojedinih partyja koji su nam ostali upamćeni upravo zbog toga što je sve bilo točno kako je trebalo biti. Da bi takav doživljaj bio moguć, zaslužno je puno pojedinaca.

Glazbeni događaj brojnim posjetiteljima predstavlja samo dobar provod, no on se sastoji od brojnih sastavnih elemenata koji ga čine mogućim. Rasvjeta, scenografija i dizajn pozornice (art produkcija), fotografija, vizualni efekti, sve su umjetnost za sebe.

No, ono što najčešće ostaje upamćeno je nastup DJ-a, gotov proizvod prezentiran publici.

Ime DJ-a većina zna, ali rijedak je pojedinac koji zna tko je bio zaslužan za vizualne efekte, čak i ako su u nekom trenutku večeri doista bili očarani tim istim efektima. Kreativac koji stoji iza njih, često ostaje neimenovan na stranicama ili izvještajima s događaja, iako bez njega taj sam događaj ne bi bio moguć.
Postavlja se pitanje čija je odgovornost za takvu situaciju, ako se o odgovornosti kao takvoj može uopće govoriti. Više je mogućih faktora zaslužnih, no na vidjelo proizlaze tri najvjerojatnija: sami kreativci, publika ili mediji/promotori.

Kreativni radnici koji čine glazbene događaje mogućima, sami su zaslužni za promociju svojeg rada, kako bi se izborili za svoje mjesto pod suncem. U današnje vrijeme, uspjeh u branšama poput glazbene nemoguć je bez određene razine eksponiranosti, kako na društvenim mrežama, tako i u drugim oblicima medija. Samim time, otvara se pitanje žele li svi takvu razinu eksponiranosti, smatraju li da je njihova uloga jednako važna kao uloga izvođača i koja je općenito njihova motivacija za karijeru koju su odabrali?

Rasvjeta, scenografija i dizajn pozornice (art produkcija), fotografija, vizualni efekti, sve su umjetnost za sebe

S druge strane, čak i ako pojedinac koji radi rasvjetu ili vizuale, uz to što radi odličan posao, ima i snažnu samopromociju na društvenim mrežama, rijetko kada će posjetitelji tih događanja znati tko je on. No, želi li publika uopće znati tko je zaslužan za vizuale ili ih zanima samo gotov proizvod – DJ set? Dolaze li ljudi na glazbena događanja samo čuti muziku i zabaviti se ili žele doživjeti cjelokupno audiovizualno iskustvo koje ona pružaju?

Na kraju svega, čak i ako se određen broj pojedinaca interesira za bliže poznavanje sastavnih dijelova koji čine jedan glazbeni događaj, dopušta li im trenutačna situacija da saznaju tko stoji iza njih? Gdje mogu uopće saznati tko je bio zaslužan za rasvjetu, kada se te osobe ne spominju na stranicama događaja.

U potrazi za odgovorom na tako naizgled apstraktno pitanje porazgovarao sam s pojedincima koji su direktno zahvaćeni spomenutom problematikom ili su barem s njome dobro upoznati.

Prvi od njih, Kushtrim Juniku, bavi se dizajnom pozornice i vizualnih efekata. Činjenica da njegov posao uključuje detaljnu pripremu koja može trajati tjednima ili mjesecima, a u konačnici priznanje dobije samo izvedba na pozornici, za njega predstavlja veliki problem glazbene scene. Mišljenja je da su glazbeni događaji u današnje vrijeme multisenzorna iskustva, a brojni posjetitelji pohađaju događaje ne samo zbog glazbe, već upravo zbog imerzivne atmosfere koju pruža spoj audio i vizualnog.

„Usprkos tome, omjer uloženog truda i razine prepoznatljivosti koje taj trud dobiva ostaje nepravedan. Smatram da je jedan od razloga tome manjak suradnje između svih sudionika od početka samog procesa, što ograničava potencijal onoga što bi moglo nastati. Eksponiranost je u današnje vrijeme prijeko potrebna za razvoj profesionalne karijere u ovakvim poljima, htio to netko ili ne. Upravo zato, organizatori moraju shvatiti da više nije dovoljno ulagati u „headlinera“ i ignorirati ostatak tima.“

„Baš kako se podupiru lokalne DJ-eve koji u nekom trenutku postanu poznatiji široj masi, tako bi trebalo podupirati i ostale kreativce kako bi i oni dalje razvijali svoje karijere. Veća razina prepoznatljivosti svih sudionika u prezentaciji nekog glazbenog događaja dovela bi do poboljšane kvalitete njihovog rada, a samim time i do još kvalitetnijih događaja – svojevrsni kreativni ulog u bolju budućnost. Svi sudionici rade za isto – pružanje iskustava publici. A kada postoji kvalitetna suradnja, iskustvo uistinu postaje nezaboravno.“

Slično, ali ponešto drugačije mišljenje s njim dijeli i drugi sugovornik – Andrija Santro, lightman s višegodišnjim iskustvom rada na partijima, ali i u kazališnoj umjetnosti. Iako, baš poput Kushtrima, smatra da bi mediji i organizatori trebali više vremena posvetiti “ljudima iz sjene” događaja, ipak razinu eksponiranosti ocjenjuje ponajviše kao odgovornost pojedinca:

„Jednakost kreativaca koji sudjeluju u procesu s izvođačima možda nije ni nužna. Njihov rad može se objasniti kao popratni element jer glavnu srž partija ipak čini izvedba DJ-a. Na organizatoru je odluka koliko će se posvetiti njihovoj eksponiranosti. Eksponiranost kreativaca u medijima ovisi o pojedincu. Svatko je različit po tom pitanju i sam bira koliko će se prezentirati u javnosti. Osobno mi samopromocija nije prioritet jer rad kojim se bavim proizlazi iz ljubavi prema toj umjetnosti. Kroz spoj tehnologije i kreativnosti se najbolje izražavam i to je nešto što mi je ipak najbitnije.“

Takva raznolikost karaktera u kreativcima, po Andriji, primjenjiva je i na samu publiku:

„Posjetitelji glazbenih događanja variraju, dio ekipe izlazi radi socijalizacije ili im izlazak služi kao ispušni ventil, a s druge strane postoje ljudi koji klubove štuju kao hramove i pristupaju glazbi na drukčiji način. Samim time, i njihov fokus na elemente koji utječu na njihovo iskustvo znatno variraju.“

Treći sugovornik, Pepi Jogarde, govoreći iz perspektive poznatog zagrebačkog DJ-a, glavnu odgovornost za takvu situaciju na glazbenoj sceni pripisao je pak samoj prirodi izvedbe:

„DJ ili bend su na pozornici, u centru pažnje, s mikrofonom ili za pultom. Njihov je rad “gotov proizvod” koji publika direktno konzumira. Kreativci, s druge strane, rade iz pozadine, njihov je rad suptilniji, a njihov utjecaj na doživljaj često se podrazumijeva.”

Slično objašnjenje ove situacije imao je Ratko Martinović, voditelj Podcast inkubatora na kojem su, između ostalih, gostovali i brojni sudionici domaće glazbene scene:

„Mislim da je prirodno da najviše pažnje dobiva onaj koji je najviše i traži, a ujedno i snosi najveći pritisak. Ako na setu dođe do krivog osvjetljenja ili tehničke pogreške, nikom pa ništa. No ako dođe do DJ-eve omaške, bilo tehničke ili jednostavno lošeg seta, to izuzetno utječe na njegov renome i buduće angažmane.“

Sama priroda ovog fenomena stavlja u fokus već spomenute društvene faktore, za koje Pepi smatra da također igraju veliku ulogu:

„Interes publike za “gotov proizvod” je ogroman. Ljudi dolaze na događaj da se zabave, čuju muziku, plešu. Ne razmišljaju o tome tko je složio rasvjetu ili tko je snimio promotivni video. Njima je bitno cjelokupno iskustvo, ali često ne prepoznaju njegove sastavne dijelove. Dobar dio publike dolazi prvenstveno zbog muzike i zabave.

No, smatram da sve više ljudi prepoznaje da kvalitetan događaj čini puno više od same glazbe. Kad dožive potpuno audiovizualno iskustvo, to ih oduševi i pamte. Ali često ne znaju imenovati ljude koji su to omogućili. To je kao da odeš u vrhunski restoran – uživaš u hrani, ali rijetko znaš tko je točno u kuhinji rezao luk ili flambirao desert.“

Osim same prirode događaja te interesa publike za finalan proizvod, Pepi je, poput ostalih sudionika, naglasio da ipak mediji igraju podosta veliku ulogu u nastaloj situaciji:

„Mi smo kultura koja voli heroje i zvijezde, a ti su često izvođači. Mediji tu dolijevaju ulje na vatru. Oni su fokusirani na ono što je najlakše prodati i prepoznati – DJ-a, bend, hit. Rijetko ćeš vidjeti članak o tome kako je neki lightman stvorio nevjerojatan vizualni spektakl, osim ako se ne radi o nekom svjetski poznatom dizajneru svjetla na mega-festivalima.“

U konačnici dalo bi se zaključiti da je ova problematika prisutna ne samo u glazbenoj, već i u ostalim oblicima umjetnosti koji u središte stavljaju protagonista, poput kazališne ili filmske industrije. Svi znaju tko je glavni glumac, ali malo tko zna snimatelja ili scenografa, bez kojih gotovi produkt ne bi postojao. Rad ostalih sudionika u svim spomenutim granama, umjetnost je za sebe, te je možda i prepoznata na adekvatan način unutar same industrije, no nije tako prezentirana široj javnosti.

Uzevši sve navedeno u obzir, možda „odgovornost“, kako je navedeno na početku i nije najbolji izraz. Možda nitko nije direktno odgovoran, nego je takva situacija jednostavno produkt brojnih okolnosti na kojima svatko treba poraditi da bi se iznjedrilo nešto novo. Promotori bi trebali poraditi na promociji cijele ekipe koja radi na događaju, što bi možda dovelo i do interesa publike koji nadmašuje gotov proizvod, a kreativci bi vidjeli više smisla u intenzivnoj samopromociji.

Ipak, u potrazi za rješenjem od nekud treba krenuti, a polazna točka možda je upravo pisati o navedenome, dati ljudima uvid u nešto čega možda i nisu svjesni; dati prostora onima kojih se ovo tiče da izraze ono što žele i da u konačnici zadrže motivaciju za onime čime se bave. Jer bez toga nema ni upamćenog trenutka ni utiska vrhunskog partija koji ostaje u sjećanju s velikim odmakom vremena.