Kultura brige o sebi: Zašto je razigranost odraslih ključ mentalnog zdravlja i sreće
Istraživanja pokazuju da igra nije dječja faza koju prerastamo, već važan alat za nošenje sa stresom, jačanje odnosa i očuvanje mentalnog zdravlja
Odrastanje ima tihu, ali upornu naviku potiskivati naš osjećaj za igru. U jednom trenutku bezbrižna mašta i spontana zabava ustupaju mjesto stalnoj potrebi za produktivnošću, ozbiljnošću i “odraslim” ponašanjem. No znanstvena istraživanja sugeriraju da bi to mogao biti pogrešan smjer.
U eseju objavljenom na platformi The Conversation, znanstvenici Scott Duncan s Auckland University of Technology i Melody Smith s University of Auckland navode kako odrasli imaju jednaku, ako ne i veću korist od igre nego djeca. U društvu koje od odraslih očekuje stalnu ozbiljnost, razigranost se često doživljava kao neozbiljna ili neprimjerena. No podaci govore drukčije.
Studije pokazuju da odrasli koji se redovito uključuju u razigrane aktivnosti lakše podnose stres, doživljavaju više pozitivnih emocija i iskazuju veće zadovoljstvo životom. Razigranost je povezana s emocionalnom inteligencijom i većom otpornošću. Osobe koje uspješno “čitaju” atmosferu u prostoru, upravljaju vlastitim i tuđim emocijama te empatično reagiraju na situacije, češće si dopuštaju prostor za igru.
Zašto briga o sebi nije luksuz, nego nužan dio svakodnevice
Važno je pritom naglasiti da “igra” kod odraslih ne znači povratak dječjim navikama. Riječ je prije svega o načinu razmišljanja. Ona može biti fizička, kreativna, društvena ili maštovita. U taj okvir ulaze glazba, ples, pripovijedanje, improvizacija ili jednostavno činjenje nečega zato što donosi čistu i neopterećenu radost.
Postoje i naznake moguće neurobiološke povezanosti između razigranosti i kognitivnog zdravlja u starijoj dobi. Održavanje razigranog pristupa životu moglo bi pomoći mozgu da dulje ostane fleksibilan.
Kada odrasli i djeca zajedno sudjeluju u nestrukturiranoj igri, hijerarhije slabe, a odnosi se produbljuju. Istraživanje koje su Duncan i Smith proveli s novozelandskim obiteljima pokazalo je da poticanje takve igre smanjuje stres i jača povezanost, čineći igru dijelom svakodnevice, a ne rijetkim luksuzom.
Širi problem možda je kulturološki. Ako se igra doživljava kao nešto sramotno ili neozbiljno, ona nestaje iz naših života. Ako je normaliziramo, postaje zarazna. Dok suvremeni tempo potiče stalnu produktivnost i samokontrolu, znanstveni dokazi sugeriraju da razigranost nije slabost, već resurs.
U kontekstu klupske scene, gdje su glazba, ples i kolektivno iskustvo temelj zajedništva, pitanje je jednostavno: dopuštamo li si igru i izvan plesnog podija ili smo je ostavili negdje u djetinjstvu?
*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
