Klaada je ponovno pokazao svoju kreativnost spajajući naizgled nespojivo: baroknu glazbu i mračni psytrance. Na nedavno održanom Foresterra festivalu predstavio je svoj najnoviji uradak u kojem se isprepliću vokalni dijelovi 292 godina stare skladbe “Kyrie” Johanna Sebastiana Bacha s mračnim ritmovima psytrancea.
“Iskreno, ovo je možda moja najdraža psytrance traka koju sam do sada napravio. Velik dio trake vrti se oko sablasnih Bachovih vokala, a ima nešto posebno u sudaru barokne glazbe i mračnog psytrancea – pogotovo pogotovo usred šume, okružen hipijima u punom plesnom elementu,” napisao je Klaadana svom Instagramu, ističući kako je traka zasad neobjavljena.
Publika na Foresterra festivalu imala je priliku uživo doživjeti ovaj nesvakidašnji spoj epoha i stilova, koji je dodatno naglasio magičnu atmosferu festivala. Kako je izgledalo cijelo festivalsko iskustvo, pročitajte u izvještaju našeg suradnika Valenta Samardžije pod naslovom „Tamno, meko i udobno putovanje – Foresterra festival 2025“.
Stephanie Prekali je odrasla u Istri, glazbeno sazrijevala u Italiji, a svoj put nastavila na hrvatskoj sceni balansirajući između komercijalnih gaža, klupskih večeri, festivala i umjetničkih projekata.
Kroz razgovor u kojem smo rezimirali njenu karijeru dotakli smo se brojnih tema počevši od prvih susreta s house glazbom i inspirativnih mentora do performansa na Street Art Poreč festivalu i eksperimentalnih projekata s kojima istražuje što znači biti DJ danas.
foto: arhiva Pučkog otvorenog učilišta Poreč
Odrasla si u CD shopu, a prvo si zavoljela pop. Možeš li se prisjetiti trenutka kada si prvi put shvatila da glazba za tebe ima dublje značenje?
Ne bih mogla izdvojiti samo jedan trenutak kada je glazba za mene počela imati dublje značenje. Imam osjećaj da se taj odnos stalno produbljuje, da se razvija godinu po godinu, pjesmu po pjesmu. U kontekstu elektronike, ipak izdvajam prvi susret sa setom Davida Moralesa u Ambasadi Gavioli. To je definitivno bio doživljaj poslije kojeg glazbu nisam više samo slušala, nego i osjećala cijelim tijelom. Nakon toga nije bilo povratka; ta prekretnica me usmjerila ne samo prema DJ-ingu, nego i prema istraživanju same pozadine onoga što slušam. Knjiga Last Night a DJ Saved My Life dala mi je uvid u socio-ekonomske okolnosti iz kojih je uopće izrasla potreba za suvremenim žanrovima, a na fakultetu sam kroz istraživanje zadovoljstva elektroničke scene grada Zagreba došla u kontakt s rijetkom stručnom literaturom koja se time bavi. S vremenom sam primijetila da DJ nije samo uloga na pozornici, nego i kulturološki fenomen koji obilježava naše vrijeme, često malo istražen, a istovremeno jako izložen i napuhan u javnom prostoru. Zato vjerujem da taj dublji odnos još uvijek gradim kroz osobni doživljaj i istraživanje, nastojeći shvatiti kako smo došli ovdje i što znači biti dio te priče.
U svijet DJ-inga si ušla dok si živjela u Italiji, a tvoj prvi mentor je bio DJ Itto. Što si od njega naučila i koliko te je to oblikovala? Kako je to iskustvo utjecalo na tvoju karijeru po povratku u Hrvatsku?
Za vrijeme boravka u Italiji stala sam iza pulta, gotovo slučajno. To su bili početni koraci, ali pravi put počela sam graditi tek po povratku u Hrvatsku. U tim počecima važan trag ostavio je DJ Itto, ili Tajar, kojeg pamtim kao nekoga tko je glazbu živio iskreno i nenametljivo. Njegova povezanost s klasičnim i soulful houseom pretvorila se u nit vodilju koju i dandanas nosim sa sobom. Iz klasičnog housea ponijela sam sirovi ritam, onaj groove koji tjera naprijed i podsjeća na hip-hopersku upornost. Iz soulfula su mi pak ostali vokali, toplina i osjećaj laganog dana na suncu. Taj spoj ritma i vokala za Itta nikada nije bio samo forma; nije elektroniku gledao kao hladnu i mehaničku, nego kao glazbu u kojoj se ljudi, emocije i doživljaji međusobno traže. Kroz njega sam naučila da glazba živi kroz vrijednosti koje je okružuju. Puštao je još u devedesetima, u vrijeme kada je DJ kultura imala snažan osjećaj zajedništva i pripadnosti. Rave scena tada se temeljila na miru, ljubavi, jedinstvu i poštovanju, publika i DJ disali su zajedno. Kad se osvrnem, shvaćam da njegov utjecaj nije bio samo u tehničkim vještinama i žanrovima, nego u načinu na koji je glazbu doživljavao. Njegova najveća ostavština je upravo taj osjećaj i trag koji živi u svima koji su ga imali priliku slušati.
foto: Luka Dubroja
Dugo si balansirala između komercijalnih gaža i underground scena. Kako si pronalazila ravnotežu između ta dva svijeta?
Jednom riječju – nikako, ako je netko uspio pronaći savršen recept, neka mi javi. Komercijalnije gaže donose iskustvo, uče kako držati ritam večeri i zadovoljiti očekivanja ljudi u najnestvarnijim uvjetima. Underground je, s druge strane, mjesto gdje se može riskirati i otkrivati. Najveći problem za mene pojavio se u samom preslušavanju i istraživanju glazbe, jer jedni i drugi eventi traže potpuno različit zvuk, znala sam se osjećati kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde. Nikad to nisam uspjela potpuno pomiriti, a možda i ne trebam.
Ipak, više se okrećeš undergroundu. Gdje vidiš svoj glazbeni put u narednim godinama?
Svjesna sam da se danas od DJ-a očekuje da ima jasnu strategiju i marketing, ali meni je teško u tome sudjelovati. Možda zvuči preromantično, ali vjerujem da ta priča treba rasti prirodno, iz same glazbe. Moj put se otvara kroz ono što radim i slušam, a ne kroz planove i programe. Upravo zato me underground privlači, jer je to prostor slobode, istraživanja i ponovnog otkrivanja glazbe. Radije ću riskirati i ostati nevidljiva nego izgubiti ono što mi je najvažnije: iskrenost u onome što radim.
Zato vjerujem da se, uz underground, moj put sve više otvara i prema toj autorskoj i eksperimentalnoj sceni.
Dugogodišnja suradnja s festivalom Sedam dana te je dodatno povezala s autorskom i eksperimentalnom scenom, a vrijedi spomenuti i tvoj glazbeni segment Murtićeve izložbe u Laubi. Što ti znači kada sa svojim glazbenim odabirima postaneš dio šireg umjetničkog konteksta?
Dugo sam se osjećala kao nepotrebni dodatak, posebno na komercijalnim gažama gdje DJ lako postane pozadinska biljka. Tek u autorskoj i eksperimentalnoj sceni osjetila sam da se moji izbori uistinu čuju. Tamo sam dobila najviše podrške, bilo od publike, bilo od suradnika ili kroz razgovore o glazbi. Na festivalu Sedam dana stvaranja ili u Laubi, uz Murtićevu izložbu, bilo mi je velika čast biti dio šireg umjetničkog konteksta. Tada zvuk više nije samo pozadina, nego postaje element koji pojačava djelo. To je ujedno i izazov: kako ne ostati samo “dodatak”, nego donijeti novu vrijednost i otvoriti sloj doživljaja.
Takva povezanost zvuka i vizualne umjetnosti dio je šireg suvremenog trenda. Sound art, intermedijarni performansi i site-specific instalacije brišu granice između disciplina. Za mene je uzbudljivo istraživati kako zvuk može biti ravnopravan partner slici ili prostoru, a ne tek pratnja. Zato vjerujem da se, uz underground, moj put sve više otvara i prema toj autorskoj i eksperimentalnoj sceni.
Street Art Poreč ti je dao prostor da kroz performanse preispituješ ulogu DJ-a. Kako je sve krenulo?
Street Art Poreč dogodio se prirodno, gotovo neminovno. Odrasla sam u Poreču i uvijek sam imala slojevitu vezu s tim gradom. Nakon sezonskih gaža znala sam se vraćati doma frustrirana, a performansi su mi postali način da to izrazim kao iskreni komentari na ono što mi se tada događalo. Vrlo brzo sam shvatila da u tim izvedbama ima i nešto više od pukog izbacivanja frustracija. Festival je u tome prepoznao spoj igre i istraživanja i dao mi prostor da kroz performanse preispitujem samu ulogu DJ-a. Tako je ono što je krenulo iz osobne potrebe preraslo u širi dijalog. I nekako, još uvijek ima smisla.
foto: arhiva Pučkog otvorenog učilišta Poreč
Karijola, Pedalina, Apnea, Sanjam, Self and Sound, Dead Wax… Svaki performans nosi snažnu metaforu. Koji ti je bio najizazovniji za izvedbu, a koji najosobniji?
Karijola mi je ostala najupečatljiviji performans jer je bio prvi i fizički najzahtjevniji. Satima sam gurala tačke po starom gradu Poreča, po rimskom kamenju, a u jednom trenutku u njima sam vozila i pjevačicu Barbaru Munjas dok je nastupala. Taj trenutak mi je bio najdraži jer se doslovno ostvarila ideja da je DJ taj koji “nosi” izvođača i daje mu prostor. Bilo je naporno i zahtjevno, ali u isto vrijeme i nevjerojatno zabavno.
Što se tiče osobnog, izdvojila bih zadnja dva performansa, Self and Sound i Dead Wax. Self and Sound bio je trenutak introspekcije, preispitivanja tko sam i gdje sam uopće u svemu ovome. Dead Wax je, s druge strane, bio svojevrsni oproštaj, set sastavljen od glazbe koja me oblikovala, kao zatvaranje jednog poglavlja i otvaranje prostora za novo. U tom smislu bio je možda i najosobniji, jer je označavao prijelaznicu, neku vrstu unutarnjeg čišćenja.
Kada pogledaš unatrag na dosadašnji put, od prvih nastupa u lokalima do festivala i performansa, koje bi trenutke ili nastupe izdvojila kao najposebnije i zašto?
Posebni trenuci za mene nisu uvijek bili oni veliki i očekivani, nego više oni mali i nepredvidivi. Na Sedam dana stvaranja, kada nestane struje. U Mastersu, kada jedan običan četvrtak iznenada postane pravi party. U Terra Magici, kada pustim I Feel Love i cijela ulica poludi. U Rođi, kada se lokal u tri i pol minute odjednom napuni. U Funku, kada usred večeri pola sounda proradi. U Petom kupeu, kada ti policajac lagano potapša rame usred špice pjesme.
Ono što me najviše obilježava su upravo ti mali, nepredvidivi trenuci i trenutak kada pogledam publiku ispred, iza i oko sebe i vidim ljude koji slobodno plešu. U njima pronalazim bit svega.
foto: arhiva Pučkog otvorenog učilišta Poreč
Nakon svega, ako bi morala definirati što za tebe znači biti DJ danas, kako bi to opisala?
Kad čujem pitanje što znači biti DJ danas, prva misao koja mi pada na pamet je – nešto što ne želim biti. Nekada je ta uloga značila voditi ljude kroz glazbu i stvarati zajednički trenutak na plesnom podiju. Danas je to postalo nešto sasvim drugo. Više se prati fotografija, video i imidž, nego što se stvarno sluša glazba ili prepoznaje tko uopće stoji iza nje. U svemu tome sam se pogubila, zato želim okrenuti stranicu. Sve više se vraćam glazbi kao iskustvu, a ne kao proizvodu. Zanimaju me trenuci koji nastaju spontano, reakcije publike i povezanost koja se dogodi u prostoru.
Nisam sigurna ni želim li uopće dalje koristiti riječ DJ. Čini mi se da je danas toliko ispražnjena da svojim korištenjem zapravo umanjuje ono što je nekada značila i sve ljude koji su gradili scenu. Možda je važnije od same riječi podsjetiti se što stoji iza nje: ljubav prema glazbi, zajedništvo i sloboda. Ako to ostane u fokusu, onda scena i dalje ima budućnost. U tome stojim, u želji ostati povezana sa zvukom i ljudima, bez obzira na etikete.
Koncept toplog, druželjubivog i raznovrsnog festivala u malom filmskom selu u blizini Fužina, sat vremena vožnje od Rijeke, otvoren je za iskusne trancere, kao i neiskusne istraživače, Anitu i mene.
Foto: Anita Mavrović
Bilo nam je jasno da se radi o nečem posebnom kada su na Ambasadoru odnijeli nagradu najboljeg regionalnog novog festivala. Ispunili su naša očekivanja, pa i više.
Dolazak na ovaj festival otvara još jedna „vrata percepcije“. Osjećaj ugode i sigurnosti nas preplavljuje, sve je udobno i prijateljski. Čini se da se tope dobne i sve druge granice, a realnost postaje bolja. Noćni VJ-ing po danu zamjenjuju šareno i kreativno odjeveni posjetitelji, koji svaki pojedinačno unosi svoju osobnost u sliku ponovno oživljenog sela.
Kulise iz filma Winnetou, proplanak okružen visokim borovima i stage Foresterra u dubokoj šumi okruživali su nas tri dana. Moglo se doći ranije, a čuli smo da neki ostaju i nakon festivala uživati u prirodi.
Kiša koja se najavljivala nije značajno umanjila doživljaj, čak ugodno osvježila nedavne vruće ljetne dane. Noću, u šatorskim vrećama smo se brzo zagrijali i uz udaljene bas frekvencije spavali na svježem zraku Gorskog kotra.
Foto: Anita Mavrović
Zbog potrebe da isključimo misli, odlučili smo se intuitvno prepustiti bogatim i raznovrsnim sadržajima
Radionice, koncerti, šetnje, performeri, 70 setova domaćih i stranih producenata, galerija psy slika, handcraft štandovi, hrana, „dodaci prehrani“, kružok oko vatre i fascinantni dekori.
Ono što me doista razveselilo kao muzičkog producenta je potpuno izbalansiran zvuk visoko rezolutnih sound systema na oba stagea, pa sam pospremio čepiće za uši od kojih se inače ne odvajam.
Po danu nam je nekako više odgovarao manje progresivan, a muzički raznolikiji „Windmill“ stage u samom centru sela, iznad kojeg su lebdjeli highline performeri, a na konopljinim vrećama razlijegala se tijela opuštenih psy putnika. Na uzvisinama pripremali su se performeri koji će navečer vatrama osvijetliti psy noć.
Foto: Anita Mavrović
Od zanimljivo kostimiranih, do jednostavno odjevenih grupica isprepletenih na drvenim trijemovima, klupicama, proplancima i ležaljkama do uživljenih pokreta plesača, moglo se naći idealno mjesto za guštanje svakog seta ponaosob. Svaki set donosi svoju vibraciju i val nadahnuća za sjedenje, ležanje, ples…
Često sam pomislio: moram pogledati na rasporedu ovog DJa i zapamtiti ime, ali koliko sam čuo od drugih, nisam jedini koji to ipak nije učinio. Taj osjećaj stopljenosti cijele grupe kao da mi je umanjio značaj pojedinca. Ali svakako čuo sam, za svoj ukus, vrlo kvalitetnu i raznoliku muzičku produkciju.
Foto: Anita Mavrović
U jednom trenu sjedeći oko velike vatre koju su održavali posvećeni starosjedioci, pričinila su mi se stoljećima poznata lica, osvjetljena čarobnim sjenama, okružena vizualizacijama i svjetlima iz šume i misao da će sve biti u redu, nasuprot apokaliptičnim nagovještajima nadrk…. vlasnika mainstream medija.
Poslušat ćemo savjet jednog sugovornika uz vatru, da ovakve festivale treba posjećivati prvih godina dok još ne postanu veliki.
Posljednjih dana društvene mreže gore od rasprava o tome koliko se zapravo koraka napravi tijekom jednog partyja ili festivalskog dana. Dok prosječni maratonac pretrči 42 kilometra i skupi oko 50 tisuća koraka, partijaneri u svojim aplikacijama bilježe brojke koje itekako mogu konkurirati tom izazovu.
foto: Enora Paola
Na Redditu se mogu pronaći brojna svjedočanstva rejvera koji tvrde da na festivalima prelaze nevjerojatne brojke: od 32 tisuće koraka tijekom ilegalnog osmosatnog rejva u skladištu, preko 60–70 tisuća koraka dnevno na Movementu u Detroitu, pa sve do 212 tisuća koraka kroz četiri dana Tomorrowlanda, što je, kako jedan korisnik ističe, bilo više nego na 100 kilometara dugom planinarenju koje je odradio tjedan ranije na Mont Blancu.
Slične ispovijesti bilježe se i na nekoliko objava na Instagramu, gdje ljudi pišu da su na Tomorrowlandu danima radili po 70 tisuća koraka, da pet sati plesa troši više kalorija nego tri dana u teretani, ili da rekord od 64 tisuće koraka u jednom danu znači čak 60 kilometara i 3000 potrošenih kalorija. Drugi navode ukupno 151 tisuću koraka na Untold festivalu, a neki čak i više od 100 tisuća koraka tijekom tri dana Ultra Music Festivala. Ovo je tek dio komentara koji potvrđuju koliko se na plesnom podiju zapravo prelazi ozbiljna kilometraža.
Da ovakve brojke nisu samo subjektivni dojam i pretjerivanje, potvrđuje i jedno istraživanje iz 2014. i 2015. provedeno na Glastonbury festivalu. Znanstvenici su pratili kretanje posjetitelja pomoću GPS-a i akcelerometra tijekom šest dana. Rezultati su pokazali da su sudionici prosječno prelazili 11 kilometara i 15661 korak dnevno, što je ukupno više od 66 kilometara kroz cijeli festival. U nekim slučajevima zabilježene su i ukupne udaljenosti od preko 200 kilometara, uz fizičku aktivnost višestruko veću od onoga što preporučuju smjernice za zdrav život.
A sad nas zanima i vaše iskustvo: koliko je najviše koraka zabilježila vaša fitness aplikacija nakon izlaska ili festivalskog maratona? Javite nam brojke na društvenim mrežama!
Klub je zamišljen kao intimna zajednica s istinskom ljubavi prema glazbi, sa zvukom u samom središtu – od pažljivo podešene akustike prostora do rasvjete i atmosfere koji u potpunosti podižu plesni podij.
Kako bi fokus ostao na glazbi, najave lineupa ostat će tajna, a DJevi koji će gostovati, često će puštati produžene setove što je danas rijetkost na globalnoj sceni. Politika zabrane korištenja mobitela dodatno osigurava intimnu atmosferu, a pomaže i u tome da publika ostane prisutna i povezana na plesnom podiju.
Osjećaj zajedništva je od ključne važnosti: članske kartice omogućuju građenje zajednice prepoznatljivih lica na plesnom podiju iz subote u subotu, a članovi dobivaju i ekskluzivne informacije o lineupu neposredno prije događaja. Za svaku subotu broj ulaznica je ograničen, čime se čuva posebna, bliska atmosfera.
Članstvo donosi dodatne pogodnosti kao ekskluzivne informacije o lineupu neposredno prije događaja te i ograničeno izdanje Barbarella’s majice.
Petkom će klub biti rezerviran za neke od najpoznatijih zagrebačkih programa, uključujući Dobar House, Velvet, Planet Srijeda, Casabianca, Butik, Late Checkout i Homo Electric. O tome više uskoro.
Pojedinačne ulaznice za subote možete pronaći na ovom linku.
„Portal Solopiano.com koji okuplja pijaniste iz čitavog svijeta, Meštrovićev album “Piano Balade Vol.1” proglasio je najboljim albumom klasične glazbe na svijetu“.
„Sedamnaestogodišnja violinistica Sara Domjanić s prebivalištem u Kneževini Lihtenštajn, ali s čakovečkim korijenima, bit će hrvatska predstavnica na Euroviziji mladih glazbenika koja će u svibnju biti održana u njemačkom gradu Kölnu.“
„Žiri Međunarodne nagrade za klasičnu glazbu – ICMA objavio je u četvrtak dobitnike nagrada za 2021. među kojima je u kategoriji Audio i Vizualna izdanje s djelima hrvatskih kompozitora Igora Kuljerića i Jakova Gotovca, pod ravnanjem Ivana Repušića“.
„Solistica Opere HNK Ivana pl. Zajca, nacionalna prvakinja Kristina Kolar nominirana je za jednu od najprestižnijih europskih nagrada za klasičnu glazbu, njemačku Opus Klassik nagradu za 2021. godinu, u kategoriji pjevačice godine, doznaje se iz riječkoga HNK.“ „Na prestižnom Međunarodnom natjecanju za mlade glazbenike puhačkih instrumenata, među čak 130 natjecatelja, zablistao je Stefan Gjorgiev iz Pešćenice, općina Lekenik.“
Ovakvi i slični naslovi redovno u hrvatskim medijima prate uspjehe glazbenika koji se bave skladanjem ili izvođenjem klasične glazbe u Hrvatskoj. Vrlo rijetko slični naslovi odlaze radi uspjeha nekih rock ili pop izvođača iz jednostavnog razloga jer je izuzetno mali broj takvih izvođača uspio ostvariti respektabilan uspjeh izvan granica Hrvatske, a koji bi zainteresirao medije. Proteklih su godina to s razlogom najčešće bili 2CELLOS ili Dino Jelusić.
Europske turneje hrvatskih rock bendova koje ponekad traju i više od mjesec dana tijekom kojih neki bendove održe i preko dvadeset koncerata u više od deset europskih država najčešće su nezanimljive unatoč uspjehu hrvatskih rock bendova. Međutim kada je riječ o uspjehu autora i izvođača elektroničke glazbe oni gotovo kao i da ne postoje. Nije važan njihov uspjeh, njihova popularnost, pozitivne recenzije njihovih izdanja ili spektakularan nastup pred više desetaka tisuća obožavatelja.
Egoless – Ashtro J Photography
Iz nekog razloga uspjeh hrvatskih glazbenika koji stvaraju elektroničku glazbu mediji u Hrvatskoj jednostavno ignoriraju. Zašto je tome tako?
Pitali smo neke od aktera s hrvatske elektroničke scene kakva su njihova iskustva
„Mislim da nisam dao ni jedan intervju.“, rekao nam nje producent i glazbenik Ognjen Zečević poznatiji na globalnoj dub sceni kao Egoless kada smo ga pitali koliko je dao intervjua hrvatskim medijima tijekom svoje karijere. Za neupućene, Egoless iza sebe ima više tisuća prodanih vinila, dok su se nerijetko njegova nova izdanja rasprodala već pri samo najavi.
Zečević se svojim jedinstvenim pristupom dub glazbi jednostavno nametnuo svjetskoj glazbenoj sceni pa ne čudi što je između ostalog održao i veliku turneju po Velikoj Britaniji i to u gradovima kao što su Brighton, Glasgow, Sheffield, Nottingham, Bristol… u kojima je upravo dub dio autohtone kulture. Egoless je dočekan i prihvaćen kao zvijezda dub glazbe.
Je li netko o tome pisao u Hrvatskoj?
Baš i ne. Iza njega su na stotine nastupa širom svijeta u Engleskoj, Francuskoj, Belgiji, Austriji, Rumunjskoj, Rusiji itd. Svejedno, mainstream medijima u Hrvatskoj Zečević je potpuno nezanimljiv.
Pitali smo ga zbog čega po njegovom mišljenju mainstream mediji u Hrvatskoj ne prate uspješne karijere hrvatskih autora elektroničke glazbe?
„Naravno, očekivani odgovor je da mediji uopće ne prate scenu elektroničke glazbe u Hrvatskoj. No, mislim da postoji puno više razloga od toga: Habitus vlastite karijere sam u startu bazirao na međunarodno tržište, radi očitih razloga kao što su veće tržište, izdavačke kuće i zastupljeniji žanr glazbe kojom sam se bavio. Tako da mi to nikada nije bio prioritet niti sam to gledao kao na nedostatak, to je bio potpuno irelevantan faktor za moju karijeru.
S druge strane nikada nisam imao neku formu eksternog managementa koji bi sve te stvari gurao umjesto mene, a znamo da glazbena industrija uvelike počiva na kojekakvim “kartelima” i interesima istih, ne samo kod nas nego svugdje u svijetu. S druge strane, glazbeno novinarstvo je po mom mišljenju, uz nekoliko hvalevrijednih iznimki, gotovo pa nepostojeće i zapravo se svodi na PR službu gdje moraš napisati kompletan članak i poslati ga medijima koji ga onda objave i to ako ga objave.
Treća stvar, bilo koja forma instrumentalne glazbe je oduvijek bila manje zastupljena u medijima od vokalno-instrumentalne. To za sobom povlači i kronični nedostatak video spotova kod većine producenata elektroničke glazbe koji vlastitu glazbu stvaraju za njezino prirodno stanište, plesni podij.
Unatoč velikom uspjehu izvan granica Hrvatske, Egoless je i dalje gotovo nepoznat hrvatskim mainstream medijima
Četvrta stvar, na svjetskoj razini, osim dva/tri žanra elektroničke plesne glazbe koji naginju prema mainstreamu (house, techno i eventualno nešto drum and bass-a u Britaniji kao npr. Chase & Status) svi ostali žanrovi su praktički “underground”, a underground je antiteza mainstreamu. Jedina iznimka gdje se oba svijeta donekle isprepliću je britanski BBC Radio za koji sam i sam svojevremeno dao kratki intervju o povijesti reggae glazbe na našim prostorima.
Kada se sve zbroji, rekao bih da je krivnja donekle podijeljena jer mediji nemaju interesa za nas, a s druge strane ni mi ne dajemo / proizvodimo dovoljno zanimljivog popratnog materijala da bi istima bili zanimljivi.“
Unatoč velikom uspjehu izvan granica Hrvatske, Egoless je i dalje gotovo nepoznat hrvatskim mainstream medijima. Ipak, dotaknuo je u svom odgovoru još jedan „problem“. Nemali broj autora elektroničke glazbe nema svoju PR agenciju koja će medije obavještavati o njegovom ili njezinom uspjehu.
Istovremeno, vrlo malo broj tih istih autora ni ne šalje medijima informacije o svojim uspjesima pa je i rijetkim novinarima koji prate glazbenu scenu ponekad vrlo teško doznati nešto više o uspjesima pojedinih autora elektroničke glazbe. S druge pak strane, možda su i slali na nekolicinu medija, ali je u potpunosti izostala zainteresiranost urednika istih.
Petar Dundov
Petar Dundov je možda najpoznatije ime hrvatske elektroničke glazbe, ali ni on nema baš pozitivna iskustva s praćenjem njegove karijere u Hrvatskoj iako je ujedno i najpoznatije ime iz Hrvatske na svjetskoj mapi elektroničke glazbe.
„Tijekom karijere od svih intervjua u svijetu u Hrvatskoj sam možda dao pet posto intervjua. Pretpostavljam da mediji u domovini nisu zainteresirani zbog toga što se glazba i kultura općenito nalaze na margini društvenog interesa.“, ispričao nam je Dundov koji je na elektroničkoj sceni prisutan već više od 30 godina tijekom kojih je objavio preko sto singlova, više od 150 remixeva, šest studijskih albuma i to sve najčešće za inozemne diskografske kuće.
No, ni to nije nimalo zanimljivo hrvatskim mainstream medijima kao ni podatak da je nastupao na nekim do najpoznatijih festivala elektroničke glazbe na svijetu uključujući i nastup na Wire festivalu u Saitama Super Areni u Japanu, gdje je nastupio ispred 80.000 ljudi.
PEZNT
Glazbeni producent i PEZNT došao je u kakav takav centar pažnje jer je realizirao pionirski projekt s Jazz orkestrom HRT-a izvodeći house glazbu. Prije toga je sa svojim projektomuzdrmao svjetske top ljestvice vezane uz house glazbu a sa singlom ‘’Ride With Me’’ osvojio Australiju jer se spomenuti singl na njihovoj službenoj top ljestvici zadržao punih 20 tjedana. Album PEZNT-a „Paid In Full“ ocijenjen je najvišim ocjenama širom svijeta.
Ni njegov uspjeh nije bio popraćen u hrvatskim medijima. „Ne znam koliko dugo ali sigurno tri godine nisam dao nikakav intervju.“, ispričao nam je PEZNT koji je u svijetu elektroničke glazbe poznat jer je osnovao i vodi već skoro dvadeset godina diskografsku etiketu Blacksoul specijaliziranu za underground house, deep house, soulful, tech house i nu-disco.
Za razliku od Egolessa, Dundova i PEZNT-a, Sunčica Barišić, poznatija kao Insolate ne žali se na tretman medija u Hrvatskoj
„Ne mogu reći da mediji ne prate ono što radim – svaki put kada sam imala neko izdanje, organizirala event ili kada sam primila nagradu, mediji su to popratili. Ne iskačem iz paštete kao pjevačice i pjevači, ali to ne bih ni željela. Iz mog iskustva mogu reći da sam definitivno najviše prostora u medijima dobila kada sam prvi put svirala u Berghainu i kada sam izdala prvi album.“
Ispričala nam je da je do sada u karijeri dala oko 30 dužih intervjua za hrvatske medije, te velik broj kraćih. Za neupućene Insolate je jedna od najuspješnijih hrvatskih producentica i DJ-ica koju nazivaju i hrvatskom kraljicom techno glazbe a koja je prisutna na svjetskoj elektroničkoj sceni već više od 20 godina.
Iza nje je 50 izdanja, ali i nastupi po Južnoj i Sjevernoj Americi, Kini i Europi, kao i na nekima od najpoznatijih open air festivala elektroničke glazbe poput Tomorrowlanda, Dimensionsa, Exita a nastupala je u najpoznatijim klubovima elektroničke glazbe na svijetu kao što su Berghain i Tresor u Berlinu ili Rex u Parizu, a pokrenula je i vlastitu diskografsku kuću Out Of Place.
Sa 30-tak intervjua u karijeri za hrvatske medije Insolate ima pravo biti zadovoljna, a zašto je ona daleko zanimljivija hrvatskim medijima od Dundova, Egolessa, Blacksoula i još desetine drugih producenata i izvođača ostaje enigma.
Insolate – Foto: Matej Jurcevic
Zapravo je fascinantno koliko je velik broj i te kako uspješnih producenata elektroničke glazbe u Hrvatskoj ali koji su i dalje u medijskoj sjeni
Zagrebački DJ i producent Matija Rodić poznatiji kao Matroda prije par godina je proglašen za jednog od 25 najboljih producenata na svijetu. DJ Jock, Ana Antonova, Ilija Rudman, Felver, Ivna Ji, Filip Motovunski, Jan Kinčl, Eddie Ramich, Tom Bug, Andrea Ljekaj, Imogen Sound System, Ivan Komlinović Pero Fullhouse, The Siids, Cortex Thrill, Zarkoff, Grey Scenario, Le Chocolat Noir, TeHÔM itd. Svatko od njih mogao bi satima pričati o svojoj karijeri, svojoj glazbi, svojim uspjesima.
Zašto su oni i njihove vrlo uspješne karijere, često ostvarene izvan granica hrvatske toliko nezanimljive mainstream medijima u Hrvatskoj ostaje enigma dok s druge strane tretman rock glazbe i indie scene u tim istim mainstream medijima nije ništa puno bolji.
Ako jednog dana umjesto naslova s početka teksta u novinama i drugim medijima vidimo naslove poput „Dundov nasupio ispred 80.000 gledatelja u Japanu“, „Egoless osvojio prijestolnicu dub scene svojim originalnim dub zvukom“, „Insolate završila uspješnu turneju po Južnoj Americi“ onda ćemo znati da je i elektronička scena sa svojim akterima napokon dobila zasluženo mjesto u medijima.
*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
Upravljajte svojom privatnošću
Kako bismo pružili najbolje iskustvo, mi i naši partneri koristimo tehnologije poput kolačića za pohranu i/ili pristup informacijama o uređaju. Pristanak na ove tehnologije omogućit će nama i našim partnerima obradu osobnih podataka kao što su ponašanje pri pregledavanju ili jedinstveni ID-ovi na ovoj stranici i prikazujemo (ne)personalizirane oglase. Nepristanak ili povlačenje privole može negativno utjecati na određene značajke i funkcije.
Kliknite ispod da pristanete na gore navedeno ili napravite detaljne izbore. Vaši će se izbori primijeniti samo na ovu stranicu. Možete promijeniti svoje postavke u bilo kojem trenutku, uključujući povlačenje privole, korištenjem prekidača na Politici kolačića ili klikom na gumb za upravljanje privolom na dnu ekrana.
Functional Uvijek aktivni
The technical storage or access is strictly necessary for the legitimate purpose of enabling the use of a specific service explicitly requested by the subscriber or user, or for the sole purpose of carrying out the transmission of a communication over an electronic communications network.
Preferences
The technical storage or access is necessary for the legitimate purpose of storing preferences that are not requested by the subscriber or user.
Statistics
The technical storage or access that is used exclusively for statistical purposes.The technical storage or access that is used exclusively for anonymous statistical purposes. Without a subpoena, voluntary compliance on the part of your Internet Service Provider, or additional records from a third party, information stored or retrieved for this purpose alone cannot usually be used to identify you.
Marketing
The technical storage or access is required to create user profiles to send advertising, or to track the user on a website or across several websites for similar marketing purposes.