Ne nužno strogo definirana, ali dovoljno prepoznatljiva da se moglo naslutiti gdje jedna završava, a druga počinje. Danas se ta granica gotovo potpuno izgubila. Pitanje više nije što je underground, nego postoji li on uopće u obliku u kojem smo ga nekada poznavali.

Za početak vrijedi definirati sam pojam. Hrvatska enciklopedija za underground kaže:

“Underground [ʌ’ndəgraund] (engl.: podzemni; tajni; avangardni), pokret mlađega naraštaja, osobito na području kulture, koji obilježava odbacivanje ustaljenih estetskih vrijednosti, eksperiment, provokacija. Kao pridjev, odnosi se na (umjetničku) djelatnost izvan tradicionalnih ili službenih okvira; avangardan, eksperimentalan (underground rock, underground proza).” – Izvor: enciklopedija.hr

Definicija je relativno precizna, no nadopunila bih je pojmovima poput slobode, inovacije i autonomije. Istovremeno bih iz nje izostavila odrednicu “mlađeg naraštaja“, jer eksperiment i otpor ustaljenim obrascima nisu pitanje dobi.

Underground se često poistovjećuje s alternativnim i nezavisnim, dok se mainstream poistovjećuje s popularnim i komercijalnim. Međutim, ti pojmovi nisu sinonimi. Nešto može biti popularno, a umjetnički izrazito autentično. Nešto drugo može biti potpuno nezavisno, ali istovremeno kreativno vrlo konzervativno.

Možda je zato važnije od samih definicija uzeti u obzir kontekst prostora i vremena. Trap je započeo kao alternativni glazbeni pravac koji je s vremenom postao dio mainstreama. Drum’n’bass u većem dijelu Europe još uvijek pripada underground kulturi, dok je u Velikoj Britaniji već desetljećima dio šire popularne kulture.

Žanrovi se mijenjaju, publika se mijenja, a s njima i granice između alternativnog i popularnog. No upravo ovdje počinje problem. Možda smo cijelo vrijeme pokušavali definirati underground kroz ono što se može kategorizirati – žanr, broj ljudi u publici ili razinu popularnosti – umjesto kroz ono što ga je oduvijek činilo posebnim: vrijednosti koje zastupa, motive iz kojih nastaje i način na koji djeluje.

Financiranje kao prekretnica

Mora li nešto biti lišeno zarade da bi bilo underground? Pobija li financijski uspjeh samu ideju nezavisne scene? Smije li underground izvođač živjeti od vlastitog rada? – S druge strane, kako scena može opstati bez financiranja? Nezavisna scena danas vrlo često funkcionira prema gotovo istim pravilima kao i komercijalna. Troškovi prostora, produkcije, tehničke opreme, zaštitara, autorskih prava, promocije i marketinga jednaki su za sve.

Istina, postoje javni natječaji i određeni modeli sufinanciranja, ali oni rijetko mijenjaju svakodnevnu realnost organizatora i izvođača. Dugo su upravo gradovi i lokalne zajednice djelomično ublažavali taj problem dajući prostore na korištenje nezavisnim organizacijama koje su razvijale alternativne programe. Takvi prostori nisu predstavljali samo infrastrukturu, nego mjesta susreta, eksperimenta i razvoja novih ideja. Upravo su iz takvih prostora nastajale zajednice.

Njihovim nestajanjem ili sve težim uvjetima korištenja ne gubimo samo pozornice, nego i dio ekosustava koji je omogućavao razvoj novih umjetnika i novih ideja. Istovremeno, digitalna revolucija donijela je nove izazove. Algoritmi društvenih mreža favoriziraju vidljivost, kontinuiranu proizvodnju sadržaja i plaćenu promociju. I underground je tako ušao u istu utrku za pažnju kao veliki festivali, izdavačke kuće i komercijalni izvođači. A kada svi trče istu utrku, prirodno počinju prihvaćati ista pravila igre.

Kad konkurencija zamijeni zajednicu

Možda je upravo ovdje nastupila najveća promjena. Underground je desetljećima odašiljao sliku prostora eksperimenta, ali i zajedništva. Naravno da je konkurencija uvijek postojala, no postojala je i svijest da scena može opstati jedino ako njezini akteri rastu zajedno. Dijelila se oprema, razmjenjivali kontakti, organizirali zajednički događaji i pružala podrška novim izvođačima. Uspjeh jednog često se doživljavao kao dobitak za cijelu scenu.

Danas se u mnogim sredinama može primijetiti sasvim drugačija atmosfera. Kako su sredstva ograničena, broj prilika mali, a vidljivost postala nova valuta, svaki booking, svaki festivalski slot, svaki natječaj i svaki medijski prostor postaju predmet borbe. Suradnja sve češće ustupa mjesto natjecanju. Razmjena znanja zamjenjuje se zatvorenim krugovima, a osjećaj zajednice osjećajem da je svaki drugi kolektiv ili izvođač konkurencija. Paradoksalno, upravo je scena koja je nastala kao alternativa tržišnoj logici počela usvajati njezina pravila. Vrijednost umjetnika sve se češće mjeri brojkama – pregledima, followerima, rasprodanim događajima i medijskom prisutnošću. Čini se da je ono što je nekada bilo sredstvo, sada postalo cilj.

A što radi mainstream?

Još zanimljivije pitanje jest što se u međuvremenu dogodilo s mainstream scenom. Veliki festivali, izvođači i organizacije danas sve češće komuniciraju vrijednosti poput zajedništva, inkluzivnosti, mentalnog zdravlja, sigurnijih prostora i podrške mladim autorima. Storytelling, autentičnost i izgradnja zajednice postali su važan dio njihova identiteta. Bilo da je riječ o iskrenoj promjeni ili tržišnoj prilagodbi, činjenica je da mainstream danas mnogo otvorenije promovira vrijednosti koje su se nekoć smatrale zaštitnim znakom underground kulture.

Primjeri takvog pomaka postoje posvuda. Tyler, the Creator započeo je kao dio alternativne scene, a danas puni arene i ruši top ljestvice. Ipak, mnogi ga i dalje ne doživljavaju kao tipičan mainstream proizvod upravo zato što nije odustao od vlastitog autorskog izraza. Slično vrijedi i za Fred again..-a, jednog od najpopularnijih elektroničkih izvođača današnjice. Njegova glazba teško se uklapa u tradicionalne komercijalne formule, a način na koji gradi priču oko svojih pjesama i kontinuirano odaje priznanje umjetnicima koji su oblikovali njegov put pokazuje da popularnost sama po sebi ne znači odricanje od autentičnosti.

Istovremeno postoje i primjeri obrnutog strujanja. Exit Festival nastao je kao studentska inicijativa i simbol društvenog aktivizma. Godinama je predstavljao prostor slobode, otpora i društvenog angažmana. Međutim, tijekom prošlogodišnjih studentskih prosvjeda u Srbiji festival se našao na meti kritika jer nije javno podržao pokret iz kojeg je nekoć i sam proizašao. Bez obzira na različita mišljenja o toj odluci, slučaj otvara važno pitanje: može li projekt zadržati identitet koji je izgradio ako se postupno udalji od vrijednosti na kojima je nastao?

Možda smo izgubili vrijednosti, a ne scenu

Možda je najveća pogreška to što underground pokušavamo definirati kroz estetiku, žanr ili veličinu publike. Ako netko pušta niche žanr pred pedeset ljudi, je li automatski underground? Što ako pritom reproducira iste hijerarhije, istu isključivost i istu tržišnu logiku protiv koje je underground izvorno nastao?

S druge strane, može li izvođač koji puni velike dvorane, ali pritom zadržava umjetničku slobodu, ulaže u razvoj zajednice i otvara prostor novim autorima biti bliži izvornom duhu undergrounda od nekoga tko se deklarira alternativnim?

Možda smo cijelo vrijeme postavljali pogrešno pitanje. Underground nije definiran žanrom, brojem ljudi u publici ni visinom budžeta. Nije definiran ni time nalazi li se na vrhu top ljestvica ili svira u podrumskom klubu. Definiran je vrijednostima koje zastupa, motivima iz kojih nastaje i načinom na koji djeluje. Njegova bit nije u tome koliko je vidljiv, nego koliko je slobodan.

Ako je tako, onda pitanje iz naslova nije gdje je nestao underground, nego kada i zašto smo ga prestali graditi kao zajednicu, a počeli promatrati kao tržište?