Kao klinac je obožavao ZF filmove kao i samu muziku iz tih istih filmova. Onda je kao tinejdžer upoznao hip hop, zaplesao Breakdance i Electric Boogie u ubrzo postao jedan od hvaljenijih repera da bi tijekom vremena prešao na elektroničku glazbu s naglaskom na Goa Trance.

Zajedno s Goranom Štetićem osniva grupu Dogma 3000 s kojom osvaja azijsko, a potom i svjetsko tržište. Paralelno i samostalno započinje stvarati progressive house i melodic techno koje objavljuju poznate etikete kao što su PlattenBank, Baroque, Bonzai, Clinique, Toolroom…, te s vremenom postaje jedan od najtraženijih hrvatskih DJ-a zbog čega je tijekom karijere nastupao u najpoznatijim klubovima širom svijeta uključujući klubove u SAD-u Velikoj Britaniji, Tajvanu, Švicarskoj, Španjolskoj, Japanu, Izraelu, Italiji, Grčkoj, Njemačkoj, Belgiji, Austriji itd. kao i na poznatom njemačkom Love Paradeu ispred 700.000 ljudi.

Sa Štetićem se ponovo udružuje na projektu Ludvig & Stelar kroz koji stvaraju vrhunsku lounge glazbu s kojom se pod tim imenom pojavljuju na popularnim kompilacijama lounge glazbe Café del Mar, a s pjesmom „Relax“ dostižu vrhunac jer je emitirana u preko 100 država širom svijeta.

Prije više od 25 godina zajedno s DJ Go Cutom je pokrenuo legendarnu klupsku večer Astralis u sklopu koje je predstavio niz svjetski poznatih DJ-a kao što su: Tsuyoshi Suzuki, Avi Nissim iz Astral Projection, Yaniv Tal, Mark Spoon, Guy Mantzur, James Monro, Gus Til, Jean-Marie Koné, Lützenkirchen, Gilbert Martini , Lori J. Ward, Sonic Fusion, Flash Brothers, Sterbinszky, Fred Giteau, Kris Kylven itd.

Godine 2010. zajedno s redateljem Igorom Neljakom realizira dokumentarni film „Astralis institucija“ s kojim osvaja nagrade na filmskim festivalima u SAD-u. Proteklih 20 godina predaje na DJ Akademiji u Zagreb i dalje stvara novu glazbu uz neizbježno eksperimentiranje s glazbom i suvlasnik je etikete ZEN DNA.

Tvoj početak na muzičkoj sceni vezan je uz hip hop i rap što je 2025. godine i potvrđeno objavljivanjem kompilacijskog albuma “Zagreb Rap Demo (1985–1992)” kojega su pripremili Phat Phillie i Slavin Balen a na kojem se pojavljuješ kao reper MC Wumah u sklopu benda DIFFO, a potom i kroz bend Fresh Style. Kakav je bio tvoj muzički ukus prije nego što si uopće ušao u hip hop vode?

U ranoj mladosti teško mi je bilo objasniti što se događa s mojim glazbenim ukusom, jer me zanimalo nešto novo, drugačije, nešto što dotad nisam čuo. Još dok sam bio predškolske dobi volio sam gledati znanstvenofantastične filmove, pa bi tako zavolio glazbu koja me podsjećala na najuzbudljivije trenutke u filmu. Tako su se zahvaljujući filmu ‘2001.: Odiseja u svemiru’ na mojim prvim playlistama obavezno nalazili Johann Strauss II i Richard Strauss, a kako su Steven Spielberg i George Lucas stvorili filmove uz koje sam se vezao, na mojoj listi favorita često se nalazio i John Williams.

Imao sam jednu staru snimku na kojoj je bilo snimljeno glazbeno djelo koje me oduševilo i slušao sam ga mjesecima, potpuno u zabludi misleći da je to Pink Floyd. No, tek kad sam kod prijatelja vidio omot ploče albuma’ Oxygène’, bilo mi je jasno da je moj najdraži glazbenik Francuz Jean-Michel Jarre. Godinama kasnije imao sam priliku upoznati ga i podijeliti ovu priču s njim, koja ga je nasmijala do suza.

Jarre je za mene bio soundtrack nepostojećeg znanstvenofantastičnog filma

To dokazuju i bezbrojne montaže njegove glazbe na društvenim mrežama u sekvencama nekih poznatih filmova gdje nerijetko funkcioniraju jednako dobro kao i originalna glazba skladana za film. Za razliku od Francuza koji je stvarao profinjenu elektroniku, Amerikanac John Carpenter je u svojim filmovima ‘Noć vještica’ i ‘Napad na policijsku stanicu broj 13’ koristio minimalističke teme svedene na samo nekoliko elektroničkih instrumenata koji su stvarali uzbudljivu atmosferu koja je na mene djelovala jače od samih filmova.

Uskoro mi je glazba postala važnija od pokretnih slika, a moj glazbeni ukus sve više bio usmjeren prema elektronici. Pogotovo kad sam počeo plesati Breakdance i Electric Boogie. Tražio sam glazbu koja će me dodatno motivirati pri izvođenju pokreta. Bilo je tu svega, a neke od naslova kao što su Newcleus – Computer Age (Push The Button), Hashim – Al Naafiysh (The Soul), Cybotron – Clear, Man Parrish – Hip Hop, Be Bop (Don’t Stop), Kraftwerk – Tour De France, Channel One – Technicolor, The Jonzun Crew – Pack Jam i danas rado slušam.

Što te najviše privuklo hip hopu?

Sjećam se da sam već duboko zaglibio u Breakdance i Electric Boogie, ne znajući da je to samo jedan od četiri dijela hip-hopa. No, uskoro su me privukli ostali elementi te supkulture. Slušao sam emisije koje je Slavin Balen vodio na Radiju 101, gdje sam prvi put čuo singlove kao što su Egyptian Lover – Egypt, Egypt, Twilight 22 – Siberian Nights i pogotovo Mantronix – Needle To The Groove, koji su za mene bili poveznica između elektroničke glazbe za breakdance i recitiranja stihova koje sam vrlo brzo naučio napamet.

U osnovnoj školi sam pjevao u zboru ne zato jer sam ja to htio, već zato što mi je profesorica Vlasta Bašić bila razrednica. Rekla mi je da imam sluha i da se moram baviti glazbom. U početku mi je to išlo na živce, no kasnije sam uhvatio rutinu i prihvatio probe kao dio života. Pjevali smo uglavnom klasični repertoar na kojem su bili Verdi, Beethoven, Gotovac, Lisinski, no izvodili smo i adaptiranu pjesmu ‘Only You’ koju je napisao jedan od velikana synth-pop glazbe, Vince Clarke iz bendova kao što su Yazoo, Depeche Mode, Erasure, tako da me duh elektronike nije napuštao ni tijekom šest godina zborske odiseje.

Već u četvrtom razredu osnovne prvi put sam nastupio u zagrebačkom, a onda i varaždinskom HNK, a imam osjećaj da sam pjevao svako malo u dvorani Lisinski. Pjevanje je postalo drugi dio mene. Kasnije sam shvatio da mi je taj period pomogao da nemam tremu pred publikom. Uglavnom, bilo kakvo ozbiljno pjevanje završilo je kad sam počeo mutirati. Pubertet je okončao moju pjevačku avanturu. No, zahvaljujući Balenovim emisijama znao sam da postoji još jedna tehnika vokalne interpretacije. Rap! Uskoro sam počeo pisati vlastite stihove po uzoru na američke rappere kao što su Ice T i LL Cool J. Pubertet je stvorio moj rap pseudonim – MC Wumah!

Jedna od karakteristika tvojih prvih rep radova bila je i izuzetno specifičan izgovor engleskog jezika koji je tada zvučao kao da si upravo stigao s njujorških ulica. Odakle tako dobar izgovor engleskog s američkim naglaskom?

Kad sam prvi put stigao u New York i upoznao nove prijatelje, nakon nekoliko rundi zaboravili su da zapravo nisam jedan od njih i u jednom trenutku počeli su se žaliti na ljigavce iz Europe koji dođu u New York, nabace glupi istočni naglasak i pokupe najbolje komade. Kad sam shvatio da je tako dobar izgovor engleskog jezika s američkim naglaskom zapravo kontraproduktivan, pokušao sam odmah prekinuti s glupostima!

No, to nije bilo tako lako. Ne samo da sam od malena bio izložen američkoj pop kulturi, već je i moj otac radio na tome da što bolje govorim engleski. Pri tom me nije poslao u jezičnu školu, već je sam sa mnom razgovarao na engleskom i zadavao mi zadatke kako bih što bolje naučio taj jezik. Imao je temeljit pristup koji nije bio dosadan, pa bi kroz igru i šetnju šumom naučio daleko više nego na prosječnom satu engleskog u školi.

Međutim, profesorica Zvjezdana Inkret koja mi je predavala engleski u osnovnoj školi poslala me u naprednu grupu, uključila me u englesku knjižnicu. Kulminacija učenja engleskog bile su pripreme za natjecanja iz tog jezika. Tako da mi je jako teško bilo izgubiti dobar izgovor. No, još radim na tome.

Kada si odlučio ostaviti hip hop iza sebe i posvetiti se elektroničkoj glazbi?

Nisam siguran da se to ikad dogodilo. Elementi koji su me zanimali u hip-hopu uvijek su ostali prisutni u mom stvaralaštvu, a pri tom nisam jedini. Glazba koju sam slušao dok sam plesao breakdance neko je vrijeme bila prisutna na marginama, no Jeff Mills je pod imenom The Wizard puštao upravo puno toga što sam ja slušao. Juan Atkins je pod imenima Cybotron i Model 500 radio glazbu na koju su brejkari brejkali.

Je li to hip-hop ili techno?  Kada se dogodi neka glazbena revolucija, kreativci joj se spontano pridružuju, svi oni nose neku svoju priču, neki svoj svjetonazor, neki otprije stvoreni pogled na estetiku. Tada ta umjetnička revolucija ima neprocjenjivu vrijednost. Ona je čista, nezagađena, iskrena.

Kada se formira žanr, kad mediji nazovu taj žanr nekim imenom, a korporacije ulože novac u taj stil, to je jedno vrijeme najbolje što se može dogoditi tom žanru, ali to kratko traje, pogotovo ako žanr prihvati globalno tržište. Tada je previše ruku upleteno, a dioničari očekuju određeni povrat, a marketinške agencije koriste strategije kako bi taj glazbeni izraz pretvorile u proizvod. Tada su, što se tiče umjetnosti, stvari završene. Naravno, uvijek postoji underground. No, i taj termin izgubio je značenje od kad ga multinacionalne kompanije koriste za svoje strategije.

Prvi album Dogme „Land of Utopia“ snimio si 1997. godine zajedno s Goranom “Stelarom” Štetićem i to na Tajvanu na poziv vlasnika diskografske kuće Blue Moon Productions Davida Chena. U to vrijeme devedesetih ni Internet još nije pošteno zaživio a kamo li društvene mreže. Kako je Chen saznao za Dogmu?

David Chen je bio tajvanski biznismen i veliki glazbeni entuzijast koji je obožavao Goa Trance, a prije no što je osnovao izdavačku kuću Blue Moon Productions, već je uhodio posao s distribucijom temeljenom upravo na tom i srodnim žanrovima glazbe. Kada je primijetio “Sonic Boom!” kompilacijsko izdanje nizozemske etikete BooM! Records, na kojoj su objavljena naša dva uratka – jedno pod imenom Dogma, a drugo pod imenom Trinity u suradnji s japanskom glazbenicom Rie Kurihara, David je bio oduševljen našim radovima.

Vjerovao je da će nam oprema u njegovim profesionalnim studijskim prostorima dodatno pomoći da stvorimo još kvalitetniju glazbu, pa nas je pozvao da provedemo ljeto na Tajvanu i snimimo album “Land Of Utopia”, koji je postao prvo CD izdanje, ujedno i legendarno izdanje te izdavačke kuće. CD je postao kolekcionarski album, a prodaje se po cijeni od 300-500€ u mint stanju.

Volio bih da je David još živ i da zna da nije samo radio ono što je htio, financijski podržao snove dva klinca iz Hrvatske, već da je stvorio povijest. Nešto što i danas vrijedi. Remasteriranu, proširenu verziju albuma smo digitalno reizdali 2020. godine za belgijsku izdavačku kuću Classic Goa Trax.

Što te posebno privuklo Goa Trance žanru?

Goa Trance je glazbeni žanr koji uz energičnu ritam sekciju ima atmosferu koja nerijetko podsjeća na filmsku glazbu ranih znanstvenofantastičnih filmova koje sam gledao dok sam formirao estetske vrijednosti. Klinci su me u ranom djetinjstvu zvali Svemirac! Bilo je jasno koliko su mi filmovi i svemirska literatura bili važni.

Goa Trance je žanr koji je koristio vokalne semplove nekih od najpoznatijih rečenica iz svijeta znanstvene fantastike. Ponekad bi cijeli inserti filmskih dijaloga bili upotrijebljeni kao začin koji bi singlovima dao dodatan štih. Također prizvuk egzotike, te zvukovi legendarnih ritam mašina na kojima su zasnovani hip-hop, house, techno, ali i mnogi drugi žanrovi.

Koliko ste albuma ti i Štetić objavili zajedno kao Dogma i zašto se umjesto Dogme odjednom pojavila Dogma 3000?

Goran Štetić i ja smo objavili pregršt izdanja na kompilacijama pod imenom Dogma, no jedini album pod tim imenom bio je “Land of Utopia”. Glazba je za mene vječno istraživanje, potraga za novim načinima izražavanja, pa tako nakon Dogme slijedila nova etapa. Dobro je što smo odvojili projekt Dogma 3000 od projekta Dogma. Pogotovo zato jer je dosta teško objasniti publici koja se zaljubi u određeni zvuk da je autor u drugoj životnoj fazi, što je ovako elegantno odrađeno.

Glazba je za mene vječno istraživanje, potraga za novim načinima izražavanja

Dogma 3000 je projekt koji je želio naglasiti odmak od Goa Trance zvuka prema više Progressive Psy Trance vodama. Nakon nekoliko singlova koje je objavila britanska etiketa Return to the Source, oni su napokon objavili i istoimeni album. Return to the Source (RTTS) bio je londonska Psy Trance klupska večer i ogranak diskografske kuće kojim su upravljali partneri Chris Decker, Mark Allen, Janice Duncan i Phil Ross. Radilo se o veličanstvenim partijama na kojima smo više puta nastupali zajedno s legendama kao što su Adrian Sherwood, Simon Posford, Martin Freeland, Mark Allen itd.

S projektom Dogma ste puno nastupali na Tajvanu gdje ste doista bili tretirani kao velike svjetske zvijezde. Kako si doživio taj period slave?

Kad se to događalo činilo mi se kao da sam dovoljno zreo da doživim uspjeh u glazbenoj industriji i da nuspojave koje su dio paketa neće imati nikakav utjecaj na mene. Danas smatram da sam to prerano doživio i dozvolio da me hedonistički način života gurne u svoj slatki pakao. David Chen se potrudio da se Štetić i ja osjećamo kao sve što smo ikad vidjeli na biografskim filmovima o svjetskim glazbenim zvijezdama.

Smjestio nas je u luksuzni stan tik uz Technology Building u prestižnom Daan Districtu, jednom od središnjih područja Taipeija s visokim cijenama nekretnina. Svakodnevno bi nam na raspolaganju bila osobna tajnica Carol, koja je rješavala bilo kakve dnevne zahtjeve. Budući da poseban status posebno djeluje na ego, Carol je nerijetko rješavala čiste hirove. Dok bi smo boravili u studiju, Carol je organizirala spremačice koje bi nam pospremile bilo koji nered koji smo stvorili. Je li to zaista bio kreativan nered ili taj izraz postoji samo kao isprika za kaos? Sve je stvar perspektive!

Tijekom dana bi stvarali glazbu u dva različita studijska prostora, ovisno o raspoloženju, a imali bi tim audio tehničara u sastavu Monbaza, Jim ‘E’ i Larry C. Navečer bi po nas stigao vozač limuzine i odvodio nas na top kulinarske lokacije. Taipei nudi svjetski razred tajvansko-kineske kuhinje te vrhunske japanske, korejske, tajlandske, vijetnamske, američke i talijanske restorane. Slijedili bi cjelonoćni tulumi s orijentalnim ljepoticama, domjenci s elitom međunarodnih modela, beskonačni sljedovi boca skupocjenih pića, VIP lože u skupim klubovima. Šišali bi nas vrhunski frizeri, a obavezno prije friziranja proveli bi neko vrijeme na masaži.

Život nam se preko noći pretvorio u snobizam

Luksuz, odjeća, obuća, uopće se ne sjećam cijena, ali znam da sve što sam poželio Carol bi me samo tražila da potpišem i materijalizirala zamisao, a David bi nam uvijek davao gotovinu. Zataknuo nam svakom po tisuću dolara u džep, da nam se nađe. Istovremeno smo se osjećali kao zvijezde, ali i kao razmažena djeca multimilijardera koja ne razlikuju stvarnost od mašte. I najukusnija torta, kad ju jedeš svaki dan od kad otvoriš oči dok ne potoneš u san, izazvat će mučninu.

Tako se i nama ubrzo cijeli hedonistički način života zgadio. Pretjerali smo, a izgledalo je kao da nikad nećemo završiti album. No, za to se pobrinula majka priroda. Jedanaest rekordnih tropskih ciklona, koji su dosegli intenzitet supertajfuna, te su godine prešli Tihi ocean. Winnie, jedna od najrazornijih oluja, pogodila je Tajvan sredinom kolovoza. Nadzvučnom brzinom odnijela je brojne živote i prouzročila štetu od 3,2 milijarde dolara.

Tijekom ove prirodne katastrofe mi smo bili zatvoreni u podzemnom studiju. Iza zvučno izoliranih vrata nismo bili svjesni katastrofe koja se događala u našem susjedstvu. Mislili smo kako su nas svi napokon ostavili na miru. Tada smo posvetili punu pažnju projektu. Naša upornost, mladost i napokon fokus bez ometanja osnažili su nas da isporučimo konceptualnu priču koja je nadilazila naše vlastito shvaćanje.

Nisam ni slutio da ćemo stvoriti album koji će postati legendaran

Nikad ne bih rekao da će to biti kolekcionarski predmet koji će se prodavati po apsurdnim cijenama. Želio sam ga samo završiti! Da bude gotov već jednom. Kad smo napokon izašli iz studija bili smo sretni, ponosni i dubinski ispunjeni, zadovoljni materijalom koji smo stvorili. No, grad je bio prazan. Samo u centru Taipeija živi 2,5 milijuna ljudi, a u širem području oko sedam milijuna ljudi, no na ulicama nije bilo nikoga. Kad smo stigli u stan upalili smo vijesti i saznali što se dogodilo.

Kada je album bio spreman za objavu David se bacio na posao. Odlučio nas je upoznati sa svima koji bi nam mogli pomoći. Tretirao nas je kao zvijezde i mi smo se tako osjećali, a poduzetnici, ulagači, novinari, partijaneri, svi su saznali za nas ne samo putem medija. David nam je omogućio da nas svatko upozna uživo. I mi njih!

David je bio bogataš, no nije se ustručavao osobno pružiti letak za naše nastupe bilo kome tko bi mu se činio zanimljivim. Naš prvi nastup na Tajvanu bio je krcat vrištećim partijanericama i partijanerima kao na crno-bijelim snimkama Beatlemanije. Nakon izvedenog koncerta doslovno smo morali pobjeći iz kluba koristeći požarni izlaz iza kojeg nas je čekao vozač jer su se ljudi bacali po nama, grlili nas i ljubili kao hipiji u dokumentarcima o Ljetu ljubavi. U jednom se trenutku dogodio stampedo koji je srećom završio bez ozbiljnih posljedica.

Sjećam se da su nas već na slijedećem nastupu čuvali čuvari naoružani automatskim pištoljima marke Uzi. To je izgledalo bizarno. Znam da nam nitko nije želio nauditi, bila je to čista ljubav na prvo slušanje. Ljudi su obožavali naš album. Obožavali su našu glazbu. Ni danas ne mogu to razumjeti. Ne postoji racionalno objašnjenje za takvu emociju. David se pobrinuo da se naša glazba što ranije nađe na policama svih uglednih CD shopova, a PR kampanju radili su najbolji fotografi, dizajneri školovani na prestižnim američkim sveučilištima u kojima svaki dan bi odrađivali sve od intervjua, fotosessija.

Koji su bili tvoji prvi singlovi koje si objavio za inozemne etikete? Koje su to etikete bile i kako si uopće došao u kontakt s vlasnicima tih etiketa?

Koji singl smatraš nekim osobnim početkom koji ti je omogućio ulazak na velika vrata na globalnu elektroničku scenu?

U jednom sam trenutku počeo objavljivati pod vlastitim imenom Damir Ludvig, no tek kada je etiketa Plattenbank objavila ‘Una Terra Incognita’ EP, bilo je jasno da i moja progressive house i melodic techno produkcija izlazi na vidjelo. Pogotovo kada su ljudi počeli primjećivati Incognita (Guy Mantzur First Rain Mix), tada je i ime Damir Ludvig bilo primijećeno na playlistama progressive house elite. Guy Mantzur već tada visoko kotirao na globalnoj klupskoj sceni, no danas je jedno od najvažnijih imena progressive house zvuka.

Njegov ugled skrenuo je pozornost i na produkciju pod imenom Damir Ludvig. Iako sam objavljivao za ugledne etikete kao što su Baroque, Bonzai, Clinique i brojne druge, a i moja pjesma “Bouncer” s sempliranim rap vokalima objavljena je za Mark Knightov Toolroom Records, ipak su mi najvažnija djela u okviru progressive house žanra Alexandrian Prognosis i Fluid objavljena za Plattenbank Records. To je etiketa koju vode ljudi koje cijenim i volim, pa mi je drago da su stali iza moje produkcije.

Vodiš li statistiku? Koliko si kao DJ Ludvig od tada do danas objavio singlova i koliko albuma za koliko diskografskih kuća?

Ne, ali ima toga.

https://www.beatport.com/artist/damir-ludvig/107393

https://www.discogs.com/artist/470800-Damir-Ludvig

Svejedno ipak si objavljivao i u Hrvatskoj a i sam si se potrudio da se neka izdanje pojave na hrvatskom tržištu, zar ne?

Moja djela su objavljena za hrvatske diskografske kuće Menart, Dallas i Dancing Bear, a zajedno s Goranom Vlajićem pokrenuo sam Astralis Records te bio izdavač CD kompilacija: ‘Zagreb DJ Music Festival’ i ‘Astralis Live’, ‘Astralis 19’, ‘Astralis 9 Godina’ te interaktivnog mini CD-a povodom 6. rođendana ciklusa Astralis!

Tijekom devedesetih jedna od kultnih klubova bio je Mungos u Kašini. Koliko je takav jedan klub značio za razvoj elektroničke glazbe u Hrvatskoj?

Mungos je prirodno rastao zahvaljujući publici koja bi svakog vikenda stizala iz svih dijelova Hrvatske, ali i okolnih zemalja. Kada je poprimio konačni oblik klub je postao jedna od nezaobilaznih europskih lokacija specijaliziranih za elektroničku glazbu. Ne samo prostor, već i DJ postava u sastavu Maminho, Kiki, Frajman i Mr. DJ Dario pokazali su da elektronička glazba u našoj zemlji ima perspektivu. Kada sam prvi put tamo nastupao osjećao sam se kao dio nečega što ima budućnost.

Smatram da je estetika Mungosa bezvremenska

Mungos je stvoren u mramoru i čeliku sa svojim prepoznatljivim križom i rasvjetom koja je prepoznatljiva poput egipatskih piramida, a isto tako čvrsta i neuništiva. Iako trenutno nije u upotrebi taj je prostor sačuvan u podrumu kafića poput izgubljenog hrama zaboravljene civilizacije. U svibnju 2016. godine zadnji put sam nastupio u tom prostoru na eventu Mungos Kashina Retroshock – 100% Vinyl i moram priznati da se klub nije promijenio ni mrvicu. Čak što više! Sad smatram da je njegova estetika bezvremenska.

Ubrzo nakon prvih nastupa u Mungosu ti, Goran Štetić i DJ Go Cut ste pokrenuli svoju večer u zagrebačkom klubu The Best – Astralis koja se održala punih 25 godina. Koji je bio cilj Astralisa kada ste ga tek pokretali?

Astralis nije bio zamišljen kao „još jedna večer“, nego kao platforma. Htjeli smo stvoriti zajednicu koja će ljude okupljati zbog glazbe. Ideja vodilja je bila edukacija kroz plesni podij, bez kompromisa. Štetić, Vlajić i ja smo htjeli stvoriti instituciju, a ne samo još jedan event u nizu. Astralis je postao nezaobilazan dio identiteta scene.

Koliko je Astralis poslužio kao odlična platforma za promociju glazbe koju si u to vrijeme stvarao?

Astralis je upravo zamišljen kao ključan faktor promocije vlastite glazbe koji pruža direktan kontakt s publikom. Danas imaš streaming analitiku, no nekada je plesni podij bio jedini „algoritam“. Kad snimiš novi singl, pustiš ga pred publikom, odmah vidiš reakciju. Ponekad nakon takvog testiranja promijeniš aranžman. Nema boljeg feedbacka od punog kluba. To je klupska večer kroz koju sam izgradio značajni dio svog identiteta.

Paralelno si nastupao doista širom svijeta uključujući nastupe u Brixton Academy u Londonu, Roxy u New Yorku, Lust u Tokyu, Dinamo Dvash u Tel Avivu, Edge u Taipeiju itd. Jesi li sam dogovarao svoje nastupe ili si imao svog agenta/agenticu?

Najviše sam nastupa dogovorio tako da su me organizatori čuli na nekom nastupu i poželjeli me bukirati. To je najčešće pojednostavilo stvari i kad bi se poštivalo sve dogovoreno taj bi način funkcionirao najbolje. Vjerojatno je 60 posto mojih bukinga funkcioniralo bez problema. Ipak, nije da se svi dogovori poštuju, pa čak i kad su definirani crno na bijelo. Kad su značajni međunarodni nastupi u pitanju, pogotovo kad se radi o turnejama, jako je dobro surađivati s agentom koji sredi papirologiju, regulira smještaj, hranu.

Nakon dugih letova, presjedanja, kašnjenja putovanja su nepredvidiva i nakon nespavanja, odrađenog jednog ili više nastupa čovjekova se koncentracija svede na osnove, a on se svede na cendravog neandertalca. Tada je izvrsno imati nekoga tko te poput brižnog roditelja zbrine. Lako je sve sređivati sam kad si na svom terenu ili uhodanoj ruti okružen prijateljima, no kad zaglaviš na nepoznatom teritoriju najbolje je imati nekog tko će hladne glave riješiti situaciju. Odvjetnici, agenti, menedžeri turneje, njihova je pomoć svakom tko se bavi glazbom ključ dugotrajnosti.

Znaš li možda statistiku koliko si održao nastupa širom svijeta i u koliko zemalja?

Ne znam.

Između ostalog si nastupio i na poznatom njemačkom Love Paradeu ispred 700.000 ljudi. Po čemu ćeš pamtiti taj nastup?

Na berlinskom festivalu Love Parade nastupio sam dvije godine za redom. Pamtit ću ga po neopisivoj euforiji kakvu može stvoriti samo tako veliki broj dobro raspoloženih ljudi i po energiji koja je bila gotovo nestvarna. To nije klasičan nastup! To je more ljudi koje diše kao jedno. U jednom trenutku shvatiš da nisi ti taj koji kontrolira atmosferu, nego si dio nečega puno većeg. Taj osjećaj zajedništva i slobode se ne zaboravlja.

Uz sve nabrojano zajedno s Goranom Štetićem si stvorio projekt Ludvig & Stelar te ste sa svojim pjesmama sudjelovali na vrlo prestižnim kompilacijama lounge glazbe Café del Mar. Kako ste se uopće ti i Štetić nakon rada s Dogmom 3000 odlučili prebaciti na elektroničku lounge glazbu?

Uvijek eksperimentiram s glazbom, iako se ponekad čini da neki glazbeni motivi ne mogu funkcionirati zajedno, često to nije istina. Kad stvaram sve je važno, a prije svega što se privatno događa u mom životu. Previše nastupa, previše bučnih klubova rezultiraju potrebom za osamom i glazbom koja je kontrast dinamičnom načinu života. Velike korporacije tretiraju izvođače kao proizvod, definiraju ga, odrede glazbeni žanr i odrede projekciju rasta i razvoja s ciljem dosezanja najveće publike.

U tom procesu najpoznatija imena glazbene scene često su glasnogovornici ideja iza kojih stoje timovi glazbenika, producenata, marketinških stručnjaka i slično. Najčešće najveća glazbena imena objavljuju materijale koje zvuče upravo u „njihovom“ stilu. No najčešće su za taj zvuk odgovorni ghost producenti, ghost kompozitori, ghost pjesnici i slično.

Ljudi tijekom dana mijenjaju raspoloženje. Kad bi ljudi pisali glazbu tijekom prometnog kolapsa na autocesti to sigurno ne bi bio sladunjavi pop već punk ili hardcore. Oduvijek sam volio raznoliku glazbu, a srećom i Štetić, tako da smo u nekom trenutku odlučili završiti skice koje smo nataložili kroz vrijeme.

Odlučili smo to nazvati Ludvig & Stelar tako da ne zbunjujemo ljude koji nas prepoznaju kroz druge žanrove. Iz moje perspektive taj projekt objedinio je elemente klasike, psihodelije, omogućio mi da razvijem vještinu pisanja stihova bez puno riječi, a opet ritmovi su uglavnom čisti hip-hop uz ponešto latinoameričkih ritmova, live instrumenata te suradnje s glazbenicima koje cijenim.

Nakon nekoliko izdanja koje smo potpisali za Café del Mar Music objavili smo i prvi album pod imenom Ludvig & Stelar. No, budući da je nakon tog albuma Štetić radio na nekim svojim osobnim planovima, a ja sam želio nastaviti projekt, slijedeća sam dva albuma napisao i producirao sam.

Bez sumnje jedan od najvećih uspjeha projekta Ludvig & Stelar je pjesma „Relax“ koja se emitirala u više od 100 zemalja diljem svijeta uključujući Hong Kong, Argentinu, Australiju, Južnu Afriku, Rumunjsku itd. i u kojoj pričaš i na hrvatskom jeziku. Kako je nastala pjesma „Relax“?

Ta je pjesma najbolji primjer kako umjetnik često smeta umjetnosti, te kako treba odbaciti ego i prepustiti se niti vodilji poput dalekovoda. Kada sam počeo raditi na toj pjesmi krenuo sam od ritma, a onda mu pridružio atmosferu. Mislio sam napraviti klasični house singl ne razmišljajući o stihovima ili bilo čemu.

Međutim, kad sam se vratio na započetu osnovu nikako je nisam mogao nastaviti jer je atmosferi koju sam stvorio smetao klasični house ritam. Bio sam tvrdoglav i mislio sam da je problem u izboru bas bubnja. I bio je! No, bio sam u zabludi i dalje pokušavao s klasičnim 4/4 ritmom. Skoro sam odustao od pjesme, no kada sam odbacio svoje zamisli i dopustio da me atmosfera vodi upotrijebio sam bossa nova ritam. On je promijenio sve, odjednom je cijela struktura instrumentala sjela na svoje mjesto. Odmah sam uzeo mikrofon i počeo improvizirati. Nisam zapisao stihove već sam snimao usred noći što god mi je palo na pamet. Stavio sam pjesmu na stranu i zaboravio na nju.

Mjesecima kasnije javili su se iz Café del Mar Music i rekli da još dan, dva primaju demo snimke za novu kompilaciju. Bio sam siguran da imam pjesmu za njih. Otvorio sam projekt i poslušao. Sve je funkcioniralo samo su mi nedostajali stihovi kojima bih popunio drugi dio pjesme. Drugi dan je trebalo predati demo. a ja još uvijek nisam napisao adekvatne stihove. Ništa nije odgovaralo.

Jednostavne sugestivne riječi na engleskom jeziku u prvom dijelu pjesme besprijekorno su funkcionirale no sve čime sam pokušao popuniti drugi dio bilo je bez veze. Mislim da sam nakon cijelog dana, poslijepodneva i noći u četiri ujutro odustao i jednostavno preveo engleske stihove na hrvatski. Upalilo je od prve i pjesma je završena u roku od svega nekoliko minuta.

Zanimljivo je da si neko vrijeme pisao i još uvijek pišeš o elektroničkoj glazbi pa tako i za kineski magazin PLUR?

To mi je hobi još od osnovne škole. Magazin PLUR više ne postoji, na tjednoj bazi pišem kolumnu „Vinyl tjedna“ za Mixmag Adria već osam godina. Pišem i za inozemne portale na engleskom kao što je When We Dip, no samo kad smatram da mi je tema posebno zanimljiva.

Vratimo se natrag na Astralis odnosno na film „Astralis – Institucija“ koji si osmislio i kojega si producirao a koji je potom dobio tri prestižne nagrade na filmskim festivalima u SAD-u uključujući i New York International Independent Film and Video Festival. Kako i gdje se rodila ideja o snimanju dokumentarnog filma o vašoj klupskoj večeri ujedno i prvog dokumentarca o hrvatskoj elektroničkoj sceni?

Ideja za film ‘Astralis – Institucija‘ došla je iz potrebe da se zabilježi nešto što je očito bilo veće od nas samih. Astralis je postao kulturni fenomen, a nitko to nije sustavno dokumentirao. Shvatio sam da to nitko neće odraditi ako mi to sami ne napravimo. Srećom slično je razmišljao i Igor Neljak, redatelj filma, koji je snimke Ivana Arara s ranih Astralis partija vidio kao dobru osnovu dokumentarca.

Čim smo počeli razgovarati o projektu Dalibor Platenik je donirao i svoje arhivske snimke. Budući da smo Igor i ja radili na projektu sa zanemarivim budžetom trebalo nam je četiri godine da završimo film. Film je zapravo hommage sceni, ljudima i vremenu koje se više ne može ponoviti a posebno mi je drago da je osvojio tri nagrade na američkim festivalima u New Yorku i Los Angelesu.

Jedan si od rijetkih DJ-a i producenata koji je otvoreno progovorio o izuzetno napornom i teškom životu DJ-a i producenata elektroničke glazbe, a nakon prerane smrti Tima Berglinga koji je ostvario svjetski uspjeh kao DJ Avicii. Kako si ti podnio sve ove godine stresa konstantnih putovanja nastupa u klubovima u svim dijelovima svijeta čestim letovima i neizvjesnim završecima večeri/jutra?

Iako je to jako dugo bio tabu sve se više govori o toj vrsti problema. Je li nakon smrti megazvijezde kakva je bila Tim Bergling svijet ozbiljnije počeo shvaćati problem? Vjerujem da jest! Znam da takvi razgovori mogu djelovati kao cendranje razmaženih klinaca, no zapravo stres koji rezultira depresijom napadajima panike i nizom sličnih tegoba koje ćemo tek saznati.

Noćni život koji uključuje izloženost umjetnom svjetlu i ostanak budnim do kasnih sati značajno utječe na smanjenje razine melatonina u tijelu. Melatonin je hormon koji se primarno proizvodi u mraku, a njegov nedostatak dovodi do lošije kvalitete sna i poremećaja biološkog ritma. Kvalitetan san ključan je za cjelokupno zdravlje podržavajući imunitet kognitivne funkcije emocionalnu stabilnost i zdravlje srca.

Moraš znati stati uzeti pauzu – ne prihvatiti svaku gažu

Legendarni house DJ i producent Jerry Ropero nije se ustručavao govoriti o toj temi još dok je živio u Zagrebu. On održava vrhunske tribine i online predavanja koja ukazuju na probleme vezane uz bipolarni poremećaj od kojeg pate mnogi akteri globalne DJ scene. Smatram da je Jerry svojom iskrenošću ukazao na mnoge zamke takvog života i potencijalno spasio mnoge. Taj posao izvana izgleda glamurozno. ali iza toga stoji puno neprospavanih noći putovanja i pritiska.

Naučio sam s vremenom postaviti granice. Moraš znati stati uzeti pauzu – ne prihvatiti svaku gažu. Znam ljude koji su duboko udahnuli i potpisali ugovore koji su ih lansirali u zvjezdanu orbitu, ali pri tom su oboljeli. Danas je sve više cura na sceni što je dobro za razvoj glazbe. Stella Nutella, Lori J. Ward aka HiFi Princess, Supercozi i mnoge druge vrhunske umjetnice su od početka Astralisa nastupale i svojim briljantnim nastupima činile našu klupsku večer boljom.

No, problemi koje žene imaju još su teži od onih koje imaju muški DJ-i. Nedavno je Amelie Lens otvoreno progovorila o već drugom pobačaju tijekom turneje. DJ karijere su se pokazale kao klimav temelj za održavanje obitelji. Rijetki su oni koji uspijevaju održati takvu ravnotežu na duge staze.

Istovremeno proteklih dvadeset i nešto godina radiš kao predavač u zagrebačkoj DJ Akademiji. Koji su po tebi najvažniji savjeti mladim DJ-ima koji tek stupaju na scenu i žele ostvariti globalni uspjeh?

Kad te instruktor u autoškoli uči voziti on te nauči osnove naučiš znakove i na kraju polažeš ispit. No na kraju tek naučiš voziti kad voziš. Tako je isto i s DJ vještinama. Neki ljudi vole samo jedan žanr glazbe i posvete se samo njemu. Znam DJ-e koji su zahvaljujući takvom fokusu postigli vrhunski uspjeh.

Postoje oni koji vole različite žanrove kao ja. Receptura koja vrijedi za one koji vole samo jedan žanr i za mene koji imam eklektičan ukus je različita. Oni će privlačiti i drugačiju publiku. No slušanje glazbe s koncentracijom preslušavanje aranžmana razumijevanje zašto nešto funkcionira na plesnom podiju a zašto nešto ne je osnova. To vrijedi za sve! Isto kao i sreća! Uvijek moraš biti spreman a onda čekati da ti se posreći!

Još uvijek skladaš elektroničku glazbu. Na čemu trenutno radiš? Spremaš li možda novi album ili neko novo iznenađenje, neki novi projekt?

Ovih dana sam najviše fokusiran na etiketu ZEN DNA čiji sam suvlasnik. To je priča koja je krenula s chill-out estetikom ali se tijekom globalne krize 2020. transformirala u electro label što je rezultiralo velikim iskorakom. Najveći uspjeh etikete je bez dileme singl Orwellian Nightmares projekta Art Was Art koji je 2021. bio broj 1 na Beatport electro ljestvici i završio na prvom mjestu najprodavanijih electro izdanja godine. Danas taj singl zvuči kao klasik žanra i redovito je na playlistama uz bok imenima kao što su The Egyptian Lover Aux 88 Dopplereffekt i Cybotron koji su i bili inspiracija tog zvuka.

Stanny Abram, Slovenac koji je tada bio broj jedan na listi top 100 globalnih electro producenata odradio je remiks koji je osvojio nagradu Ambasador 2023. za najbolji remiks u regiji. Danas ZEN DNA ima međunarodni roster koji čine Art Was Art Stanny Abram Creasol Lazarusman Gone Rogue D.Vices Utilizer i ostali vrhunski umjetnici iz cijelog svijeta.

Najnovije izdanje Made out of Chrome / Kill ‘Em feat. Mert V koje je vrhunski odradio turski umjetnik Ongun Tutuncu izašlo je 17. travnja možda najbolje opisuje elegantan inspirativan i futuristički zvuk s dozom nostalgije koji je ideja vodilja ove etikete koja je stvorena bez pompe bez velikih ulaganja bez reklame a zahvaljujući jasnoj viziji i autentičnosti privlači pažnju publike koja ne voli glazbu već ju obožava.

https://www.beatport.com/chart/best-sellers-2021-electro/700745

https://www.beatport.com/chart/best-of-classics-electro/818214

*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske