Ove godine Artcore label i Indira Paganotto po prvi put imaju samostalnu rezidenciju u Hi Ibiza klubu, a poziv da nastupi u ovom prestižnom klubu Artcore je uputio i podgoričkoj DJ-ici Laris. Svake nedjelje od 31. svibnja do 4. listopada Artcore label će preuzeti Club Room u Hi Ibiza, klubu koji je četiri puta proglašen najboljim na svijetu, prema DJ Mag Top 100 listi.
U nedjelju, 5. srpnja Laris će dijeliti pultsa imenima Ben Klock, SPFDJ i rezidenticom Indirom Paganotto. Još neka od svjetskih imena koja će tijekom ljeta nastupati na Artcore u Hi Ibiza klubu su Sam Paganini, Onyvaa, Ramiro Lopez, Alignment, Anfisa Letyago, Chris Liebing, Valentino, Pan-Pot, Boston 168, Clara Cuve, I Hate Models…
Prethodne 2025-te godine Laris je nastupila u spomenutom kultnom na Metamorfosi, kultnog DJ-a i producenta Josepha Capriatija, a to je zabilježeno kao prvi put da crnogorski DJ nastupi na ovoj sceni.
Laris, prva crnogorska DJ-ica na Ibizi, započela je svoj glazbeni put u Crnoj Gori i od početka imala zapažene nastupe i istaknut techno zvuk. Uspjela je donijeti techno zvuk u srce Podgorice, kada je nastupala na glavnom gradskom trgu Trgu 2024. i 2025. godine. Iza nje su uspješni nastupi u crnogorskim klubovima Nomade i Maximus, a prethodne godine nakon poziva za Ibizu uslijedio je i poziv za Exit Dance Arenu, na kojoj je otvorila 25. izdanje Exit festivala.
Laris se ističe po dubokim setovima i spoju emotivnih melodija sa energičnim ritmovima. Setove pušta po sluhu bez oslanjanja na vizualno, a dominantan zvuk u njenim setovima je driving techno.
Elektronička scena danas sve manje zna reći tko je što — i iskreno, sve manje je i bitno. DJ više nije “samo DJ”, producent više nije “samo u studiju”, live act nije više neki egzotični dodatak, a hibrid je postao nova riječ koju svi koriste kad ne znaju točno objasniti što netko radi.
Emir Bešić aka E-Base
1. Uvod: Tko je zapravo “izvođač” u elektroničkoj glazbi?
Nakon više od trideset godina u igri – kao producent, DJ i član bendova – mislio sam da me više ništa ne može baš izbaciti iz takta. Klub, studio, radio, backstage, sve sam prošao. Ili sam barem tako mislio. Onda me jednog, ne tako davnog dana, dočekalo pitanje koje me, iskreno, pogodilo točno tamo gdje treba.
Moja majka, ničim izazvana, pogleda me i pita:
“A kaj ti zapravo radiš u tom studiju?”
I sad — nije da ona nema pojma o mom životu. Vidjela me kako nastupam kao DJ. To joj je jasno: dođeš, pustiš glazbu, ljudi plešu, sve ima neku logiku. Gledala me godinama na nastupima u muzičkoj školi. Ali studio? Produkcija? To je već neka druga dimenzija.
Zblokirao sam. Totalno. Ne zato što ne znam odgovor, nego zato što sam — klasično — pretpostavio da sam joj to već nekad objasnio.
Pokušavam se izvući:
“Mama, jel to retoričko ili da ti objasnim odmah?”
Zatvori knjigu, pogleda me i kaže:
“Idemo u kuhinju. Tamo ćeš mi sve objasniti.”
Game over.
Insolate – Foto: Šime Bilić
Za kontekst — u tom periodu sam već godinu i pol bio duboko u studiju, radeći kao producent na projektu zvučnih knjiga za osnovne škole. Dani su izgledali otprilike ovako: glumci ulaze i izlaze, spikeri snimaju, ton-majstor hvata balans, ja pokušavam držati sve pod kontrolom — od interpretacije teksta do jezičnih standarda. Šest različitih pravopisa hrvatskog jezika, povijesni tekstovi, rasprave o tome kako se zapravo izgovarala Baščanska ploča… znači, nije baš “klikni play i ajmo”.
I usput, naravno, nisam bio baš dostupan na telefon. Moja majka je, sasvim legitimno, odlučila istražiti što se točno ispriječilo našoj svakodnevnoj komunikaciji. Krenuo sam s objašnjenjem. Ideja: napraviti brzi, “virtualni” tour kroz studio — tko što radi, koja je čija uloga. Mašine sam ostavio za drugi put, činilo mi se da su ljudi ključni za razumijevanje.
Mislio sam da ću to odraditi brzo, jasno i precizno. Ono, školski. Ona je profesorica, voli strukturu — sve pet. Uh. Rookie mistake. Svaka rečenica otvorila je tri nova pitanja. Svaka uloga je tražila dodatno objašnjenje. “Čekaj, a koja je razlika između ovog i onog?” “A zašto ti to radiš, a ne netko drugi?” “A gdje je tu glazba?”
U jednom trenutku sam shvatio da ovo više nije objašnjavanje — ovo je usmeni ispit za zaključivanje ocjene, i to bez najave. I tu dolazimo do ključne stvari.
DJ Jock – foto: Toni Jurić
Ako jednoj inteligentnoj, obrazovanoj i realno zainteresiranoj osobi izvan scene treba toliko vremena da pohvata tko što radi u studiju — koliko je onda tek široj publici nejasno što znači biti “izvođač” u elektroničkoj glazbi?
Realno — na sceni danas svi nekako završe pod istim imenom:
DJ
Producent
Artist
Sve se to baca u isti koš, često bez previše razmišljanja.
Po meni, najveća je zabluda — i iskreno, netočno —kad se autore elektroničke glazbe automatski naziva “producentima”. Iako, da se razumijemo, u većini slučajeva oni to, između ostalog, jesu… ali to je samo jedan dio priče. I o tome ćemo detaljnije u narednim poglavljima jer nije jednako napraviti traku, pustiti tuđu traku, izvesti vlastitu glazbu uživo ili napraviti hibrid svega toga, a još manje je isto kako to publika doživljava.
Zato ovaj tekst postoji da malo razdvojimo stvari i uvedemo red u terminologiju, te pokušamo objasniti tko što zapravo radi — bez filozofiranja, ali i bez pojednostavljivanja do besmisla, jer na kraju dana, pitanje moje majke je bilo brutalno jednostavno — ali potpuno legitimno. A odgovor, ispada, nije baš tako kratak kako sam mislio.
Pouka? Bolje redovito držati majku informiranom nego se osjećati kao učenik na usmenom.
2. Povijesni kontekst: Kako smo došli do današnje scene
Da bismo razumjeli tko je danas “izvođač” u elektroničkoj glazbi, moramo napraviti kratki rewind. Ne previše školski, ali dovoljno da pohvatamo kako smo od čudnih eksperimenata došli do rasprodanih festivala i DJ-a koji pune arene.
Priča, naravno, ne počinje u klubu, već početkom 20. stoljeća pojavljuju se prvi autori koji eksperimentiraju sa zvukom na način koji danas prepoznajemo kao preteču elektroničke glazbe. To su bili ljudi koji su radili s mašinama veličine sobe, stvarali “kompozicije” kroz tada potpuno neobične, gotovo apstraktne notne zapise i pokušavali izvući zvuk iz tehnologije koja još nije bila ni blizu onoga što danas podrazumijevamo pod instrumentom. Ukratko — više laboratorij nego studio, više eksperiment nego pjesma.
Od tih ranih faza, preko radijskih studija, magnetofonskih traka i konkretne glazbe, dolazimo do trenutka kada se tehnologija počinje približavati publici. A onda se događa ključni shift: glazba izlazi iz institucija i ulazi u prostor zajedničkog slušanja.
Tu negdje počinje i priča o DJ-ima
Prvi DJ-i nisu bili “performeri” u današnjem smislu. Bili su selektori — ljudi s ukusom, kolekcijom i osjećajem za trenutak. Puštali su ploču po ploču, bez miksanja kakvo danas poznajemo. Fokus nije bio na tehnici, nego na izboru. Na priči koju slažeš kroz glazbu.
Važno je tu napraviti razliku između ranih dance prostora (ono što danas retroaktivno zovemo pretečama klubova) i slušaonica. U prvim se plesalo — glazba je bila funkcionalna, ritmična, usmjerena na tijelo. U drugima se slušalo — koncentrirano, gotovo ritualno. Publika je dolazila zbog glazbe, ne nužno zbog plesa.
I zanimljivo — taj koncept slušaonica danas se vraća na mala vrata. Sve je više barova i prostora gdje DJ doslovno pušta ploču po ploču, bez potrebe za beatmatchanjem, bez efekata, bez “showa”. Samo selekcija i atmosfera. Full circle moment.
Negdje između tih svjetova događa se još jedna ključna stvar: razvoj DJ opreme. Posebno pojava DJ miksete, koju se često povezuje s pionirima poput Alexa Rosnera, koji su među prvima razvijali uređaje koji su omogućili prijelaz s jedne ploče na drugu bez prekida. To je bio moment kada DJ prestaje biti samo selektor i postaje — izvođač jer sad više ne puštaš samo glazbu. Sad je interpretiraš.
U Gimnaziji u Varaždinu, primjerice, redovno smo imali organizirane slušaonice, ali i pravi disco program
Kako tehnologija napreduje, tako se mijenja i uloga DJ-a. Vinil, magnetne trake (i velike i male), pa CD, pa digitalija. Svaka faza donosi nove mogućnosti, ali i nove rasprave o tome što je “pravo” DJ-anje. Paralelno s tim razvija se i autorska strana — ljudi koji ne samo da puštaju glazbu, nego je i stvaraju.
Ako se malo spustimo na lokalni level — i tu imamo zanimljive primjere. Recimo, školske slušaonice. Danas to zvuči skoro pa nevjerojatno, ali u 80-ima su bile sasvim normalna stvar. U Gimnaziji u Varaždinu, primjerice, redovno smo imali organizirane slušaonice, ali i pravi disco program. Znači, nije to bilo samo “sjedimo i slušamo” — bilo je i plesanja, druženja, selekcije. Mini scena unutar škole.
To je taj moment gdje vidiš kako se kultura ne razvija samo u velikim gradovima i klubovima, nego i u mikro okruženjima. Kasnije dolazi eksplozija rave kulture, pa klubova, pa festivala. O tome sam već pisao — kako se iz undergrounda razvila globalna industrija. Kako su DJ-i postali headlineri, a producenti zvijezde. Kako se elektronika uvukla u film, reklame, pop kulturu.
I evo nas danas: imamo DJ-eve, producente, live actove, hibride svega toga. Imamo tehnologiju koja omogućuje gotovo sve. Imamo publiku koja očekuje i glazbu i show, ali kad pogledaš unazad sve to i dalje stoji na nekoliko osnovnih ideja:
selekcija,
interpretacija i
stvaranje
Sve ostalo su nadogradnje.
I zato je važno razumjeti odakle dolazimo — jer bez tog konteksta, današnja scena lako izgleda kao kaos. A zapravo ima puno više smisla nego što se čini na prvi pogled.
U toj evoluciji posebno su zanimljivi momenti kada pojedinci i alati doslovno redefiniraju što znači biti izvođač. Recimo, Jeff Mills — figura koja je DJ set pretvorila u performans. Njegovi nastupi nisu bili samo miksanje traka, nego precizno, gotovo kirurško upravljanje energijom prostora. Minimalna komunikacija s publikom, maksimalna kontrola zvuka. DJ kao operator, ali i kao izvođač u punom smislu riječi.
S druge strane spektra imamo Daft Punk, koji su napravili ogroman iskorak u percepciji live nastupa elektroničke glazbe. Njihovi setovi nisu bili samo “puštanje vlastitih stvari”, nego kompletan audio-vizualni koncept — scenografija, svjetlo, identitet, narativ. Oni su među prvima na velikoj skali pokazali da elektronika može biti koncert jednako kao i bilo koji rock ili pop spektakl.
A onda dolazi i tehnologija koja sve to dodatno ubrzava. Pojavom Ableton Live stvari se mijenjaju iz temelja. Odjednom, laptop postaje instrument. Granica između DJ seta i live acta počinje se brisati — možeš istovremeno miksati, producirati, remiksirati i aranžirati u realnom vremenu. Za neke hereza, za druge revolucija. U svakom slučaju, trenutak nakon kojeg više nema povratka na staro.
I taman kad je scena nekako pohvatala razliku između DJ-a i live acta — dolazi novi moment zbunjenosti.
Početkom 2000-ih, Richie Hawtin, zajedno s Johnom Acquavivom, kreće gurati jedan tada prilično radikalan koncept: DJ software. Konkretno, kroz razvoj i promociju platforme koja će kasnije postati Traktor.
Do tog trenutka stvari su bile relativno jasne — ili si DJ koji pušta i miksá trake, ili si live act koji izvodi svoju glazbu. Granica je postojala, možda ne uvijek stroga, ali razumljiva.
A onda odjednom — laptop na pultu. Publika zbunjena. Dio scene skeptičan. Komentari tipa:
“Čekaj, je li on sad DJ ili tipka mailove?”
“Gdje su ploče?”
“Je li ovo varanje?”
I što je možda najzanimljivije — upravo Richie Hawtin, miljenik undergrounda, purist u očima mnogih, postaje lice te promjene. To je bio moment male hereze. Ako “on” to radi, onda se pravila očito mijenjaju.
Naravno, iza toga nije stajala želja za “olakšavanjem posla”, nego upravo suprotno — otvaranje prostora za veću kontrolu, složenije setove, manipulaciju zvukom u realnom vremenu. DJ set je odjednom mogao uključivati elemente produkcije, looping, layering, dekonstrukciju trake.
Drugim riječima — još jedan korak prema onome što danas zovemo hibridnim nastupom. I još jedan podsjetnik da se u elektroničkoj glazbi definicije uvijek mijenjaju malo brže nego što ih publika stigne pohvatati.
3. Osnovna podjela izvođača (glavni dio)
Elektronička glazbena scena se na papiru može podijeliti na nekoliko uloga. U stvarnom životu — to je puno manje uredno. Ljudi stalno prelaze iz jedne u drugu, često u istoj večeri, ponekad čak u istom setu.
DJ, producent, live act, hibrid i performer — to su samo etikete. Realnost je puno fluidnija.
Ako pokušamo elektroničku scenu objasniti jednostavno, brzo shvatiš da je to najgora moguća ideja. Što više pojednostavljuješ, to više netočnosti ubacuješ. Zato ova podjela — DJ, producent, live act, hibrid i performer — nije teorija nego životna praksa. Nastala je iz realnog života scene, u klubovima, glazbenim studijima, na festivalima, u svim onim situacijama i u “među – prostorima” gdje se granice stalno brišu, a ljudi pitaju “kaj ovaj točno radi”. Odgovor nikad nije kratak.
U stvarnosti, vrlo malo izvođača danas živi samo jednu ulogu. Ali razumijevanje tih uloga i dalje je ključno ako želimo shvatiti što se zapravo događa na pozornici. Većina njih stalno mijenja kožu — ovisno o noći, publici, setu, pa ponekad i o raspoloženju. Scena od njih više ne traži samo glazbu. Traži DJ-a, producenta, performera, video editora, content creatora, PR-a i vlastiti marketing odjel u jednom. Nekad si imao jednu ulogu u lancu. Danas ih imaš pet, i sve moraju raditi istovremeno — idealno bez da te algoritam ujutro ne “kazni”.
Ukratko — nije više dovoljno “samo svirati”. Moraš i izgledati, komunicirati, objavljivati, algoritamski postojati. To je potpuno nova razina pritiska koja ranije jednostavno nije postojala.
I zato ova podjela nije “teorija”. Ovo je pokušaj da se uhvati nešto što se stalno pomiče.
3.1 DJ (Disc Jockey)
DJ je najstarija uloga u cijeloj priči, ali i najviše krivo shvaćena. Na papiru — biraš i puštaš glazbu. Ali ta definicija ne objašnjava ništa o stvarnom poslu. Stvarnost nema veze s tim — zapravo stalno balansiraš između kontrole i potpune improvizacije, jer DJ nije samo onaj koji pušta pjesme, a DJ set nije playlista. To je razgovor s prostorom koji se stalno mijenja.
DJ je osoba koja u realnom vremenu interpretira prostor, publiku i energiju. On nije autor glazbe koju pušta, ali je dizajner trenutka koji stvara. DJ je osoba koja u stalno donosi odluke koje mijenjaju smjer večeri. I to ne “jednom po setu”, nego doslovno iz minute u minutu.
Najveća snaga DJ-a je sposobnost da u realnom vremenu okrene atmosferu. Možeš u deset minuta promijeniti cijelu priču večeri, bez da diraš ijedan fizički element prostora. To je jedini format gdje improvizacija nije bonus nego osnovna disciplina.
Kada DJ radi s dvije trake, osnovni tehnički zadatak je “beatmatching“
Ta sposobnost nije stvar slučaja, nego konkretne tehnike — kroz beatmatching, kontrolu tempa i rad s EQ-om DJ doslovno “šiva” dvije trake u jednu cjelinu. Bez da publika osjeti “spajanje” ili primijeti gdje je jedna završila, a druga počela. Cilj svega toga je kontinuirani tok glazbe.
Kada DJ radi s dvije trake, osnovni tehnički zadatak je “beatmatching“ — usklađivanje tempa (BPM-a) i ritma dvije pjesme tako da udarci (kick i snare) dolaze u isto vrijeme. To se postiže ručno podešavanjem brzine trake (pitch control) i finim pomicanjem pozicije (jog wheel ili vinyl), kako bi prijelaz bio neprimjetan.
Uz to, DJ koristi EQ (equalizer) kako bi balansirao frekvencije između dvije trake — najčešće se smanjuje bas jedne dok druga preuzima — te fader ili crossfader za kontrolu glasnoće tijekom prijelaza.
Level up dolazi u trenutku kad DJ više ne spaja samo dvije trake, nego ih koristi kao materijal za nešto novo — kroz slojeve, loopove i EQ počinje graditi treći, vlastiti track koji postoji samo u tom trenutku. To je onaj moment kad set prestaje biti reprodukcija i postaje kreacija u realnom vremenu.
Najveća slabost DJ-a je ista stvar iz druge perspektive:
Problem je što se sve to izvana ne vidi. Zato često izgleda kao da DJ “ništa ne radi” i kao da se“ništa ne događa”. Što je vjerojatno najduhovitija i najnetočnija rečenica u cijeloj priči.
No upravo suprotno — DJ je jedan od najaktivnijih izvođačkih formata u elektroničkoj glazbi. On stalno reagira, analizira, prilagođava i donosi odluke u hodu. Taj mit je živ jer je DJ-ing nevidljiv posao. Publika vidi samo rezultat — ne vidi proces. A proces je stalno razmišljanje, reagiranje, rezanje, spašavanje, dizanje i spuštanje energije, često bez ikakvog sigurnosnog plana.
A gdje je još i “kopanje” nove mjuze u svakom slobodnom momentu van DJ pulta, kluba, pozornice!? Zato DJ uvijek stoji negdje između — previše aktivan da bi bio pasivan, previše nevidljiv da bi ga se odmah razumjelo. U tom kontekstu, imena poput Carl Cox i Dixon savršeno ilustriraju dvije strane iste discipline. Kad DJ-e promatraš kroz ta dva ekstrema, vidiš koliko je ta uloga široka.
Carl Cox predstavlja DJ-a kao čistu energiju, a set pretvara u dirktnu fizičku komunikaciju, gotovo kao rock koncert bez gitare, energija ide direktno u publiku, bez filtera, bez distance. S druge strane Dixon radi suprotno, potpuno druga priča: to je kontrolirana selekcija, duboki, narativni set koji više liči na film nego na “puštanje muzike” – gotovo kuratorski pristup gdje se ništa ne događa slučajno.
A između ta dva DJ-a stoji cijeli svemir DJ-inga i oba pristupa su jednako legitimna DJ forma.
3.2 Producent
Ako je DJ interpretator, producent je autor zvuka, autor glazbe. Netko tko ne interpretira glazbu, nego je stvara od nule — iz ideje, iz ritma u glavi, iz slučajnog loopa ili iz potpune tišine. Producent stvara sve: od kompozicije, strukture, sound designa, i oblikovanja identiteta pjesme—do finalnog aranžmana, mixsa imastera.
To je osoba koja u pravilu radi sama, najčešće u studiju — bilo kućnom setupu ili profesionalnom prostoru — okružena računalom, softwareom, kontrolerima i instrumentima. Tu se gradi cijeli svijet, sve ono što će kasnije netko drugi možda pustiti u klubu, ili što će isti autor jednog dana izvesti uživo.
Producent ima potpunu kontrolu. Radi bez pritiska publike, bez trenutne reakcije, i upravo zato može ići duboko u ideje koje DJ set nikad ne bi izdržao. Ali nema ni feedback, nema publiku u realnom vremenu. Nema niti “sad ili nikad” momenta. Sve ide sporije, posredno, a njegov rad živi kroz druge ljude — DJ-eve, setove, reinterpretacije kroz druge izvođače i druge setove. I to ga čini sporijim, ali dugoročno ključnim.
Često se sa strane produkcija pojednostavljuje na onu famoznu rečenicu “klikneš beat i gotovo”. U stvarnosti, taj “klik” je najmanji dio posla — iza njega stoji slojevito slaganje ritma, harmonije, sound designa i strukture, gdje se jedna ideja razvlači, lomi i ponovno gradi dok ne postane nešto što ima smisla kao cjelina.
Producent je, u najčišćem smislu, netko tko uči kako razgovarati s praznim projektom u DAW-u i pretvoriti ga u gotovu autorsku glazbu.
I tu je ključna razlika: producent ne reagira na publiku u trenutku. On reagira na ideju. Ali ključna stvar koju scena često krivo interpretira je sljedeća: producent ne mora nužno biti izvođač.
Producent ne mora nastupati. Može provesti život u studiju i nikad ne izaći pred publiku, a i dalje oblikovati scenu, biti ključan za zvuk scene. I zaista, postoje producenti koji nikada ne nastupaju uživo, ali su definicija zvuka jedne ere. I postoje izvođači koji nikada ne produciraju vlastitu glazbu, ali su ključni za njezinu prezentaciju.
Primjeri koji jasno pokazuju tu dimenziju su Aphex Twin i Burial.
Oba su definirala elektroničku glazbu bez klasičnog “DJ identiteta” kao glavnog fokusa
Aphex Twin je ekstrem tog pristupa — netko tko je zvuk pretvorio u istraživanje, a iz studija napravio cijeli vlastiti zvučni svemir, potpuno izvan pravila. Savršen jeprimjer autora koji je redefinirao zvuk kao koncept, često izvan klasične izvođačke logike.
S druge strane Burial koristi anonimnost kao koncept. Ide u potpuno suprotnom smjeru i pokazuje koliko produkcija može biti intimna i minimalna, a opet estetski i emocionalno ogromna.Stoga je Burial, iako gotovo anoniman, jedan od najvažnijih glasova suvremene elektronike.
Oni su producenti u najčišćem smislu riječi — autori zvuka, ne nužno izvođači u tradicionalnom smislu.
Produkcija i podjela projekata
Scena je kroz vrijeme počele razdvajati uloge. Već neko vrijeme u elektroničkoj glazbi postoji vrlo konkretna praksa: podjela projekata između produkcijskog i izvođačkog dijela. Tako neki poznati projekti funkcioniraju kao timovi, gdje jedna osoba ili dio ekipe radi studijsku produkciju, dok druga osoba vodi DJ/turnejski dio.
Primjeri toga su projekti tipa Freemasons, Shapeshifters ili Silicone Soul
U nekim slučajevima, DJ i producent su doslovno razdvojene funkcije unutar istog projekta. Još zanimljiviji primjer je Âme, gdje se u praksi često događa da jedan član nastupa kao DJ, dok drugi izvodi live set — a ponekad se, na tzv. “statusnim nastupima”, pojavljuju zajedno.
To mogu biti kombinacije tipa:
* DJ set → live act nastavak
* ili live act → DJ završnica
Prvi koji je to ozbiljno “pročitao”
Jedan od ranih primjera razumijevanja tog hibridnog modela bio je Nick Warren kroz projekt Way Out West. Bio je jedan od prvih koji je shvatio da DJ set i live mogu postati jedan tok, bez rezova i bez “sad ide druga stvar”, da ne moraju biti odvojeni svjetovi.
Dugo je nastupao kao DJ, a zatim je na nastupima počeo nadovezivati projekt — gdje DJ set i live elementi postaju jedan kontinuirani narativ. Tu počinje ideja da se sve može pretvoriti u jedan tok. To je bio rani pokazatelj onoga što danas vidimo kao standard:
fluidnost između DJ-a i live izvođača.
3.3 Live act izvođač
Live act je trenutak kada glazba prestaje biti reprodukcija i postaje izvođenje. To nije “puštanje vlastitih stvari”. To je njihovo ponovno građenje u realnom vremenu. Live act izvođač izvodi vlastitu glazbu uživo, ali ne kao reprodukciju nego kao konstrukciju u realnom vremenu. Sintisajzeri, ritam mašine, kontroleri i laptop postaju instrumenti.
Live act donosi najvišu razinu autorske prezentacije i jedinstvenost svakog nastupa. Svaka izvedba je drugačija jer se glazba doslovno gradi u trenutku, što stvara snažan umjetnički identitet. Izvedba je svaki put drugačija i to je trenutak gdje glazba prestaje biti snimak i postaje događaj. Međutim, live act je tehnički kompleksan i manje fleksibilan u odnosu na DJ set. Traži ozbiljnu pripremu, tehniku i koncentraciju što ga čini osjetljivim na logistiku i tehničke probleme. Nemaš luksuz “vidjet ćemo na licu mjesta” kao DJ.
Live act izvođač ne interpretira tuđu glazbu, nego izvodi vlastitu — uživo, ali ne kao playback, nego kao stalno ponovno građenje. To znači da struktura seta nije fiksna. Elementi se slažu, rastavljaju i rekonstruiraju u realnom vremenu. To može uključivati hardware, synthove, drum mašine i laptop. Live act je najbliži koncertnom iskustvu u elektroničkoj glazbi — ali bez rigidne strukture pjesme.
Richie Hawtinje jedan od najvažnijih primjera live pristupa i jedan je od onih koji su potpuno razbili granicu između DJ seta i live izvedbe kao produkcijskog performansa.
Moderat ide u drugom smjeru i pokazuje drugu stranu — strukturirani,gotovo koncertni pristup elektroničkoj glazbi, mogao bih reči: koncertni live format.
3.4 Hibridni izvođači
Ovo je danas najtočniji opis elektroničke scene. Hibrid može biti DJ, producent i live act — ponekad sve u jednom setu. Razvojem tehnologije granice između DJ-a, producenta i live acta postaju sve manje vidljive. DJ set može uključivati live elemente, live act može imati DJ strukturu, a produkcija se može izvoditi u realnom vremenu.
Ableton Live je omogućio da se studio i stage spoje u isti mentalni prostor i postanu kontinuirani proces , samo u različitom trenutku.
Hibridni izvođač ima maksimalnu kreativnu slobodu i može kombinirati različite formate u ovisnosti o prostoru, publici i kontekstu nastupa. To je najfleksibilniji oblik modernog izvođenja.
S druge strane, upravo ta fleksibilnost donosi i kompleksnost — previše opcija može rezultirati gubitkom fokusa, a tehnička zahtjevnost često podiže rizik nastupa.
Cercle era i nova estetika
COVID period i online streaming otvorili su potpuno novu estetiku nastupa i promijenili pravila igre. Cercle i slični projekti pretvorili su DJ set u filmski format: koncert na lokaciji, film, DJ set i live izvedba u isto vrijeme.
Monolink je jedan od najčišćih primjera tog novog svijeta hibrida —- jedan čovjek, gitara, vokal, elektronika i DJ logika u jednom setu i u jednoj osobi.
Oko njega se razvija cijela generacija izvođača poput Tinlickera, Ben Böhmera i Jan Blomqvista koji hibrid više ne tretiraju kao iznimku, nego kao standard.
Paul Kalkbrenner i kriva percepcija
Paul Kalkbrenner je možda najbolji primjer kako publika i realnost ne žive uvijek u istom filmu. Zbog filma *Berlin Calling*, velik dio publike ga doživljava kao DJ-a, iako je on primarno live act izvođač u “in concert” formatu.
On ne pušta glazbu kao DJ — on izvodi vlastitu produkciju uživo, uključujući originalne radove i reinterpretacije, sve u realnom vremenu, bez klasičnog DJ koncepta.
Boris Brejcha je u novije vrijeme također počeo koristiti “in concert” termin. Kod publike to stvara dvije interpretacije: umjetničku (kvalitetniji umjetnički doživljaj) i marketinšku (veća lova za nastup). I obje su vjerojatno točne u isto vrijeme, a istina je, kao i uvijek, negdje između.
Novi val hibrida – hibrid kao sloboda i problem
Bonobo, Four Tet i Caribou pokazuju koliko je hibrid postao normalan oblik, a ne eksperiment — DJ set, live i produkcija u istom organizmu.
Hibrid daje maksimalnu slobodu. Možeš mijenjati ulogu u hodu, bez da mijenjaš identitet.
Ali ta sloboda ima cijenu — tehnička kompleksnost i gubitak fokusa ako nema jasne ideje što uopće radiš. Možeš sve,ali moraš znati zašto to radiš.
3.5 Entertainer / EDM performer
Ovo je kategorija koja najviše dijeli publiku, ali i najviše puni velike prostore, tj. format za velike trenutke. Publika, festival, emocija i zajednički “peak” moment, ali i najčešće meta kritika jer pojednostavljuje DJ kulturu — iako realno, radi se o zasebnoj formi scenskog izraza, ne “lošem DJ-u”.
Entertainer je izvođač koji gradi iskustvo. Glazba je dio showa, ali nije jedini fokus. Sve je podređeno momentu: svjetlo, energija, komunikacija, dramaturgija. David Guetta je ovdje ključan primjer, ali ne u karikaturi koja ga često prati. On u intervjuima jasno razlikuje DJ-a i performera — kao dvije odvojene uloge.
Njegova priča počinje puno prije globalnog EDM vala. Bio je jedan od ključnih ljudi francuske scene i među prvima koji je u Francusku dovodio velike međunarodne DJ-e i otvarao prostor koji tada praktički nije postojao.
Zato ga dio underground scene ne promatra jednostavno kao “komercijalnog DJ-a”, nego kao nekoga tko je sudjelovao u izgradnji scene prije nego što je postala globalna.
U novije vrijeme Martin Garrix i Anyma predstavljaju novu generaciju izvođača gdje je performance jednako važan kao i sama glazba — set više nije samo ono što čuješ, nego i ono što vidiš i doživiš.
…i tu negdje počinje razlika između DJ-a i performera — trenutak kad fokus više nije samo na zvuku i glazbi, nego na cjelokupnom iskustvu. Ekstrem tog pristupa danas vidimo u projektima poput Sphere – Las Vegas, gdje vizual i produkcija postaju jednako važni kao i glazba, možda čak za dio publike i važniji, a izvođač ulazi u zonu režije, ne samo selekcije. S druge strane, takav pomak nosi i svoje pukotine — primjer raspada projekta Tale of Us (gdje Anyma nastavlja samostalno) pokazuje koliko je teško održati balans između umjetničke vizije i produkcijskog pritiska, dok su tehnički problemi na Coachella festivalu dodatno ogolili koliko je takav setup kompleksan i ranjiv kad stvari ne idu po planu.
Kao zanimljiva kontra često se navodi Fatboy Slim — netko tko je kroz svoje ranije projekte i pop iskustvo prirodno premostio jaz između klupske i mainstream publike, bez potrebe da “glumi” performera. On je performer i to odličan. Kod mnogih današnjih izvođača vidi se ta ista ambicija — da izađu iz DJ okvira i postanu širi, gotovo pop izvođači — ali taj prijelaz zasad rijetko funkcionira organski, više kao ideja nego kao stvarno ostvarena forma.
3.6 Zaključak o “vrstama” i kategorijama
Ove kategorije nisu ograničenja, nego alati za razumijevanje scene. Pomažu nam da lakše pričamo o nečemu što se u stvarnosti stalno miješa i izmiče jasnim definicijama.
DJ interpretira trenutak.
Producent stvara zvuk.
Live act izvodi autorsku glazbu.
Hibrid spaja sve.
Performer gradi iskustvo.
Kako scena raste i tehnologija napreduje, granice između tih uloga sve su manje vidljive — ali i dalje postoje kao temelj razumijevanja, jer bez njih, sve se vrlo brzo svede na jednu riječ: “artist”, a to, realno, ne objašnjava ništa.
Danas su te uloge više fluidne nego fiksne — izvođači ih kombiniraju, mijenjaju i prilagođavaju ovisno o kontekstu, prostoru i publici i možda je upravo to najtočniji opis elektroničke glazbe danas — stalno pomicanje granica, bez konačne definicije.
Jer na kraju dana, publiku ne zanima što si.
Zanima ih što se događa dok si tamo.
foto: Sea Star Photo Team
4. Hrvatska scena: specifičnosti i izazovi
Hrvatska elektronička scena je, u isto vrijeme, i mala i iznenađujuće raznolika. Mala po tržištu, infrastrukturi i broju profesionalnih klubova koji mogu održati kontinuirani program kroz cijelu godinu, ali raznolika po ljudima koji je nose — od klupskih DJ-eva, preko producenata koji rade više “iz sjene”, do live izvođača koji se pojavljuju povremeno, ali vrlo precizno.
U takvom okruženju sve se vidi jasnije nego na velikim tržištima. Svaki pomak, svaki uspjeh i svaka promjena smjera postaju vidljivi puno brže nego u Berlinu, Londonu ili Amsterdamu. To daje sceni određenu iskrenost, ali i konstantan pritisak da se “nešto mora događati” da bi uopće postojala prisutnost.
DJ kultura kao dominantni jezik scene
U Hrvatskoj je DJ kultura i dalje najjači i najprirodniji oblik elektroničke scene. Klubovi, beach barovi i sezonski programi na obali već desetljećima funkcioniraju kroz DJ set kao primarni format. To je logično — DJ je fleksibilan, prilagodljiv i može raditi u različitim prostorima, od malih underground klubova do velikih ljetnih open-air događaja.
Zato su domaći DJ-evi često najvidljiviji dio scene. Oni su stalno prisutni, stalno aktivni i često prelaze između rezidentura, gostovanja i sezonskih angažmana. Njihova snaga je u kontinuitetu i čitanju publike, a ne nužno u diskografiji.
Peti Kupe – Foto: Emil Varga
Producenti između studija i nevidljivosti
S druge strane, producenti u Hrvatskoj često ostaju manje vidljivi, iako njihov rad postoji i razvija se paralelno s DJ kulturom. Velik dio domaće produkcije živi kroz Bandcamp, digitalne etikete i “niche” labelove koji nemaju nužno lokalnu vidljivost, nego globalni, ali fragmentirani doseg.
To stvara specifičnu situaciju: producent može imati međunarodnu prisutnost u vrlo uskom krugu, dok lokalno ostaje gotovo neprimijećen. Za razliku od DJ-a, koji se stalno “vidi”, producent često radi u pozadini — i upravo tu nastaje jedan od ključnih izazova scene: kako prepoznati autorski rad koji se ne manifestira kroz nastupe.
Live act kao rijetka, ali važna pojava
Live act izvođači u Hrvatskoj postoje, ali nisu dominantna forma. Razlog nije nedostatak kvalitete, nego kombinacija tehničke zahtjevnosti, infrastrukture i tržišne logike. Live set traži više pripreme, više opreme i često specifične uvjete koje mali klubovi ne mogu uvijek podržati.
Zbog toga live izvođači najčešće dolaze do izražaja na festivalima ili specijaliziranim eventima, gdje postoji prostor za kompleksniji setup i produkciju.
F.O.R.M. Live
Festivali kao ključna infrastruktura
U hrvatskom kontekstu festivali su većem dijelu publike često važniji od klubova kada govorimo o razvoju scene i međunarodnoj vidljivosti. Oni funkcioniraju kao most između lokalne i globalne publike, ali i kao prostor gdje se vrlo jasno vidi koliko je scena zapravo podijeljena u dva različita načina razmišljanja.
S jedne strane imamo kurirane, butik festivale poput Love International u Tisnom, koji nastavljaju logiku klupske kulture u festivalskom formatu. To su prostori gdje je fokus i dalje na selekciji, DJ setovima, dugim prijelazima i osjećaju zajednice. Nema potrebe za velikim spektaklom — glazba i kontekst su i dalje u centru, a izvođač ostaje prije svega DJ, ne performer.
S druge strane postoji festivalska infrastruktura velikih razmjera koja Hrvatsku pozicionira na globalnoj mapi elektroničke glazbe kroz masovne evente i međunarodnu publiku. Iako je estetski i produkcijski potpuno drugačija, ona igra važnu ulogu u vidljivosti scene i povezivanju s globalnim tržištem.
Ta dva pristupa ne trebaju biti u konfliktu — ali jasno pokazuju dvije različite filozofije elektroničke glazbe: jednu koja čuva klupsku intimu i drugu koja gradi globalni spektakl. I između ta dva pola kreće se većina domaće scene — ponekad bliže jednom, ponekad drugom, ali rijetko potpuno izvan tog spektra.
The Garden Resort, Tisno
Zaključno: scena između dvije brzine
Hrvatska scena tako stalno živi između dvije brzine: klupske svakodnevice i festivalske globalnosti. DJ kultura drži kontinuitet, producenti guraju autorski dio iz pozadine, a live act i hibridni formati pojavljuju se kao most između ta dva svijeta. I možda je upravo to njena specifičnost — nije velika, ali je dovoljno povezana da se sve vidi. I dovoljno mala da svaka promjena ostavi trag.
5. Publika, percepcija i kamo ide elektronički izvođač
U odnosu između izvođača i publike često postoji jedna zanimljiva praznina — publika rijetko razmišlja o tome što točno tko radi na pozornici. Za većinu ljudi sve se svodi na jednu riječ: DJ. Bez obzira pušta li netko glazbu, izvodi live set, svira hibridni nastup ili gradi kompleksan performance, u percepciji publike to je i dalje “netko tko pušta muziku”.
I tu nastaje razlika između očekivanja i realnosti. Izvođač u glavi često gradi složenu strukturu svog nastupa — tehnički, konceptualno i produkcijski — dok publika doživljava samo finalni rezultat. To nije problem, ali je važan jaz koji stalno postoji u pozadini scene.
Dodatno, društvene mreže su taj jaz još pojačale. Danas se uspjeh često ne mjeri kroz glazbeni sadržaj, nego kroz vidljivost, klipove, viralne trenutke i estetiku nastupa. Tako se stvara percepcija da je “uspješan izvođač” onaj koji izgleda najveće, ne nužno onaj koji gradi najdosljedniji zvuk. U tom kontekstu, performans ponekad postaje jednako važan kao i sama glazba, barem u očima algoritma.
Dalton Trance Teleport
Zaključak: kamo ide elektronički izvođač
Elektronička scena danas sve manje zna reći tko je što — i iskreno, sve manje je i bitno. DJ više nije “samo DJ”, producent više nije “samo u studiju”, live act nije više neki egzotični dodatak, a hibrid je postao nova riječ koju svi koriste kad ne znaju točno objasniti što netko radi. I sve je to ok, samo što se ponekad čini da se više vremena troši na to kako se nešto zove nego kako zapravo zvuči.
U praksi, većina izvođača radi sve pomalo. Malo DJ, malo producent, malo “performer”, malo sadržaj za Instagram između dva leta ili na odmorištu autoputa. I onda se svi zajedno pravimo da je to neka velika evolucija, a realno — samo smo maknuli granice jer ih je bilo naporno objašnjavati.
Najzanimljivije je zapravo to da publiku to sve najmanje briga. Oni ne sjede tamo i razmišljaju jel’ netko DJ, live act ili “hibridni audio-vizualni narator”. Ako radi, radi. Ako ne radi, ne radi. Sve ostalo je više razgovor iza DJ pulta nego ispred njega.
A onda je tu i onaj “real life” dio koji se rijetko stavlja u biografije. Godine između glazbenog studija, radija i DJ pulta, svi oni setupi koji su se slagali iz onoga što imaš, a ne onoga što bi htio imati. Kazete, vinil, digitala, restart sistema pet minuta prije nastupa… i ono klasično uvjerenje da ćeš “sad ovaj put sve kontrolirati”. Naravno da nećeš. I to je možda i poanta.
Jer koliko god se trudili sve definirati, kategorizirati i upakirati u fine termine, u stvarnosti se sve svodi na isto: netko stoji ispred ljudi i pokušava ih ne izgubiti u prvih deset minuta. I tu dolazimo do onog najjednostavnijeg dijela koji svi nekako pokušavaju zakomplicirati:
Nije stvar u tome što si — DJ, producent ili nešto treće; stvar je u tome koliko dugo možeš držati ljude tamo gdje jesu, bez da pogledaju na sat i pitaju se “kada i kuda idemo dalje?!!”
*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
Odrastati usred stvaranja kultne festivalske jadranske scene, okružen nekim od najvećih imena elektroničke glazbe, zvuči kao san svakog clubbera, no za Bena to je naprosto bila svakodnevica.
Danas je on glavni motor, event menadžer i booker iza cjelogodišnjeg programa zagrebačkog The Garden Taprooma, pop-up projekata poput “Malog Barbarellasa“, ali i masivnog ljetnog ludila koje nas svake godine čeka u The Garden Resortu u Tisnom.
S obzirom na to da su pred nama bogata proljetna sezona u Zagrebu, velika proslava 10. rođendana The Garden Breweryja i nadolazeće ljeto s čak devet festivala u samo devet tjedana, pravi je trenutak za razgovor s čovjekom koji drži konce te impresivne mašinerije.
Ususret novoj party sezoni, s Ben Colganom smo porazgovarali o njegovom odabiru Hrvatske umjesto Londona, psihologiji plesnog podija i razlikama između domaće i britanske publike, podršci lokalnim izvođačima, te o dugoročnoj viziji daljnjeg razvoja našeg najpoznatijeg festivalskog i klupskog brenda.
Ben, odrastao si doslovno usred stvaranja domaće, ali i globalne festivalske scene ovdje u Hrvatskoj, okružen vrhunskim izvođačima. S obzirom na tvoju izjavu ‘Ma kakav London, volim ovu zemlju’, koliko je to specifično odrastanje na jadranskoj obali oblikovalo tvoj današnji ukus i poslovni put te što je to što te najviše veže uz Hrvatsku u odnosu na Veliku Britaniju?
Odrastanje na Jadranu, okružen festivalima i umjetnicima iz cijelog svijeta, definitivno je oblikovalo sve u meni. To je normaliziralo vrlo otvoren, žanrovski fluidan pristup glazbi od malih nogu. Ne čujete samo jedan zvuk, izloženi ste svemu, od ambientalne glazbe do housea, disca, techna, live nastupa – takva vrsta okruženja drugačije trenira vaš sluh.
Ono što najviše volim kod Hrvatske jest osjećaj prostora, zajedništva i autentičnosti koji je drugačiji od Velike Britanije. Veza između ljudi, glazbe i okruženja, posebno uz more, nešto je zaista jedinstveno. Osjeća se da je manje poslovno, a više ljudski, i to je nešto prema čemu sam oduvijek težio.
Ujedno si i glazbeni producent ambijentalne i elektroničke glazbe, no istaknuo si kako ti je organizacija, booking i koordinacija događaja puno draža od, na neki način, ‘monetizacije’ vlastite glazbe. Kako usklađuješ tu svoju kreativnu, producentsku stranu s onom poslovnom, organizatorskom u sklopu The Gardena?
Za mene je bitno razumjeti gdje donosim najveću vrijednost. Volim stvarati glazbu kao kreativan proces, ali oduvijek me jednako, ako ne i više, zanimalo kako se događaji spajaju kako bi stvorili cjelovitu sliku. Produkcija, booking, logistika, protok publike itd., sve me fascinira. Ravnoteža dolazi prirodno jer se obje strane međusobno nadopunjuju. DJ-ing/produkcija mi pomaže bolje razumjeti umjetnike, a rad na događajima mi daje kontekst za to kako glazba zapravo funkcionira u stvarnim okruženjima.
Često ističeš zanimljivu razliku između britanske i hrvatske scene. Dok su u Velikoj Britaniji posjetitelji strogo orijentirani na točno određeni žanr, ovdje je publika puno otvorenija za istraživanje. Također si spomenuo da bi Hrvatska trebala biti ‘manje sezonska’. Kako The Garden svojim cjelogodišnjim radom, posebice u Zagrebu, pridonosi decentralizaciji party scene izvan isključivo ljetnih mjeseci?”
Cjelogodišnja prisutnost The Gardena u smislu događanja veliki je dio pokušaja promjene tog „ljetnog“ načina razmišljanja. Hrvatska je postala globalno poznata po festivalima, ali uglavnom na vrlo sezonski način. Kontinuiranim programima u Zagrebu želimo se usredotočiti na lokalnu kulturu glazbenih događanja tijekom cijele godine. Idealno bi bilo da to također pruži platformu umjetnicima i publici da ostanu angažirani tijekom cijele godine.
Imaš pravu strast prema samoj ‘mehanici’ event managementa i promatranju publike. Fascinantno je kako različiti glazbeni žanrovi privlače potpuno različite demografske skupine ovisno o danu u tjednu. S obzirom na to da vodiš evente i u Zagrebu i u Tisnom, koja su tvoja najzanimljivija nedavna zapažanja kada je riječ o ponašanju publike, energiji na flooru i preferencijama žanrova?
Jedna stvar koja se uvijek ističe jest kako kontekst oblikuje ponašanje. Isti žanr može privući potpuno različitu publiku ovisno o okruženju ili čak dan u tjednu. U Zagrebu možete vidjeti miješaniju, znatiželjniju publiku koji su spremni istraživati. Ponekad primijetim iste ljude npr. kako odlaze na vrlo različite događaje u smislu žanra i atmosfere.
U Tisnom je često više usmjereno na odredište, ljudi dolaze posebno zbog određenih zvukova. Razina energije se također puno mijenja, dnevni nastupi obično se osjećaju otvorenijim i društvenijim, dok noćni naginju nečemu fokusiranijem i impresivnijem. Ono što je u posljednje vrijeme zanimljivo jest da osjećam da ljude sve više privlače iskustva, a ne samo programi. Atmosfera, kvaliteta zvuka i publika, kultura bez telefona itd., sve je jednako važno kao i tko nastupa.
Pred nama je bogata proljetna sezona u The Garden Taproomu na Žitnjaku, a u lipnju slavite i veliku, desetu obljetnicu The Garden Breweryja. Što nam sve možeš najaviti za proljetni Spring Program i po čemu će trodnevni 10th Birthday Weekend biti poseban za vašu zajednicu?
Proljeće u Taproomu uvijek je posebno vrijeme jer se čini kao da se stvari ponovno grade. Usredotočeni smo na raznolik program koji dovodi međunarodne goste, podržava lokalne talente i eksperimentira s različitim formatima.
Deseta godišnjica je veliki trenutak za nas. Ne radi se samo o slavljenju pivovare, već cijele zajednice koja je oko nje izrasla. Trodnevni vikend će to odražavati: mješavinu glazbe, suradnji, posebnih izdanja piva i pravi naglasak na okupljanju ljudi. Također smo jako uzbuđeni što ćemo na popisu izvođača za 10. rođendan imati Kazdouru. Oni su arapski psihodelični fusion bend koji je upravo osvojio nagradu Juno za album koji će svirati uživo u subotu, što je nešto čemu se posebno veselimo.
S obzirom na to da su se navike publike promijenile, rasponi pažnje su kraći, a glazbeni trendovi i ‘buzz’ oko određenih žanrova smjenjuju se iz godine u godinu, kako The Garden kao brend uspjeva ostati relevantan i prilagodljiv, a pritom zadržati onu svoju prepoznatljivu ‘obiteljsku’ i organsku atmosferu?
Veliki dio onoga što nas održava svježima jest suradnja sa širokom mrežom promotora s kojima imamo zaista snažne, dugoročne odnose. Te suradnje prirodno doprinose obiteljskoj atmosferi po kojoj smo poznati. Nije riječ samo o poslu, već o zajedničkoj viziji i međusobnom povjerenju koje ljudi mogu osjetiti kada dođu na te događaje.
Za događaje na kojima izravno upravljamo programom, pristup je vrlo jednostavan: fokusiramo se na umjetnike koje istinski želimo čuti i predstaviti. Ta autentičnost se prenosi i mislim da publika na to reagira više nego na bilo što pretjerano proračunato.
Kao organizatori imate moć dovesti neka od najvećih imena elektroničke glazbe, no koliko vam je pri slaganju programa kako u Taproomu tako i u Tisnom bitna podrška lokalnim DJ-evima? Smatraš li da domaći izvođači danas dobivaju dovoljno prepoznavanja na inozemnom tržištu zahvaljujući stranim festivalima koji se održavaju kod nas?
Podržavanje lokalnih DJ-eva je ključno. Oni su okosnica svake scene. Međunarodna imena donose vidljivost, ali lokalni umjetnici donose kontinuitet i identitet. Uvijek se trudimo implementirati oboje u naše programe, ali se također pokušavamo usredotočiti na angažiranje lokalnih promotora na našim mjestima i na taj način podržati lokalnu scenu.
Što se tiče prepoznatljivosti, Hrvatska je definitivno imala koristi od priljeva međunarodnih festivala. Sada ima više izloženosti, ali još uvijek ima posla u smislu dugoročne podrške i izvoza talenata. Ipak se kreće u pravom smjeru.
Nakon što zagrijete Zagreb, fokus se seli na obalu. U Tisnom vas očekuje izuzetno intenzivno ljeto sa čak 9 festivala u devet tjedana. Možeš li nam otkriti kako teku pripreme i postoji li neki specifičan događaj, novitet ili možda back-to-back set kojem se osobno najviše veseliš ove sezone?
Pripreme za Tisno su intenzivne, kao i uvijek. Sada smo to sve doveli do savršenstva nakon toliko godina, ali to je stalan proces koordinacije i finog podešavanja. Svaki festival ima svoj identitet, a vidjeti ih sve kako oživljavaju na jednom mjestu tijekom ljeta je nešto zaista posebno. Osobno se uvijek veselim Barbarella’s noćima Love Internationala. Najbolji trenuci su uvijek oni neočekivani kada sve jednostavno klikne i osjetite da se publika zabavlja, poput ludila na plaži Job Jobse u Selectorsu.
Prošle jeseni uspješno ste pokrenuli ‘Mali Barbarellas’ kao pop-up klupsko iskustvo u Zagrebu. Uveli ste strogu no-phone politiku, ograničili kapacitet i stavili ogroman fokus na kvalitetne promotore, vrhunski zvuk i rasvjetu. Koliko si zadovoljan načinom na koji je zagrebačka publika prihvatila ovaj čisti, ‘ogoljeni’ klupski koncept i kakvi su planovi za Mali Barbarellas nakon što završi ljetna sezona?
Mali Barbarellas bio je zaista zanimljiv eksperiment, a odaziv u Zagrebu bio je vrlo ohrabrujući. Politika zabrane telefona, ograničeni kapacitet i fokus na zvuk i rasvjetu stvorili su potpuno drugačiju vrstu energije, prisutniju, povezaniju. Pokazalo se da definitivno postoji želja za takvom vrstom ogoljenog iskustva.
Plan je dalje razvijati koncept s većim naglaskom na suradnju s lokalnim promotorima. Krajem ove godine ponovno ćemo ga vratiti na profinjeniji način, mijenjajući određene elemente, ali uvijek zadržavajući tu ključnu ideju netaknutom: kvaliteta iznad kvantitete i pravi fokus na glazbu i trenutak.
The Garden Taproom otvara sezonu i terasu 29. travnja uz druženje, vizualne instalacije i photo pointove koji će obilježiti početak proljetne sezone. Od 2. svibnja do 7. lipnja slijedi Spring Program – glazbeni program svakog petka, subote i nedjelje. Petkom publiku očekuje Mali Barbs Alfresco, subotom Promoter Takeover, dok su nedjelje rezervirane za Live Sessions i Live Jazz in Žitnjak. U subotu, 2. svibnja na programu je Crazy P DJ set.
Ljetna festivalska sezona u Tisnom kreće početkom srpnja, a otvara ju DnB festival Hospitality on The Beach. Potom od 8. do 14. srpnja slijedi Love International koji je fokusiran na disco, house i eklektične zvukove. Treći u nizu je škotski techno festival Terminal V Croatia od 16. do 20. srpnja. Slijedi još jedan festival koji slavi bass kulturu – Outlook Origins. Srpanj će zatvoriti Defected Croatia svojim posljednjim izdanjem u Hrvatskoj.
Publika je prošle godine za najbolji festival odabrala Balance Croatia na nagradi Ambasador. Festival se vraća s drugim izdanjem od 6. do 10. kolovoza. Nizozemski brend Dekmantel Selectors u drugoj polovici kolovoza, dok će ljeto u Tisnom zatvoriti Dimensions festival od 27. do 31 kolovoza. Točne datume svih festivala i line up-ove pogledajte u našem kalendaru.
Regionalne ulaznice za sve događaje u organizaciji The Garden Productionsa u zagrebačkom Taproomu, te za festivale u Tisnom dostupne su na Entrio.
Iako ovo pišemo u nešto ranije, jasno je da mnogi već gledaju prema sljedećem tjednu i produženom vikendu koji donosi Međunarodni praznik rada. Prvi maja tradicionalno znači samo jedno, a to su roštilj, ekipa i boravak na otvorenom. No, osim što je prilika za druženje, može biti i jednostavan način da usporimo i napravimo mali odmak od svakodnevice.
Upravo tu leži priča o kulturi brige o sebi. Ne mora uvijek uključivati velike promjene ili planove. Ponekad je dovoljno izaći iz grada, pronaći dobru lokaciju i provesti dan uz hranu, glazbu i ljude koji nam odgovaraju.
Gdje roštiljati u Hrvatskoj
Za one koji žele ostati u urbanom okruženju, Zagreb nudi provjerene opcije poput Jaruna i Bundeka, gdje su dostupna uređena mjesta za roštiljanje s klupama i sjenicama. Savica je nešto mirnija alternativa, dok šumarak kod nedovršene Sveučilišne bolnice nudi više prostora i privatnosti, ali bez dodatne infrastrukture. Važno je imati na umu da je roštiljanje dozvoljeno samo na označenim mjestima, osobito u zaštićenim područjima poput Medvednice gdje su pravila stroga, piše portal Punkufer.
Ako tražite iskustvo van metropole, Hrvatska nudi niz lokacija koje kombiniraju prirodu i roštilj. Kontinentalni dio skriva i manje poznate lokacije poput Kaniške Ive i područja Poilovlja kod Garešnice, gdje se roštilj može spojiti s boravkom u prirodi i promatranjem životinjskog svijeta. Takva mjesta nude nešto drugačiji tempo i dodatni osjećaj mira, što ih čini idealnima za duži boravak na otvorenom.
U Slavoniji se ističe Topolik kod Osijeka, izletište uz Staru Dravu s pješčanom plažom i dovoljno prostora za cjelodnevni boravak. U okolici Rijeke, izvor Rječine i Platak nude svježinu planinskog zraka i velike livade idealne za okupljanje. U splitskom području, izvor rijeke Jadro i obližnji Majdan već su dobro poznati kao zelene oaze gdje se lako pobjeći od gradske gužve.
Roštilj možete pretvoriti i u mali open-air session
Produženi vikend ne mora značiti samo klasično okupljanje oko hrane. Uz malo truda, roštilj se može pretvoriti u cjelodnevno iskustvo. Dovoljno je ponijeti prijenosni zvučnik, složiti playlistu ili povesti prijatelja koji će na kontroleru složiti lagani set. Glazba u prirodi daje novu dimenziju druženju i često spontano pretvara običan dan u nešto što se pamti.
U takvom okruženju naglasak više nije samo na hrani, nego na osjećaju. Kombinacija proljetnog vremena, otvorenog prostora i glazbe stvara atmosferu koja podsjeća na male botuqie festivale, ali u vašem aranžmanu.
Prvi maj dolazi tako kao idealna prilika za jednostavan reset. Roštilj u prirodi možda je jedna od najjednostavnijih aktivnosti, ali upravo u toj jednostavnosti krije se njezina vrijednost. Kultura brige o sebi ne mora biti komplicirana niti skupa. Dovoljno je pronaći pravo mjesto, okupiti dobru ekipu i dopustiti si da barem jedan dan provedete bez žurbe.
*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
Krajem 90-ih i početkom 2000-ih, regionalni clubbing imao je svoj vlastiti rječnik i svoja digitalna okupljališta. Jeste li na partyjima “brijali”, “peglali”, išli na “Meetinge KS forumaša” ili vikali: “Daj ga, daj ga!”?
Westbam u Aurori 2003.
Nakon što smo se nedavno prisjetili kako je naša scena izgledala vizualno (pozdrav svim bivšim techno vjevericama!), vrijeme je da se prisjetimo kako je ona zvučala, ali i gdje je živjela od ponedjeljka do petka. Prije nego što je klupska kultura postala globalizirana i prije nego što smo preuzeli ispeglane engleske izraze, domaći partijaneri razvili su specifičan sleng koji je savršeno opisivao sirovu energiju na plesnim podijima.
U pomoć pri dešifriranju ovog starog klupskog rječnika uskočio nam je dijelom i legendarni pionir scene E-Base, prisjetivši se izraza koji su se redovito orili iz publike dok je on stajao za pultom. Evo podsjetnika na zlatno doba našeg klupskog žargona i nezaboravne forumaške dane.
The Best, Zagreb
Na sjeveru se “brijalo”, a na jugu “peglalo”
Ako ste početkom 2000-ih izlazili u The Best, OTV dom, Auroru ili hodočastili u Kašinu, niste išli “u izlazak” – vi ste išli brijat, peglat ili partijat. Partijaneri su se jednostavno nazivali “brijači“. A kada bi se neki party tjednima unaprijed iščekivao, nije se govorilo da ste uzbuđeni, već je standardna fraza na kavama glasila: “Uf, nabrijal sam se na to i to!“
S druge strane, onog trenutka kada biste prošli Sveti Rok, “brija” je prestajala, a počinjalo je – peglanje. U Splitu i općenito na jugu, na techno partyjima se isključivo peglalo. Set koji ne popušta bio je čista “peglaona”.
Belvedere, Dubrovnik – Foto: Iris Čimić
Od Urban Fetisha do KS foruma: Era “meetinga” na flooru
Ovi lokalni izrazi ubrzo su dobili i svoje digitalne domove. U eri mnogo prije Facebook grupa i WhatsAppa, partijaneri su chatali preko programa ICQ. Sjeverni clubbing živio je na portalu urban-fetish.com, a onaj dalmatinski na portalu pegla.com.
No, evolucija digitalnog clubbinga imala je svoj dublji put. Priča je krenula od izuzetno jakog foruma kultnog portala Urban Fetish, a potom i njihovog nasljednika, portala er45.com. A onda se dogodila revolucija – nastao je forum portala Klubska Scena.
Laurent Garnier u Ambasadi Gavioli 2002.
KS forum je izbrisao granice, ujedinio sjever i jug te postao apsolutni sinonim za cijelu hrvatsku party scenu. Stvorio se ogroman, nevjerojatno povezan community partijanera iz svih krajeva Hrvatske. Koliko je ta zajednica bila snažna najbolje svjedoči fenomen “Meetinga KS forumaša”.
Radilo se o kultnom ritualu: danima prije velikog partyja, na forumu bi se točno dogovorilo vrijeme i lokacija (npr. “u 02:00 po sredini floora u Aurori”). U točno zakazano vrijeme, na tom bi se dijelu floora okupilo 20-30 forumaša koji su se dotad znali isključivo po nicknameovima. Tu bi se upoznali, nazdravili, prokomentirali set i nastavili zajedno “peglati” do jutra.
Portal Pegla.com – Foto: web.archive.orgKlubska Scena Forum – Foto: web.archive.orgPortal ER45.com – Foto: web.archive.orgKlubska Scena Forum – Foto: web.archive.org
“Ajmooooo” i zloglasne zagrebačke “fučke”
A kako je to zvučalo na samom podiju? Onaj ključni trenutak kad DJ digne tenziju i filterom vrati bas u traku, bio je okidač za kolektivni zvučni zid. Kroz dvoranu bi se prolomili ratni pokliči: “Ajdeeeee!“, “Mažiiii!“, “Deriiiii!” ili nezaobilazno “Idemooooo!“. Kad bi stvar došla do potpunog ludila, iz prvih redova čulo bi se ono sirovo: “Daj ga, daj ga!“.
Ako niste urlali, puhali ste u zviždaljke. Te famozne “fučke” bile su obavezan rekvizit, no kako nam E-Base priznaje kroz smijeh, uz neprekidno blicanje stroboskopa, taj reski zvuk zviždaljki bio je uvjerljivo najiritantnija stvar koja je testirala živce za pultom.
Carl Cox u Aurori 2002. – Foto: Chipe
Čekičanje, peljalice i vožnja: Rječnik za DJ-eve
Kako tada nismo koristili izraze poput peak-time techno ili hypnotic groove, oslanjali smo se na vrlo vizualne domaće opise setova:
Čekičanje: Kada bi DJ krenuo nemilosrdno nabijati tvrdi, brzi techno koji ne staje, to nije bio “hard set”. To je bilo čisto čekičanje.
Vrti peljalice: Kada bi majstor za pultom dugo i savršeno miksao trake slažući onaj duboki, hipnotički zvuk, reklo bi se jednostavno – vrti peljalice.
“Al’ ga dobro vozi!”: A kada bi cijeli set tekao savršeno, najveći kompliment koji je DJ mogao dobiti sa znojnog podija bio bi upravo ovaj.
Marko Nastić u klubu Oxygene 2006.
S godinama se scena mijenjala, a s njom i rječnik. Forumi s pegla.com, Urban Fetisha i naš KS forum otišli su u internetsku povijest zajedno s onim legendarnim meetinzima kod zvučnika.
Zato, priznajte nam u komentarima: Jeste li bili “brijač s fučkom”, jeste li “peglali sa dudom”, ili pak “čekičali” i uživali u “vožnji”?
Pod kojim ste nadimkom tipkali na starom KS forumu?
Označite ekipu s kojom ste išli na forumaške meetinge i podsjetite ih na ove legendarne dane!
Talijanski DJ i producent Paolo Ferrara jedno je od najistaknutijih imena tvrđe techno struje posljednjih godina. Kao kreator prepoznatljivog TechnoMetal zvuka, spojio je energiju metala i preciznost techna u sirov, intenzivan izraz koji sve snažnije odjekuje svjetskom scenom.
U trenutku kada zatvara važno poglavlje svoje karijere i pokreće novu fazu, Ferrara nam govori o osobnim prekretnicama, evoluciji zvuka, projektu Syrion koji dodatno širi granice njegovog izraza te otkriva kakvu energiju publika može očekivati na njegovom premijernom nastupu u Ljubljani u subotu 9. svibnja.
Gledajući unatrag na svoje početke, postoji li neki trenutak ili traka koja te natjerala da se u potpunosti posvetiš technu i tvrđem spektru elektroničke glazbe?
Rejvovi u Parizu. I dalje se sjećam kako sam u studiju radio na svom prvom HEX EP-ju i odlučio podići BPM na 140, u vrijeme kada se većina scene kretala oko 135. Danas to ne zvuči kao velika razlika, pogotovo kad sad sviram na preko 160BPM-a, ali tada je djelovalo prilično ludo. To je bio trenutak kada sam odlučio ići u tvrđem smjeru bez zadrške.
Tvoj zvuk često se opisuje kao balans između reda i kaosa. Kada si prvi put postao svjestan te dualnosti u svom umjetničkom izrazu i kako se ona razvijala kroz vrijeme?
Moj zvuk je zapravo moja osobnost, a to su red i kaos u stalnom sukobu, koji na neki način plešu zajedno. Red dolazi iz preciznosti techna, dok kaos proizlazi iz distorzije, metal energije i emotivnog naboja, uz utjecaje schranz i trance elemenata.
Bio si jedna od ključnih figura u usponu TechnoMetala. Kako bi opisao taj zvuk nekome tko ga prvi put čuje?
To je “uređeni kaos” koji je strukturiran, ali pomalo izvan kontrole, u pozitivnom smislu.
Paolo Ferrara – foto: @itsnotanothershot
Tvoji setovi često se opisuju kao eksplozivni, ali i duboko emotivni. Kako pristupaš građenju tenzije i oslobađanja na plesnom podiju?
Na svoje setove gledam kao na emotivna putovanja. Sve što proživljavam bilo dobro ili loše pretvaram u zvuk. Sjećam se nastupa u Varšavi odmah nakon prekida. Bio sam potpuno slomljen, a nakon seta mi je prišla djevojka iz publike i rekla da je osjetila sve te emocije te da ostanem jak. U tom trenutku shvatiš da to nadilazi samu glazbu jer se radi o stvarnoj povezanosti. Prenijeti emocije kroz set i da ih netko tako osjeti… to je umjetnost. Danas sam u jednom od najboljih razdoblja karijere i to se čuje u mojim setovima. Manje “slomljenosti”, više slavlja, ali i dalje s tom emotivnom oštricom.
Nakon godina izdanja na HEX-u, zatvaraš to poglavlje posljednjim releaseom i time označavaš kraj jedne ere. Što ti to osobno znači i koliko je bilo teško donijeti tu odluku? Taj trenutak opisao si i kao “novo rođenje kroz vatru”. Što nam možeš reći o toj novoj eri?
“Novo rođenje kroz vatru” za mene znači reset, ali na najintenzivniji mogući način. Spaliti sve i ponovno se uzdići, kao feniks. Na ruci imam Shivu, na ramenu feniksa, tako da sam potpuno posvećen toj ideji. Zatvaranje HEX-a nije bilo lako jer sam mu dao deset godina svog umjetničkog života. Odluka nije došla preko noći, već je rezultat procesa kroz koji prolazim posljednjih nekoliko godina. Nakon mnogo mjeseci u studiju, radeći na novoj glazbi i postavljajući temelje za novo poglavlje, ovih dana objavljujem prvu traku te nove ere i ona jasno pokazuje promjenu. Htio sam zadržati snažne grooveove i kickove koji definiraju moj zvuk, ali dodati nešto uzdignutije i emotivnije, uz povratak vlastitim korijenima. Odrastao sam uz trance, a kada sam počeo DJ-ati prije 20 godina, Ferry Corsten bio je jedna od mojih najvećih inspiracija. Zato mi izdanje “Carte Blanche” s Verrochom na Armada Musicu djeluje nestvarno. Kao zatvaranje kruga… samo brže i glasnije.
Istovremeno pripremaš i novi vizualni show Syrion. Koliko ti je važna povezanost glazbe i vizuala te kakvo iskustvo želiš stvoriti tim projektom?
Za mene su glazba i vizuali zajedno poput sterea za mozak. Jedno je odlično, ali zajedno postaju opasni. Glazba te već sama po sebi vodi negdje, ali s vizualima sve dobiva novu dimenziju. Ne samo da slušaš, već to i proživljavaš. Ideja Syriona je galaktičko putovanje: počinjemo u undergroundu, a završavamo negdje u svemiru. Ista karta, druga dimenzija.
Hard techno scena posljednjih je godina doživjela veliki boom, posebno među mlađom publikom. Kako vidiš njezinu budućnost i gdje vidiš sebe unutar tog razvoja?
Scena je eksplodirala nakon pandemije, posebno zahvaljujući novoj generaciji koja je donijela svježu energiju. To je otvorilo vrata tvrđem zvuku i novim hibridima poput TechnoMetala, koji sam i sam razvio. Budućnost vidim u eksperimentiranju i izbjegavanju ponavljanja istih obrazaca. Manje kopiranja, više identiteta. A moja uloga? Istraživač, alkemičar… možda i pomalo ludi znanstvenik. Spajam stilove, ubacujem trance elemente i gledam kamo će me to odvesti.
Početkom svibnja nastupaš prvi put na HardBeatsu u Ljubljani. Kakvu energiju planiraš donijeti i postoji li traka koja najbolje opisuje ono što publika može očekivati?
Ljubljana… stižem vam u punoj snazi. Bez kompromisa. Očekujte visoku energiju, malo ludila i nimalo predaha. Kad bih morao izdvojiti jednu traku koja opisuje atmosferu, to je “Last Resort”. To je smjer, ali uživo sve uvijek ode još malo dalje i divlje.
Nakon niza zapaženih događaja u 2026. godini, HardBeats za dva tjedna ponovno podiže ljestvicu. U subotu, 9. svibnja ljubljanski Media Center postaje epicentar snažnog techno zvuka predvođenog globalnim imenima i regionalnim favoritima. Slovenske debije ostvaruju Indira Paganotto i naš sugovornik Paolo Ferrara, a uz njih još nastupaju Nuke, Gumja i TineX. Ulaznice osigurajte kroz sustav Entrio.
Upravljajte svojom privatnošću
Kako bismo pružili najbolje iskustvo, mi i naši partneri koristimo tehnologije poput kolačića za pohranu i/ili pristup informacijama o uređaju. Pristanak na ove tehnologije omogućit će nama i našim partnerima obradu osobnih podataka kao što su ponašanje pri pregledavanju ili jedinstveni ID-ovi na ovoj stranici i prikazujemo (ne)personalizirane oglase. Nepristanak ili povlačenje privole može negativno utjecati na određene značajke i funkcije.
Kliknite ispod da pristanete na gore navedeno ili napravite detaljne izbore. Vaši će se izbori primijeniti samo na ovu stranicu. Možete promijeniti svoje postavke u bilo kojem trenutku, uključujući povlačenje privole, korištenjem prekidača na Politici kolačića ili klikom na gumb za upravljanje privolom na dnu ekrana.
Functional Uvijek aktivni
The technical storage or access is strictly necessary for the legitimate purpose of enabling the use of a specific service explicitly requested by the subscriber or user, or for the sole purpose of carrying out the transmission of a communication over an electronic communications network.
Preferences
The technical storage or access is necessary for the legitimate purpose of storing preferences that are not requested by the subscriber or user.
Statistics
The technical storage or access that is used exclusively for statistical purposes.The technical storage or access that is used exclusively for anonymous statistical purposes. Without a subpoena, voluntary compliance on the part of your Internet Service Provider, or additional records from a third party, information stored or retrieved for this purpose alone cannot usually be used to identify you.
Marketing
The technical storage or access is required to create user profiles to send advertising, or to track the user on a website or across several websites for similar marketing purposes.
