“If ever I would stop thinking about music and politics
I would tell you that the personal revolution
is far more difficult
and is the first step in any revolution
If ever I would stop thinking about music and politics
I would tell you that music is the expression of emotion
And that politics is merely the decoy of perception”

(Iz “Music and Politics”, The Disposable Heroes of Hiphoprisy, Michael Franti, 1992.)

Folklorni incidenti i povratak industrial zvuka Zidara Betonskog simboliziraju nemir između tradicije i suvremenog političkog aktivizma. Iako glazba ne mora nužno biti politička, ona je često izraz društvenih sukoba i napetosti te odraz trenutnih društvenih stanja. U kriznim vremenima poput ratova ili intenzivne turističke eksploatacije, politika je katalizator promjena i preobrazbi u glazbenoj sceni. Split 2025. je primjer kako čak i folklor može poslužiti kao poligon političkih konfrontacija, ali i kako se na lijevoj strani glazba koristi kao kritika i satira aktualnog poretka.

Ruralni nacionalizam u urbanoj areni

U studenome 2025. Split je bio svjedokom turbulentnog spoja glazbe, politike i društvenih sukoba. Samo pet dana nakon što je pedesetak maskiranih muškaraca u crnoj odjeći prekinulo manifestaciju Dana srpske kulture u Gradskom kotaru Blatine uzvikivajući ustaške parole te istjeralo mlade folkloraše iz Srbije, Klub Kocka je, 8. studenog, bio mjesto drugačijeg glazbenog otpora. Reunion legendarnog electro-industrial benda Zidar Betonsky nije bio samo koncert već manifest otpora „krivoj kulturi“ koja prevladava u urbanom Splitu.

Ovi događaji odražavaju duboke napetosti u odnosu glazbe i politike u gradu, gdje folklor postaje poligon sukoba, a industrial elektronički ritual oslobađanja i iscjeljenja. Kao što upozorava kantautor legendarnog art-hop projekta iz San Francisca iz devedesetih Michael Franti u “Music and Politics” (1992.) – politika je iluzija koja često guši istinsku emociju glazbe. No možete li uopće zamisliti ritam koji opstaje bez nje?

Ovaj članak bavi se upravo time – istražuje ulogu politike kao inspiracije, razloge zašto je lijeva ideologija često srasla uz industrijalni žanr, dok desnica pronalazi terminologiju u folklornim mitovima, te kako glazba može dosegnuti emancipaciju od okova nadahnuća poteklog iz energetskih krugova i okvira politike.

Kao što smo dosad natuknuli, glazbena scena u Splitu razvila se u turbulentnim okolnostima rata i tranzicije. Nezavisni ilegalni partyji održavani u napuštenim bunkerima poput Gripa i Spinuta tijekom 90-ih bili su izraz otpora rastućem nacionalizmu i kolektivističkoj atmosferi.

Klubovi poput Up & Down i Metropolisa spojili su različite, spontane aspekte i artefakte urbane kulture bazirane na individualizmu i kreativnosti. No, s rastom masovnog turizma, posebice fokusom na Ultra Europe, autentičnost je ukradena pod pritiscima i izlikom ekonomskih interesa. Politike pojedinih gradskih i županijskih vlasti, bez obzira na smjene, nisu donijele očekivanu podršku lokalnoj sceni, već su preusmjerile energiju na promociju velikih festivala i većih investicija.

Primjeri iz svijeta, pak, pokazuju što mogu napraviti festivali i klubovi s institucionalnom potporom: Detroit je iz svog techno zvuka izveo simbol otpora industrijskoj propasti, Berlin je u svojim klubovima i Love Paradeom nakon pada zida izgradio novu urbano-kulturnu renesansu, a Manchester je kroz „Haciendu“ i druge prostore potaknuo kulturni identitet i oporavak.

Incident iz studenog 2025., gdje su paralelne skupine “vlasti iz sjene” prekinule kulturnu manifestaciju Srpskog kulturnog društva Prosvjeta uz poklič „Za dom – spremni“ izazvao je buru reakcija u javnosti i političkim krugovima. Skandal kroz koji su mladi folkloraši iz Srbije istjerani hodnicima gradske dvorane simbolizira širenje ruralnog i revizionističkog nacionalizma u urbanom prostoru.

Prosvjedi Torcide i veteranskih udruga, najavljeni nakon događaja te raspoloženje javnosti, odražavaju duboku podijeljenost u društvu. Novouspostavljena politika uprave Splita pod vodstvom gradonačelnika Tomislava Šute reagira mjerama spram nasilnih skupina, no tenzije ostaju visoke, a glazba i dalje igra složenu ulogu u oblikovanju društvene klime.

Zidar Betonsky i zvuk industrijskog elektroničkog rocka kao politički manifest

Reunion benda Zidar Betonsky u Klubu Kocka na dan 8. studenog nije bio običan koncert. Neprestano podgrijavanje atmosferom industrijskog zvuka hitova poput “Komsomolske” i drugih s kultnog njihovog “Crnog” dugosvirajućeg izdanja iz devedesetih kao zvučne kulise – kulminiralo je privatiziranom “post skriptum” koncertnom izvedbom „Internacionale“ što se da interpretirati kao poziv na solidarno oslobađanje i otpor ksenofobiji.

Bend iz sredine mračnih splitskih devedesetih, svojim je povratkom podsjetio kako je industrial bio i ostao više od glazbe – simbol buntovništva protiv političkih pritisaka i straha. Centralna figura u tome je Hrvoje Cokarić, multi-instrumentalist (didgeridoo, trombon, programiranje) čija politička motivacija nije samo ideološka, već duboko ukorijenjena u energiji samog zvuka.

Njegovi performansi – megafon za parole, sampleovi propagande i distorzirani ritmovi – ne samo da dekonstruiraju sustav, već aktivno galvaniziraju publiku: publika u Kocki nije samo slušala, već je vibrirala kroz kolektivnu katartizu, gdje buka postaje oslobađajući val protiv straha.

Ovo nije slučajno – Cokarićeva motivacija, oblikovana traumama iz devedesetih, koristi energiju glazbe industriala u svrhu stvaranja “soničnog pročišćenja”, na sličan način kako Thompson koristi pastirski rock u “Bojni Čavoglave” – u svrhu buđenja nacionalnog bila kod ognjištarske, tradicionalno desno orijentirane publike. Razlika? Dok Thompsonov 7/8 ritam evocira ratničku snagu i etničku koheziju, Cokarićev noise u ritmu i freneziji Zidara ruši hijerarhije, pretvarajući publiku u aktivne sudionike revolucije, ne samo slušatelje himne. Oba pristupa koriste glazbu kao katalizator, ali jedan gradi zidove, drugi ih ruši – pitanje je hoće li galvanizacija dovesti do dijaloga ili samo do još jačeg sukoba.

Pastirski korpus i folklorni mitovi u političkoj instrumentaciji

Na desnoj strani političkog spektra, glazba je srasla s ruralnim i pastirskim elementima, gdje folk i rock funkcioniraju kao himne kolektivnog identiteta i nacionalne pripadnosti. Thompson u „Bojni Čavoglave“ koristi 7/8 takt, karakterističan za balkanski melos, kao simbol ratničkog duha i nacionalnog buđenja. Uz osjetan, prisutan duh Divljih Jagoda i njihovog heavy zvuka koji također predstavljaju spoj lokalnog melosa i domoljubnih poruka.

Regionalno, ansambl Tanec koristeći makedonski 7/8 takt, pokazuje kako ples i glazba simboliziraju etničku koheziju te služe i kao oblik političke afirmacije, prkoseći etničkim i teritorijalnim identitetskim pretenzijama susjednih entiteta u novijoj povijesti. U Splitu, incident na Danima srpske kulture pokazuje kako folklor ne služi samo kao kulturna tradicija već postaje izraz sukoba i konfrontacije u političkom prostoru.

Lijeva strana: Industrial kao glas kritike i satire

Suprotno tome, lijeva ideologija “čujno” je srasla uz elektronički industrial – žanr rođen iz ožiljaka 80-ih (Reagan, hladni rat), gdje buka postaje otpor. Michael Franti, beatnički nasljednik (kroz vidljiv utjecaj Kerouaca i Ginsberga na njegov spoken-word), kroz svoj matični act Disposable Heroes of Hiphoprisy spojio je industrial s hip-hopom u statementu protiv rasizma i kapitalizma.

U “Music and Politics” (1992.), on kaže: “music is the expression of emotion / And (that) politics is merely the decoy of perception” – glazba je emocija, politika iluzija, ali u Spearheadu (treći njegov glazbeni outfit, nakon Disposable Heroes i Beatnigs), pjesme poput “Bomb the World” (2003.) su čisti aktivizam: “We can bomb the world to pieces, but we can’t bomb it into peace” – marširao je protiv rata u Iraku i podržavao Obamu, uvijek s fokusom na “personal revolution”.

Ministry, čikaški industrial pioniri, kroz albume poput The Land of Rape and Honey (1988.) debatirali su okrutno s Reaganom i Bijelom kućom, tekstovima poput “N.W.O.” (1992.): “New World Order – a worldwide conspiracy” – ismijavajući Novi svjetski poredak. Al Jourgensen, frontman, zastupa otvoreno lijeve pozicije, kako bi s bendom evoluirao u anti-Trump kritike 2010-ih – ideologija je srž, ali zvuk sa svojim agit-pop sampleovima transcendira u katarzu, kao u “Antifa” (2017.): “We are Antifa, we are the resistance”.

Consolidated, još jedan industrial hip-hop eksperiment, bio je militantan u svom aktivizmu: albumi poput The Myth of Rock (1990.) bore se protiv seksizma, homofobije i rasizma, s live showovima gdje publika glasa o setlisti – “interaktivna demokracija”, a u “Friendly Fascism” (1991.) kažu: “The myth of rock is that it’s about freedom / But freedom for whom?” – Nisu samo pjevali; djelovali su za PETA-u i feminizam, ali povratak 2021. pokazuje da lijeva poruka može biti fleksibilna, ne samo okovana u svom ideološkom stajalištu.

Ta se fleksibilnost očituje u sposobnosti prilagođavanja novim društvenim izazovima – od 90-ih anti-seksizma do današnjih klimatskih kriza i digitalnog aktivizma – bez gubitka radikalne jezgre. Consolidatedov povratak 2021. pokazuje to kroz topliji zvuk, online interakciju i fokus na trenutnu akciju (“We’re Already There”), za razliku od rigidnih mitova desnice. Tako ljevica evoluira, ostajući održiva i relevantna u promjenjivom svijetu.

Glazba ima potencijal biti jezik koji nadilazi političke podjele i pripadnosti

Public Enemy, rap ikone, revolucionirali su hip-hop politikom: It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back (1988.) je manifest protiv FBI-ja i medija, s Chuck D-om kao “glasom Black Powera” u “Fight the Power” (1989.): “Elvis was a hero to most / But he never meant shit to me” – kritizirajući kulturni imperijalizam. Njihove poruke – od “Black Steel in the Hour of Chaos” (1988.) do nedavnog “The Hits Just Keep on Comin’” (2025.) – ostaju relevantne, dok bend inzistira na akciji, ne samo na rimi: “Don’t believe the hype”.

Laibach, slovenski industrial majstori, idu korak dalje: njihova estetika – nacističke uniforme, totalitarna satira – ismijava ideologije, od nacizma do komunizma. Album Volk (2006.) parodira nacionalizam kroz Wagnera, a koncerti su performansi: “nismo satira, već totalitarna umjetnost” – u “Tanz mit Laibach” (2003.): “Wir tanzen mit Laibach / Wir tanzen Ado Hynkel” – ismijavajući Hitlera oni pokazuju da glazba može opstati iznad okvira – kroz ironiju. Industrial glazba tako istovremeno dekonstruktivno udara na svakodnevni poredak, dok desnica inzistira na organskim, mitskim korijenima i tradicionalnim vrijednostima.

Emancipacija glazbe – izgradnja univerzalnog jezika

Glazba ima potencijal biti jezik koji nadilazi političke podjele i pripadnosti. Kako smo vidjeli, primjeri su berlinski techno kojeg je preuzeo globalni identitet bez stroge ideološke pripadnosti te aktivizam skupine Spearhead koja glazbu koristi kao oruđe za osobnu i društvenu slobodu.

Ali je li takva emancipacija uopće moguća? U suvremenim društvima, gdje glazba služi kao ogledalo polarizacije (kao u usporedbi Cokarićeve i Thompsonove galvanizacije), potpuna neutralnost je utopija – jer ritam uvijek nosi emocionalni naboj koji se lako instrumentalizira. Problematizirajmo na trenutak “manipulaciju publike”: Ako Thompsonu pripisujemo manipulaciju kroz pastirski rock, koji budi nacionalno bilo i polarizira publiku prema etničkim linijama, zar ne bismo trebali pitati radi li isto Cokarić sa svojim industrijalnim manifestima? Njegova energija – buka, parole, Internacionala – galvanizira lijevo orijentiranu publiku prema antiksenofobiji, ali je li to manipulacija ili autentičan otpor?

Srž problema je u tome što glazba ne treba politički okvir da bi postojala – ona je primarno emocija – ali bez političkog nadahnuća (sukobi, nepravde), gubi li dubinu? Može li opstati bez toga? Da, ako se fokusira na univerzalne teme (ljubav, gubitak), ali u kriznim kontekstima poput Splita, odvajanje od politike može učiniti glazbu apatičnom. Emancipacija nije u ignoriranju politike, već u njezinoj transcendenciji: kroz “personal revolution” (Franti), gdje su umjetnici poput Cokarića ili Thompsonovih nasljednika dužni preusmjeriti energiju s ideološkog sukoba na dijalog.

Što se treba dogoditi? Prvo, etički kod umjetnika: samoregulacija protiv manipulacije, poput Cokarićevog fokusa na inkluziju umjesto podjele. Drugo, medijska medijacija: platforme koje promoviraju dijalog, ne sukob. Treće, društvena transformacija: obrazovanje o glazbenoj povijesti (npr. kako 7/8 ritam spaja balkanske kulture, a ne ih dijeli). Ako se to ne dogodi, glazba ostaje zarobljena u Frantijevom “mamcu percepcije ” – ali uz kolektivnu volju može postati most, ne zid.

*Članak je sufinanciran sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske

View this post on Instagram

A post shared by Klubska Scena (@klubskascena)