Neki ljudi klubove pamte po DJ-ima, neki po izlascima koji su završavali u prvim jutarnjim satima, a neki po vizualima koji su prostor činili posebnim. Za Klaru Lisac upravo su zidovi bili ti koji su ostavili trag. Danas ih želi pretvoriti u platna koja će publici ostati u sjećanju jednako dugo kao i glazba.

Rođena u Rijeci, završila je Školu za primijenjenu umjetnost gdje je stekla zvanje industrijske dizajnerice. Ipak, nakon škole umjetnost joj je, kako kaže, prestala predstavljati prostor slobode.

“Nakon škole crtanje sam povezivala s ocjenama, zadacima i tehničkom preciznošću, a ne s kreativnošću ili načinom izražavanja. Nisam vjerovala da od toga mogu živjeti“, priča nam.

Umjesto umjetničke karijere uslijedio je odlazak u Veliku Britaniju, pokušaj studija kulinarstva, a zatim gotovo šest godina rada u ugostiteljstvu u Engleskoj i Irskoj. Povratkom u Hrvatsku ponovno se javila želja za crtanjem, no jedan susret s birokracijom bio je konačni okidač.

Na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, prisjeća se, nisu joj mogli upisati zanimanje industrijske dizajnerice jer ono nije postojalo u sustavu: “Tada se iz ogorčenja prema sustavu javila jasna želja da sama sebi stvorim radno mjesto.”

Tako je nastala ideja o projektu Lisica Murali, kroz koji danas profesionalno oslikava zidove, dječje sobe, igraonice i poslovne prostore.

U potrazi za vlastitim rukopisom

Ljubav prema muralima seže mnogo dalje od profesionalnog bavljenja oslikavanjem. Prvo se zaljubila u mural Toma i Jerryja koji je krasio zid njezine dječje sobe, a potom su je počeli fascinirati grafiti riječkih kvartova.

“Oblaci na stropu moje sobe u dječjoj su se mašti godinama kretali. U isto vrijeme vikendima sam promatrala starije dečke koji su sprejevima crtali po zidovima. Tada još nisam znala da će upravo zidovi jednog dana postati moje platno“, prisjeća se Klara.

Još tijekom srednje škole sudjelovala je u izradi dvaju murala, no nakon toga uslijedilo je gotovo desetljeće pauze. Povratak umjetnosti, kaže, dogodio se kroz niz neočekivanih prilika i ljudi koji su joj odlučili vjerovati.

Od prvih zidova u novogradnjama, preko oslikavanja pčelinjih košnica sprejevima koje je tada prvi put uzela u ruke, do podrške obitelji, partnera i prijatelja koji njezin rad svakodnevno dijele na društvenim mrežama.

Iako je iza nje već niz projekata, smatra da je tek na početku oblikovanja vlastitog umjetničkog identiteta. “Voljela bih da moje radove obilježava ‘wow’ efekt. Privlače me beskonačni gradijenti boja, nijanse koje se stapaju jedna u drugu i stvaraju osjećaj kao da vas uvlače u neki portal“, otkriva.

Trendove, kaže, prati, ali im ne želi robovati: “Važno je slušati publiku jer zbog nje murali i nastaju, ali jednako je važno sačuvati vlastiti identitet i ne izgubiti se u prolaznim trendovima.“

Klubovi kao sljedeći korak

Iako je dosad najviše radila prostore za djecu, upravo klupska scena predstavlja izazov kojem se najviše veseli. “Veseli i šareni motivi nešto su u čemu uživam, ali bih svoj rad voljela podići na novu razinu. Klubovi su jedan od rijetkih prostora za odrasle gdje mašta može biti potpuno slobodna.“

Vjeruje kako mural ne bi trebao biti samo dekoracija, već produžetak identiteta prostora i glazbe koja u njemu živi. Za klubove na moru zamišlja motive koji prizivaju bezbrižnost ljeta, dok bi urbani prostori mogli nositi snažnije geometrijske forme, fraktale, optičke iluzije i fluorescentne boje koje pod UV svjetlom stvaraju potpuno novu dimenziju prostora.

Klara priznaje da nije obišla najveće svjetske klubove, ali upravo zato posebnu vrijednost imaju mjesta na kojima je odrastala. “Hartera mi je bila poput muzeja bez ulaznice i kustosa. Cijeli kompleks bio je prepun street arta i grafita, a svaki odlazak bio je nova lekcija.“

Posebno pamti i kultnu riječku Crkvu. “To je bio prvi legalni prostor u koji sam ulazila zbog glazbe, atmosfere i vizualnog identiteta. Satima sam mogla uživati u ritmovima, prostoru i svjetlosnim efektima.“

Iako danas vodi nešto mirniji život, kaže kako je duh tog razdoblja ostao dio nje. “Nadam se da ću kroz svoje buduće murale nekim novim generacijama pomoći stvoriti jednako posebna iskustva prostora kakva su obilježila moje odrastanje.“

Ručni rad kao odgovor na umjetnu inteligenciju

Dok umjetna inteligencija sve više ulazi u kreativne industrije, Klara ostaje čvrsto na strani ručnog rada. Smatra da vrijednost umjetnosti nije samo u konačnom rezultatu, nego u vremenu, iskustvu i znanju koje stoji iza svakog poteza kista. Upravo zato vjeruje da će autentično stvaralaštvo uvijek imati svoje mjesto, posebno u prostorima koji žive od emocije, spontanosti i energije publike.

Za nju zid nikada nije samo zid. On je prostor koji može ispričati priču, pojačati doživljaj glazbe i postati dio uspomene koju će posjetitelji ponijeti sa sobom dugo nakon što se svjetla ugase.

Više Klarinog rada možete istražiti na njenom Instagramu ili mrežnoj stranici.