Pozdrav i hvala što si našao vremena za ovaj kratki intervju i mix za East Side Connection.

Rođen si u Bosni i Hercegovini, pretpostavljamo da si upoznat sa trenutnom techno ex-yu scenom. Koje je tvoje mišljenje, ide li u pravom smjeru i u korak s ostatkom Europe?

Kao prvo se želim zahvaliti na pozivu jer mi je ovo dalo mogućnost za nešto novo – da spremim i snimim jedan uradak u obliku mixa sa isključivo vlastitim trakama i bilo mi je veliko zadovoljstvo. Pa trenutno slabo pratim scenu u svijetu generalno jer se stvarno pokušavam fokusirati na nešto na šta ja osobno mogu utjecati, a to je stvaranje svog osobnog zvuka i širenje svoje vizije kako Techno glazba treba da zvuči, tako da mi vrlo malo preostaje vremena da se pozabavim drugim zbivanjima. Ali dok sam još živio u Sarajevu bio sam dio scene i pokušavali smo na sve načine doprinjeti razvoju i promociji Techno zvuka.

U to vrijeme je vladao veliki paradoks, jer smo imali stvarno nestvarno pozitivne uslove za rad i stvaranje nečega vrlo posebnim, kako u obliku prostora za kulturna dešavanja tako i u obimu umjetnika koji su imali baš mnogo da ponude gradu, dok je ujedno vladala jako velika zavist, ljubomora i rivalstvo na i onako vec maloj i krhkoj sceni. Pokušali smo se boriti protiv toga koliko smo mogli, promovisali smo zvuk, viziju i zajednistvo ali nismo bili dovoljno veliki (a nazalost ni dovoljno strastveni u to vrijeme jer smo bili sami) da budemo dio necega na ciji razvoj mozemo da utječemo. Podmetanje noge jednom drugom je u jednom trenutku ubilo svu strast za našim radom.



Ono na šta jesam ponosan u periodu od 2003-2006 jeste što smo uvijek pokušavali promovisati artiste iz susjednih država da pobijemo streotip ”lošeg” naroda i da dokažemo da kada je muzika i umjetnost u pitanju da ne postoji Srbin, Hrvat ili Bošnjak, nego umjetnost i ljepota koja muzika nudi u obliku zajedništva i spajanja, pa na kraju i sami bijeg od takvih stereotipa. Nažalost nije to dugo potrajalo jer nam se lako ugasila strast za onim što nam drugi ruše što smo mi i drugi jako napornim mukama gradili, a bili smo i dosta mladi u životu je prevladavala druga muka i gomila problema pored muzike, budućnost nije izgledala svijetlo i to je preuzelo našu energiju.

To je bila prošlost, koliko loša toliko i poučna i mnoge lekcije sam naučio koje je formiralo mene kao umjetnika ali i kao osobu. Ali u današnje vrijeme se ipak mnogo toga promijenilo i kada analiziram malo stanje mogu reći da postoji par ekipa u našoj državi (jer ne podnosim ex-yu, za mene je to sve i dalje Jugoslavija u okupiranom izdanju i sve je to nase i moje) i jako sam ponosan sto imamo zemljake koje stvarno znaju sta rade – i rade to strastveno!

Cogo ekipa iz Slovenije radi vrhunski posao na svjetskom nivou s obzirom kakve uslove imaju, Traum iz Osijeka uvijek pratim i podržavam, Pero iz Splita je velikan koji je sa pravom na nivou na kojem je i momak sve što je stariji sve bolje radi – ping: Moondance, Aurora prije 20 god itd! Drugstore ekipa u Beogradu je stvorila veliko ime na sceni i jako kvalitetna dešavanja organizuju! U Sarajevu bi izdvojio Decibel ekipu – ponos i kvalitet kakvo Sarajevo nije doživjelo jos od Future i jako sam ponosan na svoje kolege sa radom!

Znači, teške uslove imamo stvarno, ali kada se ujedini odredjena grupa istomišljenika dokazujemo da se može kvalitetno raditi i stvarati i time doprinositi kulturnoj baštini svom gradu! Puna podrška!



Mote Evolver je sigurno jedan od top techno labelova u vlasništvu legendarnog Luke Slatera, na kojemu imaš svoje izdanje. Kako je došlo do toga i što je to značilo za tebe i tvoju karijeru?

Pa moram priznati da sam se kotrljao naprijed-nazad, tražio svoje mjesto u sceni na razne načine dok nisam stupio u kontakt sa Luke-om 2015. Te iste godine sam završavao svoje prvo izdanje na svojoj novoformiranoj izdavačkoj kući „Proletarijat“ i poslao sam mu mail sa promo linkom prvog izdanja. Kako je vrijeme teklo, izdanje je izašlo 2016. i moj „Proletarijat“  je ugledao svjetlo dana, a od Luka ni traga ni glasa što nisam osobno shvatao, jer na kraju – who the heck is Sev Dah?  Nakon skoro godinu dana napokon odgovor, Luke Slater u inboxu! Pomalo uzbuđen otvorio sam mail ne znajući sta se dešava jer sam ja totalno i zaboravio da sam ja njemu se uopšte u prvu ruku i obratio. Citiram njegov odgovor:

„Hi Sev, hope your well
could you put this link back up
and any other music from you.
thanks
Luke“

Znači igrom slučaja link za download nije više bio aktivan ali Luke je ipak bio toliko ili ljubazan ili stvarno zainteresovan da čuje moju muziku pa je odvojio 5 min svoga vremena da mi se javi. Mislim, jedan mail, nikakvo značenje, ali daljni tok naše konverzacije je meni promijenio život kao umjetniku i do neba sam mu zahvalan za svu njegovu podršku jer Luke je meni osobno jedan od najvećih uzora kako znam za Techno! Na njegov mail sam odgovorio novim linkom i upitom prima li i dalje demose za njegov Mote Evolver što je on i potvrdio i tu je nastala razmjena mojih traka dok nisam ga pogodio. Nakon tog izdanja smo imali sve češće kontakt i nasa imena su popunjavali line up u par navrata, i slagao bi kada bi rekao da mi Mote Evolver nije olakšao daljni tok u karijeri. Dok sam živ zahvalan sam mu!



Sa izdanjima za Mote Evolver, Gynoid Audio, Random Island postao si renomirani producent u techno svijetu. Možeš li nam navesti reći što najviše koristiš u studiju i koliko si često u njemu?

Produkcijom se bavim jos od 1998. i dug je put bio. Od kreiranja loopova na Play Station 1 (Music 2000) pa preko Music Maker i Fruity Loops do svog studija sa raznim instrumentima.  Kako znam za sebe bio sam opsjednut kreiranjem zvukova, na bilo čemu, šta god mi padne pod ruke. Do 2019. sam prvenstveno radio svu svoju muziku softverski, znaci virtualnim sintovima i komponentama, ali kako sam sve dublje ulazio u taj svijet bio sam opsjednum hardverskim instrumentima, tako da od te godine sam sav novac, trud i vrijeme posvetio uređivanju svog studija raznom opremom kako bi bio u mogućnosti zadržati zabavu tokom procesa. Mnogo više je fun kada možeš rukama mijenjati zvuk, podešavati ga u real time i štimati po svom sluhu nego mišem crtati. Ne omalovažavam artiste koje svoju produkciju stvaraju isključivo na laptopu, čak je meni to i fascinantno kada dobije taj neki smek da prosto ne vjeruješ da je sve uradjeno u softveru (ping – Shed), ali meni je dodatnu inspiraciju stvorilo stvaranje preko hardverskih instrumenata. Pokušavam svaki vikend provesti u studiju dok me inspiracija drži s obzirom da imam i stalan posao i porodicu, ali moja četiri zida je moj bijeg u moj svijet gdje mogu biti istinski ja.

Proletarijat kao label se sve više prepoznaje u techno svijetu. Koje su prednosti i nedostaci toga da imaš svoj label?

Kao prednost bi svakako istakao činjenicu da vlada jedna ogromna doza slobode kada pripremam izdanje na svom Labelu, jer nisam ograničen, ne moram se prilagodjavati odredjenom krugu artista koji su tu već izdali, nego mogu da budem buntovnik i anarhista koliko želim i izdati ono sto ja mislim da je dobro, jednostavno – mogu biti JA. To je bila i poanta kada sam započeo svoj Label jer sam bio jako smoren trenutnim trendovima, nisam nikad bio osoba koja se prilagođava nečemu što mi ne godi. Nedostatci – skupo je i porodica ispašta!  



Pobjegnimo malo na stranu gaža, iako nas je korona stavila u stakleno zvono, možes li nam izdvojiti dva giga koja su ti ostala duboko urezana u pamćenju?

Idemo malo u cliche – Berghain svakako! Moj prvi nastup u Berghainu je ujedno bio i moj prvi kontakt sa samim klubom. Znači sve je bilo toliko nestvarno i osjećao sam se nedostojnim da to upravo doživljavam. I opet se moram zahvaliti Luke Slateru koji me je pozvao da budem dio njegovog “Planetary Funk 22 Light Years” turneje.  Sjećanje mi je pomalo mutno prije samog nastupa jer je vladala velika trema i osjećao se pod pritiskom i pod strahom od mogucih prevelikih očekivanja od publike. Sve je nestalo nakon 15 min kada sam preuzeo i počeo da radim ono sto najbolje znam – mutim um i kukove hipnotičkim technom! Feedback nakon seta je bio vrhunski i takvu ljubav nisam nikada u životu osjetio i stvarno taj nastup neću zaboraviti nikada.

Drugi nastup je bila surova suprotnost – Kazan u Rusiji dvije god kasnije. Bio sam pozvan na svirku u St. Petersburg i organizator mi je preporucio flight share da nastupam dan kasnije i u Kazanu, sto sam i prihvatio s obzirom da je meni kultura Tatarstana uvijek bila zanimljiva i tajanstvena i zelio sam da upoznam taj narod i njihovu kulturu. Sam prijem i gostoprimstvo su me ostavili bez riječi! Klub je bio kao neki oblik malo većeg kafića i pomalo sam bio skeptičan ali ujedno i nabrijan da podijelim svoju viziju plesa. Od starta do kraja je bilo fenomenalno, posebno jer su ljudi zeljni bili takve vrste zabave i stvorili smo zajedno stvarno ludu energiju koja kao da je trajala 1001 noc. Fenomenalno iskustvo!


Svaki DJ ima svojih nekoliko traka s kojima zatvara svoj set, naravno da  selekcija tih traka ovisi o trenutku, prostoru i vremenu. Kada bi nam morao izdvojiti 3 trake s kojima bi zatvorio svoj set, koje bi to trake bile?

Steve Rachmad & Petar Dundov – Verbonden



Mark Broom – Twenty Nine



CJ Bolland – Camargue



Hvala još jednom na svemu, želimo ti sretan nastavak karijere!